Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Crna Gora ima one posebne, drage i zaista izuzetne intelektualce koji svojim radom, nenametljivo,
ali istrajno, decenijama ispisuju neke od najljepših stranica njene savremene građanske,
multikulturne i interkulturalne istorije. To su ljudi koji znaju da se identitet jednog prostora ne čuva
velikim riječima, nego strpljivim istraživanjem, čitanjem zaboravljenih tragova i sposobnošću da se
iz prošlosti izdvoji ono što nas i danas moralno obavezuje. Jedan od takvih posebno dragocjenih
istraživača jeste dr Sait Š. Šabotić, autor knjige „Kad drugačiji postane bližnji“, djela koje dolazi
u pravom trenutku, kao kulturno, istoriografsko i etičko śedočanstvo o Crnoj Gori koja ne živi samo
pored svojih razlika, nego upravo kroz njih otkriva svoju najdublju civilizacijsku mjeru. Knjigu je
objavila NVO Bijelo Polje, projekat je podržan od strane Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih
prava Crne Gore, a recenzent je dr. sc. Esko Muratović.
Već ti podaci jasno pokazuju da pred nama nije knjiga prolazne namjene, niti prigodno štivo koje se
zaustavlja na površini kulturnog trenutka, već promišljeno oblikovano djelo koje ulazi u dublje
segmente istorijskog iskustva, i interkulturalne etike Crne Gore. Šabotićeva knjiga ne može se čitati
samo kao niz zanimljivih priča iz prošlosti, jer njena stvarna vrijednost počiva u sposobnosti autora
da iz mikroistorijskih slika, arhivskih tragova, usmenog nasljeđa, etičkih primjera i svakodnevnih
postupaka čojstva i odgovornosti izdvoji onu moralnu građu bez koje se ne može ozbiljno razumjeti
građanska, multikulturna i interkulturalna Crna Gora. Zato Šabotićeva knjiga ne ostaje u prošlosti
kao lijep zapis o minulim vremenima. Ona zadire u samu srž crnogorskog trajanja i podśeća da se
jedna zemlja najdublje prepoznaje po tome da li u svojim razlikama vidi prijetnju ili dokaz da je
vjekovima učila najtežu vještinu a to je vještina zajedničkog života.
Šabotić istoriji ne prilazi samo kao (arhivskoj) građi zatvorenoj između godina, ratova i državnih
promjena, nego kao živom prostoru ljudskih odluka, u kojem se najjasnije vidi ko je u presudnom
času izabrao čojstvo, a ko je ostao zarobljen u strahu, mržnji ili ćutanju. On istoriju posmatra kao
prostor moralnih odluka. U njegovim pričama čovjek se ne mjeri samo vremenom kojem pripada, ni
vjerom koju nosi, ni narodom iz kojeg dolazi, nego sposobnošću da u presudnom trenutku izabere
dostojanstvo, čojstvo i ljudskost. Upravo zato ova knjiga ima etičku snagu moralne Crne Gore. Ona
pokazuje đe su, kroz istoriju, postojale tačke dodira, razumijevanja, uzajamnog poštovanja i
duhovne širine.
Prepoznajući ozbiljnost trenutka u kojem živimo, trenutka u kojem nam nedostaje vjerodostojnih,
relevantnih i stručno promišljenih knjiga o multikulturalizmu, interkulturalizmu i etici suživota,
Šabotić je napisao djelo koje ima i naučnu i javnu funkciju. Ono je važno upravo zato što nastaje u
društvu koje je po mnogo čemu ne samo patrijarhalno, nego često zaključano u svoje nacionalne
okvire, opterećeno naslijeđenim nepovjerenjem i povremeno nesposobno da Drugačijeg vidi izvan
stereotipa. U takvom ambijentu knjiga „Kad drugačiji postane bližnji“ ne dolazi kao (prigodno)
divljenje toleranciji, nego kao ozbiljan kulturološki zahvat u tkivo našeg istorijskog kontninuiteta.
Autor, pritom, ne uljepšava prošlost. To je jedna od važnih vrlina ove knjige. On zna da su
crnogorski, bihorski, bjelopoljski, pljevaljski, plavsko-gusinjski, nikšićki, ulcinjski i bokeljski
prostori nosili i rane, i sukobe, i nepravde, i teške stranice istorije. Ali Šabotić bira istraživačku
optiku koja iz tog složenog nasljeđa izdvaja one trenutke u kojima je čovjek sačuvao obraz onda
kada su okolnosti od njega tražile da ga izgubi. Zato ova knjiga ne potire istorijsku bol, nego
pokazuje da pored istorije nasilja postoji i istorija plemenitosti, pored istorije granica i istorija
prelazaka pored istorije nepovjerenja i istorija ruke pružene preko razlika.
