Savez udruženja paraplegičara Crne Gore traži brisanje člana 61 Zakona o
jedinstvenom vještačenju invaliditeta i zaštitu osoba sa invaliditetom kojima je država
već pravosnažno utvrdila status.
Ne protivimo se reformi sistema vještačenja niti uvođenju boljeg sistema za osobe sa
invaliditetom. Protivimo se tome da osoba sa invaliditetom koja je već prošla postupak
pred državnim organima i dobila rješenje mora ponovo pred komisiju da bi sačuvala
status koji joj je država već utvrdila.
Iako je početak primjene Zakona odložen do decembra, problem člana 61 nije riješen. Samo
je odložen trenutak kada će ova odredba početi da proizvodi posljedice.
Zato smatramo da vrijeme do početka primjene Zakona treba iskoristiti da se član 61 izbriše
i zamijeni odredbom koja će jasno zaštititi već pravosnažno utvrđene statuse osoba sa
invaliditetom.
Ako moramo podnijeti zahtjev da ne bismo izgubili status
– gdje je tu dobrovoljnost?
Član 61 odnosi se na osobe sa invaliditetom kojima su po propisima o profesionalnoj
rehabilitaciji i zapošljavanju već utvrđeni status osobe sa invaliditetom, procenat
invaliditeta, preostala radna sposobnost i ocjena mogućnosti zaposlenja.
Dakle, ne govorimo o osobama sa invaliditetom koje prvi put dolaze pred komisiju.
Govorimo o osobama sa invaliditetom koje su već predavale medicinsku dokumentaciju,
prošle postupak koji je država propisala i dobile rješenja nadležnih organa.
A sada im član 61 kaže da su „dužna“ da u roku od tri godine podnesu zahtjev za jedinstveno
vještačenje. Ako to ne urade, Zakon kaže da „gube status lica sa invaliditetom“, kao i ranije
utvrđeni procenat invaliditeta, preostalu radnu sposobnost i ocjenu mogućnosti zaposlenja.
Zato pitamo sasvim jednostavno: kako je to dobrovoljno?
Ako osobi sa invaliditetom kažete: „Ne moraš ponovo pred komisiju, ali ako ne odeš –
izgubićeš status“, nijeste mu dali izbor.
To nije dobrovoljnost. To je uslovljavanje.
Država nam je dala rješenja – nijesmo ih sami sebi
napisali
Osobe sa invaliditetom nijesu same sebi određivale procenat invaliditeta, priznavale status
niti pisale rješenja.
Država je propisala pravila. Država je formirala komisije. Državne institucije su vodile
postupke. Država je na kraju donosila rješenja.
Mi smo uradili ono što je država od nas tražila.
Zato je naše pitanje jednostavno: ako nam je država već utvrdila status i izdala
pravosnažno rješenje, zašto sada moramo ponovo da dokazujemo ono što nam je ista
država već utvrdila?
Narodski rečeno, ne možete danas promijeniti pravila, pa čovjeku koji je juče sve završio po
pravilima koja ste vi propisali reći: „Sada sve ispočetka, a ako nećeš – gubiš ono što već
imaš.“
Ponovno vještačenje nije nova mogućnost – mogli smo ga
tražiti i do sada
Kao razlog za ponovno vještačenje navode se ,,bolja procjena zapošljivosti, promjena
radnog mjesta, prilagođavanje radnog mjesta i bolje utvrđivanje potrebne podrške“.
Ali ovdje se miješaju dvije različite stvari.
Osobe sa invaliditetom su i do sada mogle da se obrate nadležnim organima kada su
imale potrebu i zakonski osnov za novu procjenu. Niko nam nije branio da ponovo
izađemo pred komisiju.
Ako je osobi sa invaliditom došlo do promjene zdravstvenog stanja – neka traži ponovnu
procjenu.
Ako osobi sa invaliditetom treba veća ili drugačija podrška – neka se procijeni kakva je
podrška potrebna.
Ako osobi sa invaliditetom treba drugačije radno mjesto ili prilagođavanje radnog mjesta –
neka se to procjenjuje.
Ali zašto zbog toga osoba sa invaliditetom mora ponovo da dokazuje svoj postojeći
status?
Jedno je kada osoba sa invaliditetom želi novo vještačenje jer joj je potrebno. Sasvim drugo
je kada mora na novo vještačenje da ne bi izgubila status koji već ima.
Ne možete reći „prava ne gubite“, a onda propisati da
možete izgubiti status
U javnosti se može čuti objašnjenje ,,da se stečena prava ne gube, osim ako se prethodno
izgubi status osobe sa invaliditetom“.
Ali upravo je to ono na šta upozoravamo.
Mi ne pitamo šta će se dogoditi nakon gubitka statusa. Pitamo zašto osoba sa invaliditetom
uopšte treba da izgubi ranije utvrđeni status zato što nije podnijela zahtjev za novo
vještačenje.
Ako neko pravo ostvarujemo zato što imamo status osobe sa invaliditetom, onda nije
dovoljno reći da prava neće biti dovedena u pitanju, a istovremeno ostaviti mogućnost da
nestane status na kojem ta prava počivaju.
