(Uvod u likovni ciklus Nika Duletića)
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Niko Duletić, budvanski i crnogorski slikar, rođen 1947. godine, pripada onim posvećenim
stvaraocima koji su svoj umjetnički put gradili iz duboke veze sa zavičajem, prirodom i
Mediteranom. Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću, odsjek za likovno vaspitanje.
Slikarsko znanje sticao je kod Nikole Gvozdenovića, dok je vajarstvo učio kod Draga Đurovića.
Tokom radnog vijeka predavao je likovno vaspitanje u osnovnoj školi u Budvi, prenoseći ljubav
prema umjetnosti brojnim generacijama, a danas živi i stvara u svom rodnom selu Duletići. Likovni
ciklus „Budva kroz vrijeme“ predstavlja osobenu umjetničku posvetu gradu koji je vjekovima
rastao između mora, kamena, zidina, brodova i mediteranske svjetlosti. U Duletićevom slikarstvu
Budva je grad obale, plovidbe, starih kuća, zvonika, barki i povezanosti čovjeka sa morem.
Posebnu snagu ovom ciklusu daje izražena komponenta mora i Mediterana. More u Duletićevim
radovima predstavlja dio snažne atmosfere i unutrašnji pokretač slike. Ono povezuje grad sa
njegovom istorijom, ljude sa obalom, barke sa svakodnevicom, a svjetlost sa duhom juga. Kroz
plavetnilo, blage ljubičaste tonove, žute odsjaje krovova i mirnoću primorskog prostora, umjetnik
oblikuje Budvu kao grad trajanja, susreta i prepoznavanja. Radovi su izvedeni u akrilu, tehnici koja
Duletiću omogućava svježinu poteza, jasnoću boje i prozračnost atmosfere. Akril mu pruža
mogućnost da istakne treperenje mora, mekoću neba, svjetlost kamena i dinamičnost mediteranskog
ambijenta. Njegove slike ne teže hladnom realizmu, već toploj, poetskoj interpretaciji prostora koji
umjetnik dobro poznaje i duboko osjeća.
Ovaj ciklus ima i posebnu kulturnu vrijednost. On nas vraća onoj Budvi koja je izrasla iz mora,
kamena i probljeskivanja Mediterana. Duletićeva Budva je likovni znak trajanja, zavičajne
pripadnosti i crnogorskog kulturnog prostora. Kao budvanski i crnogorski slikar, Niko Duletić ovim
ciklusom potvrđuje da umjetnost najdublje progovara onda kada je nastala u prostor iz kojeg dolazi.
„Budva kroz vrijeme“ predstavlja umjetničko putovanje kroz duh jednog grada, kroz njegovu
obalu, more, svjetlost i dostojanstvo Mediterana.
Na slici broj 1. Niko Duletić prikazuje Budvu kroz prepoznatljiv spoj mora, broda, barki i zidina
Starog grada. U prvom planu nalaze se barke koje miruju na plavoj površini mora, dok se iza njih
izdvaja veći brod, kao simbol nekadašnje luke, plovidbe i života uz obalu. U pozadini se jasno
prepoznaju zidine Starog grada Budve, primorska arhitektura i vertikala zvonika, što slici daje
snažan istorijski i mediteranski karakter. Kolorit je blag, prozračan i topao, sa naglašenim plavim,
ljubičastim, bijelim i žućkastim tonovima. Akrilna tehnika omogućila je umjetniku da dočara
treperenje mora, svjetlost juga i atmosferu stare Budve, grada koji je vjekovima živio između
kamena, mora i plovidbe. Ovo djelo donosi Budvu kao grad trajanja grad čije zidine, brodovi i
barke svjedoče o neraskidivoj vezi sa Mediteranom.
Sakika broj 2. Na ovoj slici Budva se ne otvara sa strane prolaza i pogleda od Mogrena koji traži
more. Duletić gradi kompoziciju kao susret obale i grada lijevo je gruba, gotovo živa masa stijene i
zida, dok se pred nama širi more, mirno i duboko, kao plava pozornica na kojoj Stari grad Budva
stoji u svojoj mediteranskoj postojanosti. U daljini se prepoznaju zidine Starog grada, zvonik i tvrdi
obris budvanskog kamena, dok se iza njih uzdižu planine u ljubičastim tonovima. Taj spoj mora,
zidina i planinskog zaleđa daje slici posebnu crnogorsku snagu: Budva je mjesto đe se Mediteran
naslanja na kamenitu unutrašnjost, đe se plavetnilo mora sudara sa stijenama. Duletićev akril ne
traži preciznost hladnog crteža, već atmosferu. Boja je ovdje nosilac osjećanja: plava površina mora
smiruje prizor, žuti tonovi obale unose toplinu, a ljubičasta brda daju slici dubinu i blagu sjetu.