Naslov knjige izuzetno je precizno izabran. ,,Kad drugačiji postane bližnji” što predstavlja
misaonu ljepota čitavog rukopisa. U toj sintagmi sadržana je filozofija susreta. Drugačiji se ovđe ne
poništava, ne asimiluje, ne svodi na „našeg“ ili ,,njihovog” tek onda kada izgubi sopstvenu
posebnost. Naprotiv, on postaje bližnji upravo zato što ostaje drugačiji. U tome je najdublji
interkulturalni smisao knjige. Nije dovoljno da različiti ljudi žive jedni pored drugih. Potrebno je da
naučimo da živimo jedni sa drugima, da prepoznamo dostojanstvo svetinje drugoga, njegovog
jezika, njegove pjesme, njegovog običaja, njegovog bola i njegove radosti.
Posebna vrijednost knjige ogleda se u tome što Crnu Goru ne predstavlja kao monolitnu istorijsku
konstrukciju. Ona pokazuje da Crnu Goru, pored Crnogoraca, krase Albanci, Bošnjaci, Hrvati, Srbi,
Romi, Muslimani i drugi narodi i zajednice koje su ugradile svoje ime, jezik, vjeru, običaj, pjesmu,
rad, žrtvu i śećanje u njen ukupni identitetski mozaik. To nije (površna interpretacija), nego
istorijska činjenica koju autor potvrđuje nizom upečatljivih primjera. Crna Gora nije siromašnija
zbog svojih razlika. Ona je siromašnija samo onda kada te razlike zaboravi, potisne ili pretvori u
razlog nepovjerenja. Šabotić nas podśeća da građanska ( istovremeno i čojska) Crna Gora ne smije
biti samo načelo zapisano u ustavnoj normi, nego svakodnevna praksa, kultura ophođenja i
sposobnost da se u javnom prostoru čuje više glasova, a da se nijedan ne proglasi ,,nepoželjnim.”
Sadržaj knjige je pažljivo oblikovan mnogim lijepim primjerima suživota. Poslije predgovora i
uvoda, u kojima se postavlja osnovna ideja djela, slijedi cjelina „Graditelji mostova suživljenja“.
Ona otvara najvažniji moralni kod knjige priče o ljudima koji su u teškim vremenima znali da
prepoznaju čovjeka i onda kada je pripadao drugoj vjeri, drugom narodu ili drugoj strani istorijskog
sukoba. Tekstovi kao što su „Dok je ljudi, biće i pomoći“, „Njegoševi perjanici Albanci“,
„Crnogorski oficir sa fesom“, „Agina odbrana Manastira“, „Sikter efendija“, „Crnogorka sa
sevdahom u srcu“, „Svetinje treba čuvati“ i „Dobri pastir iz Dobrote“ čine snažan niz primjera u
kojima se čojstvo, solidarnost i moralna odgovornost uzdižu iznad etničkih i konfesionalnih podjela.
Ova prva cjelina posebno je važna jer pokazuje da Crna Gora (okružena ratovima sumnjama i
borbama ) je i prostor izuzetnih činova čojstva i ljudskosti. U njoj se istorija ne posmatra kroz
pobjednike i poražene, nego kroz ljude koji su sačuvali obraz. Tu se Albanci pojavljuju kao
Njegoševi perjanici, muslimanski prvaci kao zaštitnici pravoslavnih svetinja, katolički duhovnici
kao ljudi mostova, a crnogorska pjesma kao zajednički dom različitih duša. Takav izbor tekstova
već na početku knjige daje jasnu poruku: temelj građanske Crne Gore nije u NEGIRANJU razlika,
nego u sposobnosti da se razlike poštuju i oplemenjuju.
Cjelina „Kad se jezik u čvorove sveže“ otvara drugi važan pravac knjige. Šabotić ovđe pokazuje
da jezik predstavlja aeheologiju života i kultura. Fraze, izrazi, poslovice i govorne navike śedoče o
dugom trajanju kulturnih dodira. Jezik pamti ono što politika često zaboravlja. On čuva tragove
susreta, miješanja, bliskosti i zajedničkog nasljeđa.
