Piše: Božidar PROROČIĆ
Zaštićena područja Crne Gore danas sve snažnije postaju prostori u kojima se prepliću priroda,
turizam, lokalne zajednice, nauka, edukacija i održivi razvoj. Upravo zato pitanje upravljanja po
śetiocima zauzima jedno od važnih mjesta u savremenoj zaštiti prirode. Nacionalni parkovi pored
svoje izuzetne ljepote i turističke privlačnosti su prostori odgovornosti, znanja, identiteta i trajne
obaveze prema generacijama koje dolaze. Njihova vrijednost ne mjeri se samo brojem posjetilaca,
već načinom na koji se ti prostori čuvaju, razumiju i koriste. Zbog toga svaka posjeta zaštićenom
području mora biti promišljena, planski usmjerena i usklađena sa osnovnim ciljem očuvanjem
prirodnih, pejzažnih, kulturnih i duhovnih vrijednosti koje čine temelj zaštićenog prostora.
U tom kontekstu, u Centru za pośetioce Nacionalnog parka Durmitor, 7. i 8. maja 2026. godine,
održana je značajna dvodnevna radionica pod nazivom „Od smjernica do prakse: Unapređenje
upravljanja posśetiocima u zaštićenim područjima Crne Gore“. Radionicu su organizovali Parkovi
Dinarida, a u njenoj realizaciji posebnu ulogu imale su Jelena Marojević-Galić, projekt
koordinatorka Parkova Dinarida, i Milena Šijan, stručna konsultantkinja i predavačica, koja je kroz
stručno osmišljene prezentacije i praktičan rad sa učesnicima ukazala na savremene modele
upravljanja pośetiocima u zaštićenim područjima.
Posebnu vrijednost radionici dala je činjenica da je Nacionalni park Durmitor bio domaćin ovog
važnog stručnog okupljanja. Durmitor, kao jedan od najprepoznatljivijih simbola prirodne baštine
Crne Gore i prostor upisan u svijest brojnih generacija kao planina izuzetne snage, ljepote i izazova,
bio je prirodan izbor za razgovor o tome kako se zaštićenim područjima upravlja odgovorno,
stručno i dugoročno.
Na radionici su učestvovali predstavnici Nacionalnog parka Durmitor, kao domaćina, zatim
Nacionalnog parka Lovćen, Nacionalnog parka Skadarsko jezero, Nacionalnog parka Biogradska
gora, Nacionalnog parka Prokletije, kao i predstavnici drugih zaštićenih područja. Takav sastav
učesnika pokazuje da je tema upravljanja pośetiocima prepoznata kao zajednički izazov svih
upravljača zaštićenih područja u Crnoj Gori, bez obzira na njihove specifičnosti, geografski položaj,
stepen posjećenosti ili karakter prirodnih vrijednosti koje čuvaju.
Radionica je bila zamišljena kao spoj teorijsko-praktičnih znanja. Njen osnovni kvalitet ogledao se
u spoju stručnih prezentacija, grupnog rada, diskusija, razmjene iskustava i terenskog sagledavanja
konkretnih primjera. Već sam naziv radionice od smjernica do prakse jasno je ukazao na potrebu
da se postojeća znanja, dokumenti, preporuke i planovi pretoče u konkretne mjere na terenu. Jer
zaštita prirode ne može ostati samo na nivou dobre namjere. Ona mora biti vidljiva u načinu na koji
se pośetioci informišu, usmjeravaju, edukuju i uključuju u razumijevanje prostora kroz koji prolaze.
Prvog dana radionice poseban akcenat stavljen je na temu upravljanja pośetiocima u zaštićenim
područjima, zatim na analizu postojećih modela upravljanja, kao i na pitanje uključivanja
zainteresovanih strana. Kroz prezentacije i grupni rad učesnici su razmatrali kako se pośetilački
tokovi mogu bolje organizovati, na koji način se mogu smanjiti pritisci na najośetljivije lokalitete i
kako se može unaprijediti odnos između zaštite prirode i turističkog korišćenja prostora. Program
radionice obuhvatio je i rad u grupama, mapiranje zainteresovanih strana, diskusije i predstavljanje
rezultata, što je dodatno doprinijelo aktivnom učešću svih prisutnih.