Umjetnik ne slika samo Budvu kakva je bila, nego Budvu kakva ostaje u oku onoga ko je poznaje
grad izrastao iz vode, kamena i svjetlosti.
Na slici broj 3. Niko Duletić prikazuje Sveti Stefan, jedan od najprepoznatljivijih simbola
crnogorskog primorja i Mediterana. Kompozicija je postavljena tako da put u sredini vodi pogled
prema ostrvskom naselju, čije se kuće, krovovi i kameni obrisi izdižu između dvije plave površine
mora. Duletić ovdje ne slika Sveti Stefan kao turistički simbol, već kao mediteranski prizor sazdan
od kamena, mora i svjetlosti. Plavi tonovi mora daju slici širinu i mir, dok zeleni i žućkasti potezi u
glavnom planu unose toplinu primorskog pejzaža. U akrilnoj tehnici umjetnik gradi atmosferu juga,
obale i trajanja. Ova slika nosi posebnu vedrinu Sveti Stefan se ukazuje kao dragulj crnogorskog
primorja, prostor đe se priroda, arhitektura i more stapaju u jedinstvenu cjelinu.
Na slici broj 4. Niko Duletić ulazi u samo srce Starog grada Budve, u prostor đe se kamen, vjera,
istorija i mediteranska svjetlost susrijeću u gotovo svečanoj ravnoteži. Pred nama su dvije crkve,
katolička i pravoslavna, postavljene ne kao suprotnosti, već kao dva duhovna daha istog grada. One
stoje jedna uz drugu, u prostoru koji svjedoči o segmentima Budve, o njenoj dugoj istoriji, o
susretima kultura, naroda, obreda i molitvi. Duletić ovdje ne slika samo arhitekturu. On slika
unutrašnji sklad Starog grada. Crkve su prikazane mekim, svijetlim tonovima, bez tvrde
monumentalnosti, kao da su iznikle iz kamena i sunca. Njihovi oblici nijesu hladno opisani, već
obavijeni toplinom akrila, žutim odsjajima, blagim ljubičastim sjenkama i zelenilom brda u
pozadini. Upravo ta pozadina daje slici širinu: Stari grad nije odvojen od prirode, već je dio istog
mediteranskog pejzaža.
Posebno je snažan taj susret katoličke i pravoslavne crkve u istom kadru. U njemu se prepoznaje
Budva kao grad višeslojnosti, duhovnog trajanja i kulturne bliskosti. Duletić ne naglašava razliku,
već zajedničku svjetlost koja pada na obje građevine. U tome je originalnost ove slike: ona mireno
pokazuje da je stara Budva vjekovima bila prostor dodira, a ne razdvajanja. Akrilna tehnika
omogućava umjetniku da očuva mekoću prizora. Boja ne zatvara formu, nego je otvara prema
atmosferi. Zato crkve na slici djeluju kao dio živog mediteranskog pamćenja grada kamen je topao,
prostor je poseban, a svjetlost sve povezuje u jednu cjelinu. Ovo djelo ima posebnu kulturnu
vrijednost jer prikazuje Budvu kao grad čiji identitet ne čine samo more i zidine, već i duhovne
kompozcicije koje su oblikovale njegovu istoriju.
Na slici broj 5. Niko Duletić prikazuje Stari grad Budvu iz ugla u kojem se arhitektura, more i nebo
ne razdvajaju, već ulaze jedno u drugo kao djelovi istog mediteranskog pulsa. Zidine se pružaju uz
obalu kao kameni prag grada, dok se iza njih uzdižu kuće zbijene u prepoznatljivu budvansku
cjelinu. Lijevo se izdvaja vertikalni akcenat zida i kule, a desno se otvara more, široko i plavo, kao
prirodna granica i sudbina ovog prostora. Ova slika ima posebnu unutrašnju energiju. Duletić ne
gradi Budvu kao zatvorenu tvrđavu, već kao grad koji diše prema pučini. Kamen nije složen ni
nijem; on nosi tragove trajanja. More je sila koja oblikuje čitav prizor. Nebo, ispisano ljubičastim,
plavim i svijetlim potezima, daje kompoziciji pokret i dramatiku, kao da se nad Starim gradom
smjenjuju vjekovi, svjetlosti i sjećanja obale.
U prvom planu, zeleni čamac uvodi ljudsku mjeru u prostor zidina i mora. On prizemljuje prizor,
vraća ga svakodnevici, ribarskom životu, pristaništu i čovjeku koji je vjekovima živio uz obalu.
Upravo u tom detalju slika dobija svoju toplinu Budva je istorijski znak trajanja, i mjesto života,
rada, dolazaka, odlazaka i povrataka. Akrilna tehnika omogućila je Duletiću da prizor oslobodi
stroge opisnosti i pretvori ga u mediteranski zapis boje. Žućkasti tonovi zidina, plavetnilo mora,
ljubičaste sjenke i svijetli potezi neba stvaraju atmosferu grada koji ne pripada samo jednoj epohi.
