Direktor Uprave za ljudske resurse Agron M. Camaj, saopštio je da je presuda četvorici bivših visokih pripadnika OVK došla kao grom iz vedra neba za sve Albance.
Saopštenje prenosimo integralno:
“Presuda Specijalizovanog suda protiv četvorice bivših visokih pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) došla je kao grom iz vedra neba za sve Albance, više od 27 punih godina nakon završetka rata na teritoriji Kosova.
Prije svega, sâm proces formiranja Specijalizovanog suda bio je na štetu Kosova, jer se u trenutku osnivanja ovog suda još pet drugih sudova bavilo procesuiranjem zločina počinjenih tokom rata na Kosovu, počev od Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY), pa sve do domaćih sudova na Kosovu. Specijalni sud je osnovan na osnovu neosnovanih tvrdnji (poput stravičnih tvrdnji o trgovini organima, na primjer) koje su se već kroz prve optužnice pokazale kao neistinite, ali su procesi ipak nastavljeni sve do danas, do presude izrečene četvorici visokih pripadnika OVK.
Ta presuda je sa velikim iznenađenjem dočekana ne samo od Albanaca na Kosovu, ne samo od Albanaca širom svijeta, već i od tadašnjih i sadašnjih predstavnika država koje su neposredno bile uključene u rješavanje oružanog sukoba na Kosovu. Sukoba u kojem je jedna država upotrijebila svu svoju oružanu silu i državni aparat protiv naroda koji se organizovao radi samoodbrane.
Ali, šta govori današnja presuda?
Prije svega, treba imati na umu da je, osim što je riječ o iznenađujućoj presudi, ovo samo prvostepena presuda i da do pravosnažne odluke predstoji dug pravni put. Ipak, presuda koju je danas pročitao sudija Smith jeste individualna i ni na koji način, niti jednom riječju, ne potvrđuje tvrdnje iz tačke 1 optužnice Specijalnog tužilaštva o zločinima protiv čovječnosti i protiv civilnog stanovništva kao takvog. Naprotiv.
Drugo, današnja presuda, uzimajući u obzir sve tačke po kojima su četvorica pripadnika OVK proglašena krivim, decidirano razlikuje individualnu krivicu od eventualnog postojanja krivice OVK kao vojne formacije. Ova presuda, čak i u ovom obliku, ni na koji način nije presuda niti osnovnoj ideji zbog koje je OVK osnovana, niti baca bilo kakvu sjenku na konačni ishod njihove borbe – proglašenje nezavisnosti Republike Kosovo.
OVK je javno stupila na scenu 28. novembra 1997. godine, a pravednost njene neravnopravne borbe protiv državnog aparata i cjelokupne opužane sile kojom je taj aparat raspolagao, a koji je godinama i decenijama (da ne kažem vjekovima) vršio nasilje nad albanskim narodom samo zato što su bili Albanci – ovom presudom nije dovedena u pitanje.
Borba OVK bila je oslobodilačka. Vođena je na teritoriji Kosova, a ne van njenih granica. U središtu grba OVK nalazi se simbol crnog dvoglavog orla – totema oko kojeg se okupljaju svi Albanci, gdje god da se nalaze. Ova presuda – ponavljam: prvostepena presuda – potvrđuje i da se pod albanskim simbolima nije vodio napadački rat, već isključivo odbrambeni, baš kao što je bilo kroz čitavu istoriju našeg naroda.
Albanska zastava nikada u istoriji nije bila na čelu bilo kakvog osvajačkog rata ili pohoda. I zato treba izbjeći zamku narativa koji se nameće – da je ova presuda osuda cilja koji je sebi zacrtala OVK. Jedna od stvari koja to potvrđuje jeste i činjenica da su ovom presudom individualizovane žrtve, ali i eventualni počinioci, koji još uvijek pred sobom imaju dug put do pravosnažnosti ove presude. A, svaka nedužna žrtva bilo kakvih nemira ili ratnog vihora zaslužuje poštovanje.
Sa pravnog aspekta, prisjećam se presude Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY) protiv Nikole Šainovića, Vlastimira Đorđevića, Nebojše Pavkovića i drugih, kojom je izričito potvrđeno državno djelovanje isključivo protiv albanskog civilnog stanovništva i kojom su optuženi osuđeni i za zločine protiv čovječnosti (čak i ako su njihove kazne bile niže od kazni izrečenih četvorici pripadnika OVK).
Za zločine protiv čovječnosti četvorica pripadnika OVK proglašeni su nevinim. I upravo je tu suština konteksta: s jedne strane, pravosnažnom presudom Tribunala (ICTY) potvrđeno je državno djelovanje protiv albanskog civilnog stanovništva, dok ova prvostepena presuda isključivo i izričito utvrđuje individualnu odgovornost (ukoliko odgovornost bude potvrđena i pravosnažnom presudom, dakako).
Ova presuda, koliko god predstavljala razlog za dan žalosti za sve Albance, u punom pravnom smislu isključuje mogućnost da OVK i Kosovo snose bilo kakvu vrstu krivice. Naprotiv, oslobodilački duh borbe OVK naglasio je i sâm sudija Smith tokom čitanja presude.
Početkom ovog vijeka radio sam u kancelariji Fonda za humanitarno pravo. Podaci koje je Fond prikupio potvrdili su ubistva najmanje 6.872 albanska civila na Kosovu u periodu između 20. marta i 14. juna 1999. godine. Činjenica je da, 27 godina kasnije, nijedan visoki komandant Vosjken Jugoslavije ili Ministarstva unutrašnjih poslova nije krivično gonjen u Srbiji zbog operacija tokom kojih su ubijene hiljade civila, uprkos hiljadama činjenica utvrđenih u presudama Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju. A, pijetet prema nedužnim žrtvama i suočavanje sa prošlošću su neophodni našem podneblju.
Patnje i borba kosovskih Albanaca uvijek su bile teške. I ova prvostepena presuda predstavlja jedan od teških trenutaka sa kojima se suočavaju. Ali, više sam nego uvjeren da će četvorica bivših pripadnika OVK pokazati istrajnost tokom ovog postupka, znajući da je plod njihove borbe sloboda naroda za koji su se i u čije ime su se borili. A sloboda ima ime”.
Izvor.CdM