Jedna od najvažnijih poruka radionice bila je da upravljanje pośetiocima ne smije biti shvaćeno kao
(svojevrsna) kontrola kretanja ljudi kroz zaštićeni prostor. Riječ je o složenom sistemu koji
objedinjuje zaštitu prirode, bezbjednost, edukaciju, interpretaciju, razvoj infrastrukture, saradnju sa
lokalnom zajednicom i stvaranje kvalitetnog pośetilačkog doživljaja. Pośetilac treba da postane
neko ko razumije vrijednost prostora, ko zna zašto su određena pravila važna i ko svojim
ponašanjem doprinosi očuvanju prirodne i kulturne baštine.
Upravo zato je posebno značajna tema uključivanja zainteresovanih strana. Zaštićena područja ne
mogu se uspješno čuvati bez saradnje sa lokalnim zajednicama, turističkim organizacijama,
vodičima, obrazovnim ustanovama, nevladinim organizacijama, naučnom zajednicom, privrednim
subjektima i samim pośetiocima. Svaki od ovih aktera ima svoju odgovornost, ali i mogućnost da
doprinese održivijem i kvalitetnijem upravljanju prostorom. Park je živi sistem u kojem se susrijeću
prirodni procesi, ljudske potrebe, tradicija, turizam, ekonomija i kultura.
Učesnici radionice pokazali su snažnu zainteresovanost, visok nivo profesionalne odgovornosti i
spremnost da kroz diskusiju otvoreno sagledaju i prednosti i slabosti postojećih praksi. Posebno je
bilo važno to što se razgovaralo ne samo o onome što je već urađeno, već i o onome što tek treba
unaprijediti. Takav pristup potvrđuje da upravljači zaštićenih područja u Crnoj Gori sve više
prepoznaju potrebu da se planiranje pośeta zasniva na realnim podacima, stalnom praćenju stanja na
terenu i prilagođavanju savremenim izazovima.
Drugi dan radionice bio je usmjeren na konkretne alate za smanjenje ključnih pritisaka, pośetilačke
sadržaje i sigurnost posjetilaca. Ove teme od posebnog su značaja jer se u praksi upravo na njima
najčešće prelama odnos između zaštite i korišćenja prostora. Ako pośetilac nema jasne informacije,
ako staze nijesu dovoljno označene, ako ne postoje kvalitetni interpretativni sadržaji, ako su
najatraktivniji lokaliteti preopterećeni, tada i najljepši prostor može biti izložen pritiscima koji
vremenom narušavaju njegove vrijednosti. Zato su informisanje, usmjeravanje i edukacija
posjetilaca jednako važni kao i fizička zaštita prostora.
U okviru radionice posebno se govorilo o razvoju novih pośetilačkih sadržaja, analizi postojećih
praksi, unapređenju sigurnosti i mogućnostima boljeg korišćenja centara za posjetioce, tematskih
staza, interpretativnih tabli, vidikovaca i edukativnih punktova. Ovi sadržaji imaju višestruku ulogu.
Sa jedne strane, oni pośetiocima omogućavaju bogatiji i sigurniji doživljaj prirode. Sa druge strane,
oni pomažu upravljačima da posjetioce usmjere ka prostorima koji mogu podnijeti veći broj ljudi,
dok se osjetljiva staništa i lokaliteti štite od prekomjernog opterećenja.
Posebno je značajan bio i terenski obilazak lokaliteta u Nacionalnom parku Durmitor, koji je
učesnicima omogućio da stečena znanja sagledaju kroz praktičan primjer. Terenski rad uvijek ima
posebnu vrijednost, jer pokazuje da upravljanje zaštićenim područjem nije (apstraktna) disciplina,
već svakodnevni rad na prostoru koji ima svoje staze, vidikovce, pośetioce, rizike, vrijednosti i
ograničenja. Na terenu se najbolje vidi koliko su važni dobra signalizacija, jasno definisani pravci
kretanja, kvalitetna interpretacija i stalna prisutnost upravljača.