U cjelini „Neobjašnjivi svjetovi“ knjiga prelazi u prostor narodnih vjerovanja, duhovnih iskustava
i običajnih predstava. Tekstovi „Čudotvorno mjesto nade“, „Ni hodžin mi zapis ništa pomoć neće“
i „Kako Ramazan započne, tako i završi!“ pokazuju da se svijet ljudi ne može razumjeti samo kroz
velike istorijske događaje. Potrebno je razumjeti i ono što se čuva u predanju, strahu, nadi, dovi-
molitvi, zapisu, ramazanskom običaju i porodičnoj duhovnosti. U tim zapisima Šabotić istražuje
čovjeka u njegovoj potrebi da vjeruje, da se nada i da u (mistično-religijskom) svijetu pronađe
oslonac za vidljivi život.
Posebno zanimljiva je cjelina „Sprave koje život znače“, u kojoj autor kroz tekstove „Tako mi
vremena!“ i „(Ne)vidljive niti našeg razboja“ pokazuje da i predmeti imaju svoju kulturnu
biografiju. Sat, razboj i drugi elementi materijalne kulture su znakovi vremena, rada, kućnog
poretka, ženske ruke, porodične ekonomije, strpljenja, zanata i nasljeđa. Kroz njih se vidi kako
kultura ne živi samo u knjigama i dokumentima, nego i u predmetima koji su oblikovali
svakodnevicu mnogih generacija.
Cjelina „Institucije“ proširuje pogled sa pojedinca i porodice na javni prostor. Tekstovi „Za juče,
danas i sjutra“ i „Hej, pljevaljska Milet bašto“ pokazuju da institucije čine elemente društvenog
okupljanja i kulturne stabilnosti. One čuvaju kontinuitet zajednice. U njima se susrijeću različiti
ljudi, različite generacije i različite životne priče. Šabotić time ukazuje da interkulturalizam ne
postoji samo u privatnom (ličnom) moralu, nego i u javnim prostorima koji omogućavaju susret.
Jedna od najbogatijih cjelina knjige jeste „Susreti svakodnevlja“. Tu se nalaze tekstovi „Kućni
prag i ilirski kult zmije“, „Porodično trovjerstvo“, „Do podne Ilija, od podne Alija!“, „Ponos
grada, crkva-džamija u Ulcinju“, „Pred freskom na namazu“, „Žrtva za Bogougodno djelo“ i
„Krv nije voda“. Ova cjelina je dragocjena jer pokazuje da se najdublji oblici suživota često nalaze
u svakodnevici, u porodičnom domu, porodičnoj vezi, zajedničkom prazniku, poštovanju tuđe
bogomolje, rodbinskoj solidarnosti i običajima koji su preživjeli mnoge istorijske lomove. Tu je
Crna Gora prikazana kao prostor đe se identiteti ne sudaraju nužno, već se dodiruju, prepliću i često
žive pod istim krovom.
Cjelina „Ka zajedničkoj budućnosti“ donosi tekstove „Krvca za slobodu domovine“ i „Časne
sestre časno ime nose“. Ona sadržajno usmjerava knjigu. Šabotić ovđe pokazuje da zajednički život
predstavlja nasljeđe koje se čuva, ali i obaveza koja se mora stalno obnavljati. Sloboda domovine i
dostojanstvo vjerskog poziva predstavljeni su kao vrijednosti koje nadilaze uske identitetske
granice. U ovoj cjelini prepoznaje se važna misao budućnost Crne Gore može biti stabilna samo ako
se gradi na poštovanju svih njenih građana, nacija, religija, svih njenih tradicija i svih njenih časnih
doprinosa.
U cjelini „U tišini sjećanja“ knjiga dobija snažnu dimenziju. Tekstovi „Izvor života i zajedništva“,
„Stećci, kamena svjedočanstva zajedništva“, „Svjedoci romskoga slobodarstva“ i „Groblja bez
granica“ uvode čitaoca u prostor śećanja smrti, nasljeđa i dostojanstva. Ovđe se vidi da
interkulturalizam ne pripada samo životu, već i śećanju na mrtve. Stećci, romsko slobodarstvo i
groblja bez granica postaju znakovi zajedničke sudbine. Oni govore da je kultura jednog prostora
najplemenitija onda kada je sačuvana od svih naroda koji tu žive i dijele i dobro i zlo.
