Likovni osvrt na izbor Zlatna jesen
Piše Božidar PROROČIĆ, književnik
O hrvatskom slikaru Stjepanu Katiću pišem iz prijateljske bliskosti, svjestan da djelo nadilazi naše
poznanstvo. Njegovo slikarstvo odavno je prešlo granice sredine iz koje je potekao. U njegovim
predjelima prepoznajem napetost između postojanosti zemlje i kratkoće ljudskog života. Kuća traje,
ali pripadanje koje ju je pretvorilo u dom ostaje ranjivo. Katićevo slikarstvo zahvata upravo tu
razliku između opstanka stvari i iščezavanja njihovog ljudskog smisla. Naslikani predmet ponovo
ulazi u nečiji život, oslobođen zaborava makar za trajanje jednog pogleda. Pred takvim slikama u
tuđem zavičaju prepoznajemo ponešto od vlastitog života. Takvu otvorenost prema drugome
prepoznajem i u njegovom doprinosu hrvatskoj kulturi. Osnivanjem „Akademije Art“ stvarao je
uslove da djela drugih umjetnika dobiju javni život. Kultura zavisi i od te strpljive spremnosti da se
tuđem stvaralaštvu posveti vlastito vrijeme. Umjetničko djelo traži nekoga ko će ga prepoznati,
protumačiti i približiti drugima. Katić je prihvatio i tu odgovornost. Njegovu skromnost razumijem
kao sposobnost da vrijednosti drugoga pristupi bez potrebe da sebe postavi ispred nje. Upravo zato
njegovom radu prilazim s poštovanjem koje prijateljstvo produbljuje, a djela iznova opravdavaju.
U toj povezanosti boje i prisnosti prepoznajem srodnost sa Pjerom Bonarom. Francuski slikar
poznate prostore doma preobražavao je kroz śećanje i intenzivne kolorističke odnose. Njegov
„Otvoreni prozor“ povezuje toplinu enterijera sa plavim i zelenim tonovima spoljašnjeg svijeta.
Kod Katića žute, crvene i ljubičaste površine sličnu emotivnu snagu daju zavičajnim prizorima.
Poređenje počiva na bliskosti slikarskog senzibiliteta i načinu doživljavanja svakodnevice. Katić
pritom ostaje vjeran vlastitim motivima, porodičnom nasljeđu i duhovnim osloncima. Njegov
doprinos kulturi vidljiv je i izvan sopstvenog slikarskog opusa. Kao osnivač i glavni urednik
„Akademije Art“, otvarao je prostor drugim stvaraocima. Likovnim radionicama i kolonijama
povezivao je umjetnike i različite sredine. Organizovanjem prikupljanja hiljadu slika za KBC
Zagreb približio je umjetnost bolničkoj svakodnevici. Takav rad pokazuje kako stvaralaštvo može
postati konkretna briga za društvo, kulturu i državu kojoj pripada.
U toj spremnosti da prostor ustupi drugima prepoznajem i njegovu skromnost. Posebno cijenim
umjetnika koji umije da podrži i tuđe stvaralaštvo. Takav odnos prema ljudima daje dodatnu toplinu
mom čitanju njegovih slika. Sa tim prijateljskim poštovanjem pristupam njegovom izboru „Zlatna
jesen“. „Pojata u Prapratnici“ otvara taj svijet snažnim sudarom toplih i hladnih tonova.
Plavetnilo planina nadvisuje crvenu zemlju, dok plastovi sijena okupljaju žuto svjetlo. Bijele linije
ograde presijecaju užarenu površinu i povezuju njene razuđene djelove. Skromna građevina svojim
čvrstim oblikom sabira rasplamsalu okolinu. Ljudsko prisustvo otkrivamo kroz tragove obrađivanja
i uređivanja zemlje. Plastovi, ograda i pojata govore o strpljenju onih koji su se istim poslovima
vraćali iz godine u godinu. U takvom prizoru zavičaj postaje prostor održavan ljudskim rukama.
