Foto:CDT
Kada je Emanuel Makron 8. marta protekle godine izjavio da će se zalagati za to da se pravo
na abortus unese u Ustav i zaštiti najvišim pravnim aktom Francuske Republike, regionalni
mediji, pozivajući se na pisanje The Times, istakli su da bi ”Francuska bila prva zemlja na
svetu koja bi na taj način zagarantovala to pravo kao neotuđivo”. Amandman koji bi u Ustav
”unio slobodu žena da traže abortus” koncipiran je kao ”signal solidarnosti ženama širom
sveta” koji se dakle, u širem smislu i na posredan način, ne tiče samo Francuskinja, već želi
da Francusku pozicionira kao svjetionik seksualne i reproduktivne slobode i predvodnicu
progresivnih društveno-političkih trendova u svijetu. Ujedno, ova je inicijativa francuskog
predsjednika predstavljala jedan od najhrabrijih odgovora na nesumnjivi ‘backlash’ koji je na
globalnom nivou proizvela odluka američkog Vrhovnog suda da poništi istorijsku odluku Roe
vs. Wade iz 1973. i ostavi na federalnom nivou kobno nezaštićenim pravo žena na abortus u
SAD. 1
Zbilja je hvale vrijedna Makronova inicijativa da preko ustavne zaštite tjelesne autonomije
žena učini Francusku prvom zemljom koja je smogla snage za ovako nedvosmisleno
artikulisanu političku poruku upućenu globalnoj javnosti. Međutim, The Times i mediji koji
se na njega pozivaju nijesu u pravu. Jedan je takav svjetionik već postojao, snažno
signalizirao i daleko bacao svjetlost koja, kao od kakve daleke mrtve zvijezde, još odjekuje u
udaljenom svijetu koji ju je, izgleda, zaboravio. Sloboda rađanja bila je zaštićena čuvenim
članom 191. Ustava Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz 1974. godine, gdje je
stajalo:
”Pravo je čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece.
Ovo pravo se može ograničiti samo radi zaštite zdravlja”.
Time je abortus prije tačno pola vijeka bio garantovan i zaštićen najvišim pravnim aktom
najmoćnije države južnoslovenskih naroda. Francuska će, na primjer, dekriminalizovati
abortus tek godinu dana kasnije, 1975. godine, između ostalog, zahvaljujući pravnoj i
aktivističkoj borbi advokatice Gisèle Halimi, osnivačice feminističke grupe Choisir (Izabrati)
koja je branila potpisnice Manifesta 343 – peticije koju su 1971. potpisale 343 žene koje su
javno izjavile da su imale abortus koji je tada u Francuskoj bio ilegalan, što je predstavljalo
izvanredan čin građanske hrabrosti ovih žena. Tekst peticije napisala je Simone de Bovoair,
čije se ime našlo i na listi potpisnica. Upravo na prošlogodišnjoj osmomartovskoj ceremoniji
(koja nije bila lišena političkih spekulacija i kontraverzi) održanoj u čast Halimi, Makron je
najavio korak dalje u zaštiti seksualnih i reproduktivnih sloboda, korak koji je, kako vidimo,
SFR Jugoslavija napravila pedeset godina ranije. Ipak, dok Francuska pamti i slavi heroine i
heroje sloboda koje i danas baštini i unapređuje, ono što je nadživjelo Jugoslaviju strateški
1 Na zajedničkoj sjednici oba doma, parlament Francuske je 4. marta 2024. godine podržao promjenu Ustava
kojom je abortus proglašen ustavnim pravom.
projektuje žalosnu amneziju i maligni revizionizam na izgleda najavangardniji i
najprogresivniji istorijski period ovih prostora i naroda koji ih pod različitim imenima
nastanjuju.