Završna cjelina „Višeglasje u notama“ zaokružuje knjigu kroz muziku. Tekstovi „Gusle naše“,
„Pjevanje uz tepsiju“ i „Od sevdaha ljepše pjesme nema!“ pokazuju da pjesma često uspijeva
tamo đe govor zastane. Muzika u ovoj knjizi predstavlja snažan na momente i jedinstven spoj
identiteta, emocije i uspomena. Gusle, tepsija i sevdalinka predstavljaju različite muzičke (pravce),
ali zajedno čine zvučnu sliku Crne Gore i prostora koji su oblikovali. U njima se čuva junaštvo, bol,
ljubav, čežnja, porodično patnja, zavičajna tuga i radost susreta.
Među najljepšim primjerima iz knjige nalazi se uvodna priča o vakufskom zemljištu na kojem je
početkom XX vijeka izgrađena pravoslavna vjerska škola za djecu. Taj dokument ne pripada samo
osmanskoj arhivskoj građi, niti se može svesti na lokalnu bilješku iz prošlosti Bijelog Polja. On ima
šire značenje pokazuje da je zajednički život na ovim prostorima imao svoje pravne, moralne i
svakodnevne oblike mnogo prije nego što su pojmovi tolerancije i interkulturalizma postali dio
savremenog javnog govora. On je dokaz da je pravno uređena saradnja između vjerskih zajednica
postojala kao stvarna praksa, da se zajednički život nije gradio isključivo na formalnim pozivanjem
na toleranciju, nego na konkretnim postupcima. Vakuf, kao institucija opšteg dobra, ovđe postaje
prostor susreta islamske i pravoslavne zajednice, dokaz da se duhovna plemenitost ne zatvara u
jednu konfesiju. U takvom primjeru Šabotić prepoznaje ranu formu interkulturalne prakse, onu koja
nije nastala iz savremenih evropskih projekata, već iz životne potrebe ljudi da opstanu zajedno i da,
uprkos razlikama, jedni drugima omoguće dostojanstven život.
Snažan primjer predstavlja i priča o Njegoševim perjanicima Albancima. Ona na jednostavan, ali
izuzetno uvjerljiv način ruši pojednostavljene slike o prošlosti. Danas smo (nažalost) śedoci
vremena koje se često tumači samo kroz sukobe i antagonizme, Šabotić pokazuje da su pripadnici
albanskog plemena Hoti imali svoje ljude među vladičinim perjanicima na Cetinju. Taj podatak
govori o povjerenju, o političkoj mudrosti, o sposobnosti jednog vremena da, uprkos oštrim
granicama, prepozna ličnu vrijednost, hrabrost i čast. U toj slici Cetinja, perjanika i albanskog
imena u vladičinoj pratnji, prepoznaje se složena Crna Gora, mnogo bogatija od naknadnih
ideoloških pojednostavljenja.
Izuzetno snažan primjer jeste i priča o Hasan-agi Feroviću i njegovoj odbrani Manastira Dečani.
Kada su u vremenu nemira sakralni objekti pravoslavnog stanovništva bili ugroženi, Hasan-aga nije
izabrao lakši put priklanjanja masi, nego put karaktera. Sa svojim Plavljanima stao je u zaštitu
manastira koji nije bio njegov po vjeri, ali jeste bio njegov po ljudskosti. U tom postupku sadržana
je velika moralna snaga ove knjige tuđa svetinja ne prestaje biti svetinja zato što pripada drugoj
vjeri. Naprotiv, odnos prema tuđoj svetinji često je najtačnija mjera sopstvene vjere, časti i
čovječnosti.
Posebno mjesto u knjizi ima Hamid efendija Kurtović, „Sikter efendija“, čovjek koji se suprotstavio
zlu onda kada je ono tražilo saučesništvo. Njegov otpor i njegovo odbijanje da prokaže komšije
pravoslavce predstavljaju jedan od onih moralnih vrhunaca koji pokazuju da vjerski autoritet vrijedi
samo onda kada je u službi čovjeka. Šabotić u toj priči ne vidi samo (teški ali nadasve časni)
postupak jednog imama, nego etički model ponašanja u vremenu sloma. Hamid efendija postaje
figura savjesti, dokaz da čovjek pokazuje etičku dimenziju svoje ličnosti.