Srodan pejzaž jesenjih polja razvija drugačiji odnos prema dubini. Njive se otvaraju prema
posmatraču širokim, gotovo lepezastim površinama. Njihove ivice vode pogled prema drvoredu i
udaljenim planinama. Tamnocrvene krošnje okupljaju sredinu slike, a žuta stabla uspostavljaju
ritam svjetlosnih naglasaka. Iznad njih plavičasti pojas daljine usporava kolorističku uznemirenost
prednjeg plana. Prostor dobija širinu upravo kroz odmjerenu razliku toplih i hladnih površina. Ovđe
se jasno vidi važnost Katićevog kompozicionog reda. Snažna boja traži oslonac u pravcima koji
organizuju pogled. Ograde i međe preuzimaju tu ulogu nenametljivih nosilaca cjeline. Njihova
geometrija zadržava razlivenu svjetlost u čitljivom prostornom odnosu. Zrnasta struktura površine
istovremeno čuva živost svakog obojenog područja. Izbliza se nameće mnoštvo sitnih tragova, dok
udaljavanje ponovo uspostavlja pejzaž. To smjenjivanje blizine i cjeline daje slici trajanje. Pogled
se vraća njenim površinama, otkrivajući različite brzine istog prizora.
Na slici grožđa pažnja se približava samoj tjelesnosti ploda. Tamna zrna grupišu se u guste,
međusobno povezane zapremine. Bijeli odsjaji izdvajaju njihove obline i naglašavaju zategnutost
pokožice. Oko grozdova žuti, crveni i ružičasti tonovi rastvaraju granice pozadine. Čvrstina ploda
dobija punu izražajnost unutar te rasute svjetlosti. Zaobljeni oblici djeluju sabrano, dok ih okolni
potezi neprestano uznemiravaju. U ovom motivu posebno se približavaju čulnost i svijest o
prolaznosti. Zrelost nosi privlačnost trenutka koji se više ne može produžavati. Sjaj pokožice
podsjeća koliko je punoća ploda osjetljiva. Katić to saopštava kroz odnose boja i svjetlosnih dodira.
Najtamniji djelovi grozda omogućavaju da nekoliko bijelih tačaka postane naročito snažno. Upravo
taj raspon daje plodu uvjerljivost i gotovo dodirljivu prisutnost. U zbijenoj masi zrna jesen dobija
svoju najneposredniju mjeru. Čitav predio kao da se sažima u jedan sazreli grozd.
„Botanički vrt“ usmjerava pažnju prema drukčijem iskustvu prostora. Bijeli mostić izranja iz
tamnih stabala i crvenih krošnji. Njegova ograda unosi odmjeren ritam u razgranatu masu rastinja.
Ispod nje odrazi razlažu čvrstinu oblika u promjenljivu površinu vode. Vertikalni format pojačava
dubinu prizora i sabira pogled oko prelaza. Most tako dobija posebnu važnost unutar gustog
jesenjeg okruženja. U njegovoj bjelini moguće je pročitati poziv na približavanje. Staza se nastavlja
kroz sliku i otvara prostor zamišljenog prolaska. Čovjekovo odsustvo dopušta posmatraču da sam
zauzme mjesto putnika. Crveno lišće pojačava ośećaj zaklonjenosti, dok svijetli odrazi otvaraju
donji dio kompozicije. Između tih područja nastaje istovremeni doživljaj prisnosti i dubine. Vrt
čuva uređeni prolaz, ali rastinje zadržava vlastitu razuđenost. U tom odnosu prepoznajem odmjeren
susret ljudske mjere i prirodnog rasta. U odnosu prema vodi i rastinju prepoznajem srodnost sa
Alfredom Sislijem. Njegova „Obala Sene u jesen“ okuplja drveće, šetače i promjenljivu svjetlost.
Sislijev prizor otvara pogled prema rijeci i prostranom nebu. Katićev vrt sublimira prostor, zatvara
ga krošnjama i pojačava hromatsku temperaturu. Srodnost leži u povezivanju čovjekovog prolaza sa
ritmovima pejzaža. Razlika postaje jasna u Katićevoj snažnijoj zasićenosti crvenih i žutih tonova.
Takvo poređenje označava bliskost slikarskih preokupacija, bez pretpostavljanja neposrednog
uticaja.
