Foto:RTCG
Ustavni sud Crne Gore ukinuo je kao neustavnu odredbu člana 18a Zakona o nevladinim organizacijama, koja je omogućavala odbijanje registracije NVO ukoliko su njeni statutarni ciljevi u suprotnosti sa Ustavom ili zakonom. Sud je ocijenio da takvo rješenje nije bilo dovoljno jasno, precizno i predvidljivo i da je ostavljalo širok prostor za arbitrarnost organa nadležnog za registraciju.
Odluka je donijeta većinom glasova, u postupku pokrenutom po inicijativi nevladinog udruženja „Institut za vladavinu prava“ iz Podgorice.
Obrazlažući odluku, Ustavni sud ukazao je da zakonskom odredbom nije bilo dovoljno precizirano na osnovu čega nadležni organ treba da procijeni da li su ciljevi neke nevladine organizacije nedopušteni.
„Nije bilo određeno u odnosu na koja zaštićena dobra i vrijednosti iz Ustava, niti u odnosu na koji zakon ili njegove konkretne odredbe, treba cijeniti da li su ciljevi iz statuta nevladine organizacije nedopušteni“, navodi se u odluci.
Sud smatra da je takvo rješenje ostavljalo neprihvatljivo širok prostor organu državne uprave da, zavisno od konkretnog slučaja, sam određuje u odnosu na koje ustavne ili zakonske vrijednosti će procjenjivati ciljeve organizacije. Zaključeno je da takva neizvjesnost nije u skladu sa načelima pravne sigurnosti i vladavine prava.
Ustavni sud ustvrdio je i da je osporenom odredbom došlo do nesrazmjernog miješanja u slobodu udruživanja, koja je zajemčena Ustavom Crne Gore i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Ocijenjeno je da obaveza odbijanja registracije samo na osnovu procjene da su ciljevi NVO „u suprotnosti sa Ustavom ili zakonom“ nije bila zasnovana na dovoljno određenom legitimnom cilju, niti je postojao razuman odnos proporcionalnosti između ograničenja i cilja koji se želi postići.
Pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava, Sud je naglasio da sloboda udruživanja podrazumijeva pravo na registraciju udruženja čak i kada su njegove ideje manjinske, kritičke ili radikalne, pod uslovom da se ostvaruju u okvirima mirnog demokratskog djelovanja.
„Puko neslaganje ciljeva udruženja sa važećim ustavnim rješenjima, uključujući zagovaranje njihove promjene, ne može samo po sebi predstavljati osnov za odbijanje registracije“, stav je Ustavnog suda.
Posebno je naglašeno da nadležni državni organ ne može donositi odluku o registraciji na osnovu toga kako doživljava ideje i ciljeve određenog udruženja.
„Organ državne uprave ne može odbiti registraciju samo zato što mu se ciljevi udruženja čine ‘neprikladnim’, ‘uznemirujućim’ ili ‘politički neprihvatljivim'“, navedeno je u odluci.
Ograničenje slobode udruživanja, prema stavu Suda, može biti opravdano kada je riječ o pozivanju na nasilje, mržnju ili korišćenju nedemokratskih sredstava, odnosno kada postoje razlozi koji ukazuju na neposrednu prijetnju javnom poretku ili osnovnim ljudskim pravima.
Ustavni sud je istovremeno odbacio tvrdnje da je osporenom odredbom organ državne uprave preuzeo njegovu ustavnu nadležnost za zabranu rada nevladinih organizacija. Pojašnjeno je da se nadležnost Ustavnog suda za zabranu rada odnosi na djelovanje NVO nakon njene registracije, dok se ukinuta odredba odnosila na sam postupak upisa u registar.
Odluka je donijeta prije izbora dvoje novih sudija Ustavnog suda.
Armenko: Nije bilo osnova za ukidanje odredbe
Predsjednica Ustavnog suda Snežana Armenko glasala je protiv odluke, smatrajući da član 18a Zakona o nevladinim organizacijama nije neustavan i da nije bilo osnova za njegovo ukidanje.
Armenko je u izdvojenom mišljenju ukazala da zakonodavac ne može unaprijed predvidjeti svaku situaciju koja se može pojaviti prilikom ocjene ciljeva neke nevladine organizacije.
„Nije moguće zakonom unaprijed pobrojati svako ustavno dobro ili vrijednost sa kojima bi ciljevi neke nevladine organizacije eventualno mogli biti u suprotnosti“, navela je Armenko.
Prema njenom stavu, određeni stepen sudskog tumačenja pravnih normi neizbježan je u svakom pravnom sistemu, a činjenica da je protiv rješenja o odbijanju registracije bila obezbijeđena zaštita pred Upravnim sudom omogućavala je kontrolu primjene sporne odredbe u svakom pojedinačnom slučaju.
Armenko je ukazala i da Ustavni sud do donošenja ove odluke nije imao nijednu ustavnu žalbu koja bi pokazala da je primjena te odredbe u praksi dovodila do proizvoljnog odbijanja registracije NVO ili sistemske pravne neizvjesnosti. Zbog toga smatra da nije bilo dovoljno osnova da se sama norma proglasi neustavnom, nezavisno od njene konkretne primjene.
U izdvojenom mišljenju ocijenila je i da je većina, određujući na koje slučajeve bi trebalo svesti pojam „suprotnosti Ustavu i zakonu“, izašla iz uloge Ustavnog suda i približila se ulozi pozitivnog zakonodavca, odnosno određivanju načina na koji bi zakonodavac trebalo da uredi ovu materiju.
Armenko je zaključila i da su se odluke Evropskog suda za ljudska prava, na koje se Ustavni sud pozvao, odnosile na primjenu zakonskih normi u sudskim postupcima na nacionalnom nivou, kada je registracija bila odbijena, a ne na samu proizvoljnost zakonskog rješenja. Zbog toga smatra da sudovima treba ostaviti slobodu u tumačenju norme i stvaranju prakse.
Izvor:RTCG