Za Nacionalni park Lovćen, učešće na ovoj radionici ima poseban značaj. Lovćen je prostor snažne
simbolike, istorijske dubine, kulturnog pamćenja i izuzetnih prirodnih vrijednosti. On je
istovremeno nacionalni simbol, prostor rekreacije, edukacije, turizma, duhovnosti i naučnog
interesovanja. Upravo zbog toga upravljanje pośetiocima na Lovćenu zahtijeva posebno osjetljiv
pristup. Lokaliteti kao što su Ivanova korita, Mauzolej Petra II Petrovića Njegoša, brojne pješačke
staze, vidikovci i katunski prostori moraju se posmatrati kroz ravnotežu između dostupnosti i zaštite
a posebno dio žičare-gondole koja izlazi na katunu KUK.
Radionica u Nacionalnom parku Durmitor pokazala je da zaštićena područja Crne Gore imaju
mnogo zajedničkih izazova, ali i mnogo mogućnosti za zajedničko djelovanje. Durmitor, Lovćen,
Skadarsko jezero, Biogradska gora i Prokletije razlikuju se po pejzažu, biodiverzitetu, načinu
korišćenja i pośetilačkim pritiscima, ali ih povezuje ista misija očuvanje prirodne baštine i njeno
odgovorno predstavljanje javnosti. Upravo u toj povezanosti leži velika snaga sistema zaštićenih
područja Crne Gore.
Zato je uloga Parkova Dinarida kao organizatora ove radionice posebno važna. Kroz ovakve
programe Parkovi Dinarida potvrđuju svoju posvećenost jačanju kapaciteta zaštićenih područja,
unapređenju stručne saradnje i povezivanju ljudi koji rade na istom zadatku očuvanju prostora koji
su od neprocjenjive vrijednosti za prirodu, kulturu i društvo. Organizacija ovakvih radionica ne
donosi samo nova znanja, već gradi i profesionalnu zajednicu, razmjenu iskustava i međusobno
povjerenje.
Doprinos Jelene Marojević-Galić, kao projekt koordinatorke Parkova Dinarida, ogleda se u pažljivo
osmišljenom programu, povezivanju učesnika i stvaranju prostora za konstruktivan dijalog. Sa
druge strane, stručni doprinos Milene Šijan, kao konsultantkinje i predavačice, bio je posebno važan
u dijelu prenošenja praktičnih znanja, usmjeravanja grupnog rada i otvaranja pitanja koja su od
suštinskog značaja za savremeno upravljanje pośetiocima. Njihov rad pokazuje koliko su stručnost,
organizacija i komunikacija važni kada se složene teme žele približiti ljudima koji ih svakodnevno
primjenjuju na terenu.
Jedan od najvažnijih zaključaka ove radionice jeste da upravljanje pośetiocima nije jednokratan
zadatak, već trajan proces. To je proces koji zahtijeva planiranje, praćenje, evaluaciju, korekciju i
stalno učenje. Broj pośetilaca nije jedini pokazatelj uspjeha. Uspjeh se mjeri i time koliko su
prirodne vrijednosti očuvane, koliko su pośetioci informisani, koliko je lokalna zajednica uključena,
koliko su staze bezbjedne, koliko su pritisci smanjeni i koliko se prostor koristi na način koji ne
ugrožava njegovu budućnost. Radionica „Od smjernica do prakse: Unapređenje upravljanja po
śetiocima u zaštićenim područjima Crne Gore“ zato predstavlja važan korak u pravcu odgovornijeg,
savremenijeg i održivijeg pristupa zaštiti prirode. Ona je pokazala da u Crnoj Gori postoji stručni
potencijal, volja i spremnost da se o zaštićenim područjima razmišlja ozbiljno, dugoročno i
odgovorno. Za Nacionalni park Lovćen, ali i za sva zaštićena područja Crne Gore, poruka ove
radionice je jasna: priroda se najbolje čuva onda kada se razumije, a posśetilac postaje saveznik
zaštite onda kada mu se prostor predstavi znanjem, mjerom i poštovanjem. Upravo u tome leži
suština prelaska od smjernica ka praksi da zaštita ne ostane samo napisana riječ, već svakodnevni
čin odgovornosti prema prostoru koji nas nadilazi i obavezuje.