Na „Kaptolu“ arhitektura postaje oslonac svjetlosti koja obuhvata cijeli prizor. Zidovi svojom
vodoravnom masom uspostavljaju stabilnost donjeg dijela slike. Iznad njih tornjevi usmjeravaju
pogled prema svijetlom, prozračnom nebu. Njihovi omekšani obrisi približavaju kamen atmosferi i
udaljenosti. Zlatne krošnje povezuju zidove sa prostorom koji se otvara iznad njih. Grad zadobija
osobenu toplinu kroz preplitanje izgrađenog i organskog. Katić arhitektonskoj prepoznatljivosti
pridružuje promjenljivost ličnog doživljaja mjesta. Zgrada je postojana, dok njena slikarska pojava
zavisi od svjetlosti. Odatle dolazi blaga nestvarnost ove inače jasno određene vedute. Tornjevi
djeluju udaljenije nego što nalaže raspored okolnih građevina. Njihova uzdignutost dobija duhovnu
intonaciju kroz odnos sa prazninom neba. Topli zidovi zadržavaju blizinu svakodnevnog gradskog
prostora i njegovu ljudsku mjeru. Iz tog odnosa izrasta mir koji ostaje otvoren za lično tumačenje.
Na Gornjem gradu figura Antuna Gustava Matoša povezuje jesenji prizor sa književnim
životom Zagreba. Svijetli lik na klupi izdvaja se naspram tamnih stabala. Drvored određuje dubinu,
dok staza blago odvodi pogled izvan prvog plana. Sitni svjetlosni tragovi po tlu povezuju krošnje sa
prostorom prolaska. Figura ostaje dovoljno jasna da postane središte našeg zadržavanja. Njena
opuštena poza unosi ljudski predah u vertikalni ritam drvoreda. Književno prisustvo ovđe je
ugrađeno u svakodnevni prostor grada. Na klupi nam pjesnik djeluje blisko, gotovo kao sugrađanin
s kojim bismo mogli započeti razgovor. Posmatrač može zamisliti sopstveni korak, zastajanje i
mjesto pored figure. Katić tako zadržava prisnost prizora čak i uz njegovu prepoznatljivu simboliku.
Grad se otvara kao mjesto susreta sa riječju koja traje. Žuto lišće oko Matoša podsjeća na smjenu
vremena kroz isti prostor. Ta promjenljivost daje dodatnu težinu nepomičnosti figure na klupi. U
takvom odnosu prolazak postaje prilika da se nešto sačuva.
„Kuća babe Mramorke – Na zidu“ sabira pažnju oko nekoliko bliskih predmeta. Petrolejska
lampa, mala uokvirena slika i raspelo određuju skromni kućni prostor. Svaki predmet dobija
zasebnu težinu unutar razrađene površine zida. Plave i ljubičaste sjenke dodiruju žute tragove i
mliječnu bjelinu. Staklo lampe prihvata svjetlost, dok tamno postolje učvršćuje njenu prisutnost.
Raspelo uvodi znak vjere u neposrednu blizinu predmeta svakodnevne upotrebe. Već sam naziv
djela približava nam porodični dom. Nježnost prema tom domu otkriva se u pažnji kojom je
naslikano ono što je ostalo na zidu. Sačuvani predmeti omogućavaju da naslutimo ritam
nekadašnjeg života. Oni nose trag navike, brige i dugog boravljenja u istom prostoru. Takva blizina
daje ovom radu posebno mjesto među otvorenim pejzažima. Jesen se ovđe može čitati kao vrijeme
vraćanja onome što nas je oblikovalo. Intenzitet Katićeve palete poneđe približava različite motive
sličnom emocionalnom registru. Zato posebno značenje dobijaju razlike u njihovoj prostornoj
organizaciji. Otvorenost njiva, dubina vrta i sabranost kućnog zida uspostavljaju različite načine
gledanja. Najuvjerljiviji trenuci nastaju kada takva kompoziciona razlika usmjeri snagu boje. Tada
motiv zadobija vlastiti unutrašnji ritam i zadržava svoju posebnost. U ovom izboru Katić pokazuje
koliko viđeni svijet zavisi od pažnje koju mu poklanjamo. Dok ih gledam, mislim na ljude koji su u
tim predjelima radili i od tih kuća stvarali domove. Zlatna svjetlost prelazi preko zemlje i zidova,
povezujući udaljene motive. U njenom trajanju prepoznajem slikarevu odanost onome što vrijedi
sačuvati. Poslije gledanja ostaje potreba da pažljivije vidimo sopstveni svijet.