Jedna od najneobičnijih i najljepših slika u knjizi vezana je za Pivski manastir i predanje o klanjanju
pred freskom. Tu se otvara gotovo poetski prizor susreta hrišćanskog i islamskog duhovnog
senzibiliteta u istom prostoru molitve. Šabotić tu ne traži senzaciju, već smisao. U Božijem hramu,
bez obzira kojoj religiji pripadao, čovjek se obraća Stvoritelju. Zato ta priča nadilazi uske
konfesionalne okvire i ulazi u prostor univerzalne duhovnosti. Ona pokazuje da svetinja može biti
mjesto susreta, a ne razdvajanja, ukoliko joj čovjek pristupi sa poštovanjem.
Vrijedna pažnje je i priča o crkvi-džamiji u Ulcinju, jednom od najupečatljivijih simbola složene
kulturne istorije grada. Taj spomenik je zapis o promjenama vremena, o dodiru Istoka i Zapada, o
fragmentima ulcinjskog trajanja i o činjenici da se na jednom prostoru mogu čuvati tragovi više
duhovnih i kulturnih horizonata.
Dragocjena je i priča o Gusinju, đe se u jednoj ulici, na kratkom rastojanju, nalaze sakralni objekti
islamske, pravoslavne i katoličke tradicije. To je živa slika (one Crne Gore u koju duboko
vjerujem). Vezirova džamija, crkva Svetog Đorđija i katolička crkva govore da se suživot ne stvara
velikim riječima, nego svakodnevnim poštovanjem, mjerom u ponašanju i sviješću da se tuđa
molitva ne doživljava kao opasnost, nego kao dio zajedničkog ambijenta.
Posebno lijepu ali duboku snagu ima priča o izvoru Kisjela voda u Bijelom Polju. Taj izvor je
prikazan kao mjesto đe su se susretali pravoslavci, muslimani i drugi ljudi, đe su se preplitale
molitve, zahvalnosti, ćutanja, narodni sabori, vijesti, prijateljstva i svakodnevne potrebe. Voda u toj
priči krijepi svakoga bio hrišćanin, musliman, katolik, jevrej. Upravo zato izvor postaje metafora
zajedničkog život: dolazi iz dubine, prima različite ljude i podśeća da se ono najvažnije često nalazi
u jednostavnim oblicima života.
Snažna je i cjelina posvećena stećcima, kamenim (ornamentnim) śedočanstvima trajanja. Stećci u
Šabotićevoj knjizi su ne samo istorijska već i duhovna veza između živih i umrlih, između različitih
kulturnih ambijenata i između naroda koji su dijelili isti prostor. Njihova vrijednost nije samo
arheološka, nego i simbolička. Oni pokazuju da zajednička baština često pripada svima upravo zato
što je niko ne može potpuno prisvojiti samo za sebe.
Posebno lijepo odjekuju i zapisi o sevdalinci. Šabotić pokazuje da se zajednički život gradi i u
melodiji, glasu, ritmu, slavlju, žalosti i śećanju. Sevdalinka, koja se pjevala i čuvala u Podgorici,
Bijelom Polju, Plavu, Gusinju, Rožajama i drugim sredinama, postaje kulturni dragulj Crne Gore.
Ona prelazi granice identiteta i ulazi u dušu. Ne može se zatvoriti u jednu zajednicu, jer je
prihvataju svi koji u njoj prepoznaju čežnju, ljubav, tugu i ljepotu.
Kada se sadržaj knjige pogleda u cjelini, jasno se vidi da je Šabotić napisao običnu snažno
promišljeno komponovano djelo o etici zajedničkih prostora. Svako poglavlje otvara jednu arabesku
života istoriju, jezik, vjerovanje, predmet, instituciju, porodicu, svetinju, groblje, pjesmu. Zbog toga
ova knjiga ima rijetku širinu. Ona pokazuje da se multikulturalizam ne nalazi samo u velikim
riječima, nego u malim dokazima života. U jednom dokumentu, u jednoj pjesmi, u jednom običaju,
u jednoj zaštiti tuđe svetinje, u jednom porodičnom trovjerstvu, u jednom groblju, u jednoj
sevdalinci.
Zato sadržaj knjige „Kad drugačiji postane bližnji“ treba čitati kao pažljivo razvijenu
dramaturgiju suživota. Od predgovora i uvoda, preko priča o moralnim ljudima, jeziku,
vjerovanjima, institucijama, svakodnevnim susretima, sjećanju i muzici, autor gradi jednu složenu,
uvjerljivu i snažnu sliku Crne Gore kao prostora u kojem Drugačiji ne mora biti udaljeni stranac.