To je Budva kao arabeska vremena i vijekova, kao obala koja s esjeća plovidbe, zvona, korake po
kamenu i miris soli.
Duletićev pogled na Budvu ovdje je pogled slikara koji traži dekor, grad na ivici mora, kamen pred
pučinom, svjetlost nad zidinama i čovjekov trag u malom čamcu. Zato ova slika djeluje snažno ne
velikim činom, već jasnoćom osjećanja da je Budva nastala iz neraskidivog saveza mora, kamena i
mediteranskog trajanja.
Na slici broj 6. Niko Duletić otvara jedan od najprepoznatljivijih budvanskih pogleda pogled sa
zidina Starog grada prema ostrvu Sveti Nikola. To je već snažan susret tri elementa koji nose
identitet Budve kamena, mora i ostrva. U prvom planu je zidina, čvrsta i svijetla, kao granica
između istorije grada i beskraja pučine. Iza nje se širi more, a u daljini izranja Sveti Nikola, zelen,
osunčan i postojan, kao prirodni čuvar budvanskog zaliva. Posebnu snagu slici daje top kojim
umjetnik u prvom planu priziva odbrambeni, istorijski karakter Starog grada. On nije samo detalj,
već znak vremena, opomena da su ove zidine gledale i brodove, i oluje, i trgovačke puteve, i
nemirne vjekove. Nasuprot tom kamenu i istoriji, more se otvara mirno, široko i plavo, dok ostrvo
Sveti Nikola unosi u kompoziciju osjećaj slobode, daljine i mediteranske čistoće. Duletić ovdje
gradi Budvu kao grad koji gleda prema svom ostrvu. Zidine su korijen, more je prostor kretanja, a
Sveti Nikola je horizont. U tom trouglu nastaje snažna likovna priča o Budvi gradu koji se ne može
razumjeti bez Starog grada, bez njegove pučine i bez ostrva koje stoji pred njim kao prirodni biljeg
obale. Akrilna tehnika omogućava umjetniku da blagim, svijetlim tonovima poveže kamenu
strukturu zida, plavetnilo mora i zelenilo ostrva. Slika je jednostavna po motivu, ali snažna po
značenju: ona prikazuje Budvu iz njenog najdubljeg pogleda iz oka zidina prema moru.
Na slici broj 7. Niko Duletić prikazuje prostor kod Pržna, đe se more ne pojavljuje kao velika scena,
već kao prisni mediteranski zaklon. U prvom planu su dvije barke, gotovo položene na mirnu
plavetnu površinu, dok se u pozadini izdižu stijene, zelenilo i obalna kuća, kao znak primorskog
života koji je nastajao uz more, kamen i svakodnevicu ribarskog naselja. Ova slika nosi drugačiji
ritam od prizora Starog grada Budve. Ovdje nema monumentalnih zidina ni snažnih istorijskih
vertikala ovdje je prisutna intimna obala, mala luka, skroviti zaliv i onaj mediteranski mir koji se
čuva u mjestima poput Pržna. Duletić ne slika samo pejzaž, već atmosferu bliskosti more koje nije
daljina, nego kućni prag barke koje su trag života stijene koje nijesu prepreka, nego prirodni
oslonac obale. Blagi plavi, zeleni i ljubičasti tonovi daju kompoziciji mekoću, dok akrilna tehnika
omogućava da se prizor zadrži između stvarnog i poetskog. Pržno se u ovom radu ukazuje kao mali
mediteranski svijet, sazdan od soli, kamena, zelenila i barki.
Likovni ciklus „Budva kroz vrijeme“ Nika Duletića predstavlja toplu i snažnu posvetu prostoru iz
kojeg je umjetnik ponikao i kojem se, kroz boju i motiv, neprestano vraća. U njegovim akrilima
Budva, Sveti Stefan, Pržno, Stari grad, zidine, barke, crkve, more i kamen nijesu samo
prepoznatljivi motivi crnogorskog primorja, već znakovi jednog mediteranskog trajanja. Duletić
slika obalu kao životni prostor. Njegovi prizori nose dah juga, svjetlost mora, patinu starih zidina i
mjeru primorskog čovjeka. U njima se prepoznaje Budva koja se mijenjala kroz vrijeme, ali nije
izgubila svoje najdublje lice: more, kamen, ostrva, svjetlost i zavičajnu pripadnost. Kao budvanski i
crnogorski slikar, Niko Duletić ovim ciklusom ostavlja likovni zapis o zato „Budva kroz vrijeme“
djeluje kao slikarsko svjedočanstvo o ljepoti, postojanosti i duhovnoj snazi budvanskog primorja.