To je kao da se kaže: „Kuću ti ne diramo, samo ćemo ti izvući temelj.“
Smatramo da je član 61 neustavan
Smatramo da je član 61 neustavan, a jedan od ključnih razloga za takav stav nalazimo u
članu 147 Ustava Crne Gore, koji propisuje:
„Zakon i drugi propis ne može imati povratno dejstvo.“
Ustav predviđa izuzetak za pojedine odredbe zakona kada to zahtijeva javni interes utvrđen u
postupku donošenja zakona.
Šta to znači: država može da donese nova pravila za ubuduće, ali smatramo da ne može
novim pravilima jednostavno da se vrati na ljude koji su svoj postupak već završili i da
ih natjera da ponovo dokazuju ono što im je već utvrdila.
Upravo tu vidimo problem člana 61.
On se ne odnosi samo na osobe sa invaliditetom koje će tek prvi put izaći pred komisiju.
Obuhvata i osobe sa invaliditetom koje su već prošle postupak i kojima je država već utvrdila
status. Njima ne kaže: „Ako želite, možete ponovo na vještačenje“, već da su dužne da
podnesu zahtjev, a ako ga ne podnesu u roku od tri godine – gube status.
Zato smatramo da je član 61 suprotan zabrani povratnog dejstva i principu pravne sigurnosti.
Ako postoji javni interes koji opravdava ovakvo rješenje, onda tražimo da se građanima jasno
kaže: koji je to javni interes zbog kojeg osobe sa invaliditetom treba ponovo da
dokazuju status koji im je država već utvrdila?
Ako je bilo zloupotreba, neka se one istraže. Ako je neko falsifikovao dokumentaciju ili
nezakonito stekao status, neka se ispita njegov slučaj. Ako je neko u institucijama nezakonito
donosio rješenja, neka odgovara.
Ali zbog eventualnih zloupotreba pojedinaca ne treba sve osobe sa invaliditetom ponovo
slati pred komisiju i dovoditi u pitanje njihove postojeće statuse.
Na ovaj problem smo upozoravali prije usvajanja Zakona
Važno je podsjetiti i na redosljed događaja, jer se danas može steći utisak da su osobe sa
invaliditetom počele da reaguju tek kada je Zakon donesen, što nije tačno.
Predlog zakona Vlada Crne Gore podnijela je Skupštini 15. septembra 2025. godine.
Samo tri dana kasnije, 18. septembra, osobe sa invaliditetom i aktivisti javno su ispred
Skupštine upozorili na ponovno vještačenje i mogućnost dovođenja u pitanje već utvrđenog
statusa.
Među onima koji su javno govorili bili su predstavnici nevladinog sektora osoba sa
invaliditetom, paraolimpijac i aktivista Adnan Kujović i aktivista Ferid Muratović.
Na sporno rješenje pokušalo se djelovati i amandmanima.
O dva predložena amandmana glasalo je 46 poslanika – 9 je bilo za, a 37 suzdržano.
Amandmani nijesu prihvaćeni.
Istovremeno su određeni predstavnici NVO sektora javno apelovali da se amandmani ne
podnose, odnosno da se povuku.
Kada se potom glasalo o Zakonu u cjelini, 48 poslanika glasalo je za, a samo dva su bila
suzdržana.
Zakon je usvojen 17. oktobra 2025. godine, gotovo mjesec dana nakon prvih javnih
upozorenja.
Ove činjenice su važne zbog jedne stvari: problem člana 61 bio je poznat prije usvajanja
Zakona.
Osobe sa invaliditetom su upozoravale, postojali su amandmani i postojala je mogućnost da
se na problem djeluje prije konačnog glasanja.
Zato danas ne tražimo nešto što tada nijesmo tražili.
Naš zahtjev je jednostavan: brišite član 61
Ne tražimo zaustavljanje reforme niti ukidanje jedinstvenog vještačenja.
Tražimo da se član 61 izbriše i zamijeni jasnom odredbom koja će zaštititi osobe sa
invaliditetom koje već imaju pravosnažno utvrđen status.
Osoba sa invaliditetom koja želi novo vještačenje treba da ima pravo da ga zatraži. Ali osoba
koja ne želi ponovno preispitivanje svog postojećeg statusa ne smije zbog toga izgubiti
status koji joj je država već utvrdila.
Naš stav je zato vrlo jednostavan:
Država nam je propisala postupak. Prošli smo ga. Država nas je vještačila. Država nam
je izdala rješenja. Ta rješenja su postala pravosnažna.
Sada ista država mijenja pravila i traži da ponovo dokazujemo ono što nam je već
utvrdila, a ako to ne uradimo – gubimo status.
Smatramo da je član 61 neustavan i da ga treba brisati.
Reforma da. Bolji sistem da. Nova pravila za nove postupke da. Ali ponovno
dokazivanje već pravosnažno utvrđenog statusa pod prijetnjom njegovog gubitka – ne.
Milijana Ćirković
predsjednica Saveza udruženja paraplegičara Crne Gore