Pred slikama Stjepana Katića ostajem s mišlju da umjetnost počinje tamo đe čovjek odbije da
ravnodušno prođe pored svijeta. Sačuvati u boji svjetlost jednog predjela znači sačuvati i dio našeg
prisustva u njemu, onu neponovljivu bliskost zbog koje nam neko mjesto postaje nezamjenljivo. U
toj predanosti Katićev doprinos hrvatskoj kulturi dobija svoju ljudsku dubinu: iz lične privrženosti
zavičaju nastaje ljepota u kojoj i drugi mogu pronaći nešto svoje. Kao prijatelj, posebno cijenim
skromnost s kojom pristupa tom poslu i spremnost da svojim slikama prepusti riječ. Zato mi se čini
da se smisao njegovog stvaranja najljepše susrijeće sa stihovima hrvatskog pjesnika Dobriše
Cesarića:
„Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.“
Dobriša Cesarić, „Slap“.
Biografija Stjepana Katića
Stjepan Katić rođen je u Čapljini, 25. oktobra 1959. godine. Njegov životni put povezuje
Hercegovinu, Zagreb, Zaprešić i Nin. Od 1984. godine živi u Zaprešiću. Svoj ljetni slikarski atelje
ima u Ninu. Na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1983. godine.
Obrazovanje je stekao na smjeru biohemijskog inženjerstva. Na zagrebačkom Prirodoslovno-
matematičkom fakultetu magistrirao je biohemiju 2004. godine. Radni vijek proveo je u Kliničkom
bolničkom centru Zagreb. U laboratorijskom radu bavio se molekularnom mikrobiologijom i
tipizacijom mikroorganizama. Jedan semestar boravio je na Univerzitetu Kalifornije u Dejvisu.
Tamo se usavršavao u molekularnoj i ćelijskoj biologiji, kod profesora Rejmonda Rodrigeza.
Uporedo sa stručnim radom razvijao je raznovrstan slikarski opus. Njegovo stvaralaštvo obuhvata
pejzaže, gradske vedute, mrtve prirode, portrete i sakralne kompozicije. Radio je uljem, akvarelom,
akrilom, ugljenom i kombinovanim tehnikama. Posebno mjesto u njegovom izrazu zauzima pastel.
Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima posvetio je brojne radove i grafičke mape. Pedeseta
samostalna izložba „Lux Crucis“ predstavljena je 2024. godine u Koprivnici.
Njegov opus predstavljen je u monografiji „Hrvatski suvenir“. Autorica knjige je Sendi Katić, danas
poznata kao Sendi Deželić. Monografiju je objavio Klub Zaprešićana „Zapreščan“ 2006. godine. O
njegovom slikarstvu pisali su Stanko Špoljarić, Nikola Skledar i Josip Depolo. Njihova tumačenja
dio su šire kritičke recepcije Katićevog rada. Izložbom „Memento“ u Gradskom muzeju Križevci
predstavio je 2023. godine postupak nazvan Katić/Njavro. U tom postupku povezuje pripremu
slikarske podloge, akrilne boje, pigmente i meki pastel. Među njegovim velikim projektima izdvaja
se „1000 ruža – Pocvijećeni put u Eden“. U Križevcima je 2022. godine prikazano sedamdeset pet
metara ovog rada. Takvi poduhvati pokazuju raspon njegovog interesovanja za slikarsku površinu i
mogućnosti materijala. Katić je osnivač i glavni urednik portala „Akademija Art“. Pokretao je
likovne radionice i kolonije, povezujući umjetnike i različite kulturne sredine. Za kulturni doprinos
dobio je Medalju Grada Zaprešića 2008. godine. Plaketa istog grada dodijeljena mu je 2022. godine.
Organizovao je prikupljanje hiljadu umjetničkih slika za prostore KBC-a Zagreb na Rebru. Taj
angažman dao je njegovom stvaralačkom djelovanju neposrednu društvenu dimenziju. Slikarstvo je
tako približio ljudima u prostorima liječenja, rada i svakodnevnog susretanja.