On može postati bližnji onda kada ga vidimo bez predrasude, kada mu priznamo dostojanstvo i kada
shvatimo da je upravo u razlici sadržana jedna od najdubljih vrijednosti naše zajedničke istorije. U
tome je posebna snaga ove knjige. Ona ne govori samo o onome što je bilo. Ona pita šta smo danas
spremni da sačuvamo. Ona nam autentično i nadasve mudro pokazuje kako su se razlike živjele,
poštovale i pretvarale u moralni kodeks zajednice. Zato je Šabotićevo djelo dragocjen prilog
savremenoj Crnoj Gori, zemlji koju pored Crnogoraca krase Albanci, Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Romi,
Muslimani i drugi narodi. Ova knjiga śedoči da je najljepša Crna Gora upravo ona u kojoj se čovjek
ne mjeri samo po imenu, vjeri ili porijeklu, nego po sposobnosti da drugoga prepozna kao bližnjeg.
Zato je Šabotićeva knjiga važna upravo danas, kada se u Crnoj Gori svaka razlika prečesto pretvara
u povod za sumnju, prebrojavanje i udaljavanje čovjeka od čovjeka. Njena vrijednost nije u tome
što lijepo govori o suživotu, nego u tome što pokazuje da je taj suživot imao lice, ime, rizik i cijenu.
U pričama koje donosi, Drugačiji nije apstraktan pojam iz naučnih rasprava, nego komšija, putnik,
vojnik, imam, sveštenik, časna sestra, zanatlija, domaćin, čovjek koji u presudnom trenutku ne pita
prvo ko je koje vjere i naroda, nego šta je časno učiniti. Zato ova knjiga ne ostaje u prošlosti. Ona
ulazi u naš današnji javni život kao polako, ali teško pitanje: jesmo li još sposobni da tuđu svetinju
poštujemo bez računice, tuđu pjesmu čujemo bez podozrenja, tuđi običaj razumijemo bez straha i
tuđe ime prihvatimo bez potrebe da ga smanjimo pred svojim? Šabotić nas ne uči lijepom
optimizmu, nego odgovornosti. Pokazuje da se povjerenje među ljudima ne ruši odjednom, ali ni ne
obnavlja velikim riječima. Povjerenje se ne čuva riječima koje lijepo zvuče, nego obrazom u
svakodnevici načinom na koji se uđe na tuđi prag, ćuti pred tuđim mezarjem-grobljem, poštuje tuđa
dova-molitva, sasluša tuđa pjesma i ne vrijeđa tuđa rana. Kad se ta mjera izgubi, Crna Gora više
nije široka ni za sebe ni za druge. Kad se ta mjera sačuva, onda Drugačiji ne stoji preko puta nas,
nego uz nas, tada zajednički prostor nije samo zemlja na kojoj živimo, već naljepša ruka pružena da
jedni drugima ne smijemo poništiti ni ime, ni vjeru, ni śećanje, ni dostojanstvo.
Kao književnik i čovjek koji duboko vjeruje u građansku, multikulturnu i interkulturalnu Crnu
Goru, ponosan sam što je Sait Š. Šabotić napisao ovu vrijednu i potrebnu knjigu. „Kad drugačiji
postane bližnji“ nije samo doprinos jednoj temi, jednom prostoru ili jednom izdavačkom
poduhvatu. To je knjiga koja pripada Crnoj Gori u njenom najplemenitijem značenju: Crnoj Gori
susreta, komšiluka, uzajamnog poštovanja i zajedničkog života. Šabotić u ovom djelu pokazuje da
građanska Crna Gora nije nastala iz savremenih govora i naknadnih tumačenja, nego da ima svoje
duboke tragove u istoriji. Upravo zato ova knjiga ima posebnu snagu. Ona ne uljepšava prošlost,
već iz nje izdvaja one trenutke u kojima je čovjek bio veći od podjela, straha i naslijeđenih granica.
Ponosan sam što se među nama nalaze autori poput Saita Š. Šabotića, istraživači koji ne pišu da bi
ponovili ono što je već poznato, nego da bi iz zaborava vratili ono što je društvu neophodno.
Njegova knjiga nas podśeća da Crna Gora nije velika po širini prostora, nego po mogućnosti da u
tom prostoru zajedno žive različita imena, vjere, jezici, običaji. A takve knjige ne prolaze kroz
vrijeme neopaženo. One ostaju kao śedočanstvo da je Drugačiji postajao bližnji onda kada je čovjek
imao dovoljno obraza da u drugome ne vidi prijetnju, već Božije stvorenje i ravnopravnog
saputnika zajedničkog života.