Prvu zakonsku regulaciju abortusa donosi Krivični zakonik Kraljevine Jugoslavije 1929.
godine, kojim je abortus bio načelno zabranjen, uz izuzetke u posebnim okolnostima – u
slučaju nužde i uz saglasnost medicinske komisije. Inicijativa za dekriminalizaciju abortusa
koja je potekla sa kongresa ljekara Jugoslavije 1935, prvenstveno zbog protivljenja Srpske
pravoslavne crkve (SPC) nije prošla. Nakon što su žene poslije Drugog svjetskog rata ostvarile
politički i društveni subjektivitet, prepoznat i zaštićen Ustavom Federativne Narodne
Republike Jugoslavije iz 1946. godine, doći će do postepene liberalizacije. Pozivajući se na
pojedine autore, Latinka Perović razlikuje tri različita perioda u okvirima, kako ona naziva –
partijske države, kojima se namjerni prekid trudnoće tretirao na različite načine:
Period do 1952. godine označava se kao period zakonske intolerancije, od 1952. do
1959. kao period tolerancije i od 1960. godine, kao period liberalizacije pobačaja.
Drugim riječima, prema odredbama Krivičnog zakona iz 1951. godine, namjerni pobačaj
predstavljao je krivično djelo, osim u slučaju kada trudnoća ugrožava život žene. Tek je
Uredbom o postupku za vršenje dozvoljenog pobačaja, donijetom 1952. godine, omogućen
pobačaj ”iz medicinskih, a pod određenim uslovima i iz zdravstveno-socijalnih razloga”.
Narednom Uredbom o uslovima i postupku za dopuštanje pobačaja iz 1960. dodata je važna
odredba koja prepoznaje i precizira socijalne indikacije za dozvoljeni pobačaj, omogućivši
abortus pod okolnostima "kada se može osnovano očekivati da bi bremenita žena zbog
rođenja deteta došla u teške lične, porodične ili materijalne prilike”. Konačno, pomenuti
član 191. Ustava SFRJ donosi ustavnu zaštitu prava na abortus, koju će detaljnije regulisati
republički zakoni 1978. godine.
Međutim, u državnim okvirima u kojima je Crna Gora provela period od 1991. do 2006,
abortus je izgubio ustavnu zaštitu. Abortus nije bio zaštićen ni Ustavom Savezne republike
Jugoslavije, niti Ustavnom poveljom državne zajednice Srbija i Crna Gora koja je ostvarivanje
ljudskih i manjinskih prava i sloboda definisala posebnom Poveljom o ljudskim i manjinskim
pravima i slobodama, gdje takođe nije bilo uključeno i zaštićeno pravo na abortus. Danas je
abortus na zahtjev u Crnoj Gori legalan i dostupan, ali ova zaštita postoji na nivou posebnog
zakona, a ne Ustava. U drugoj članici nekadašnje federacije odnosno konfederacije, vraćena
je ustavna zaštita slobode odlučivanja o rađanju članom 63. Ustava Srbije, gdje stoji da
”Svako ima pravo da slobodno odluči o rađanju dece.”
Iako je generaciji naših majki moglo djelovati da je Ustavom iz 1974. i republičkim zakonima
iz 1978. bitka za tjelesnu autonomiju jugoslovenskih žena jednom i zauvijek dobijena,
naredne će decenije pokazati da ne mora biti tako i da nijedno pravo niti sloboda nikada
nijesu jednom zauvijek osvojeni niti garantovani. To nam uostalom pokazuju globalno
uvezane retrogradne tendencije pokrenute i prije neslavnog obaranja Roe vs. Wade, ili
neuspjeha američkih demokrata da na federalnom nivou zakonski zaštite pravo na abortus.
Konzervativna, populistička desnica globalno jača, sve češće se ujedinjujući u borbi protiv
tzv. ”rodne ideologije”, a zapravo u borbi protiv ravnopravnosti i punog ostvarenja
seksualnih i reproduktivnih sloboda, pod agendom ”odbrane tradicionalnih vrijednosti” i uz
poslovičnu podršku vjerskih zajednica, u Hrvatskoj recimo katoličke crkve, a u Srbiji, Crnoj
Gori i djelimično Bosni i Hercegovini pod uticajem SPC. Na taj način različiti akteri
konzervativne desnice podrivaju i ugrožavaju osvojeni stupanj prava i sloboda vezanih za rod
i seksualnost. Oni strateški, a nerijetko i performativno (sjetimo se ‘klečavaca’ u Hrvatskoj, ili
‘litija’ u Crnoj Gori), osvajaju javni prostor, ispunjavajući ga religioznim temama, porukama i
ikonografijom, često vezanim za pitanje nacije i borbe za očuvanje nacionalnog jedinstva,
integriteta ali i njene zlokobne čistoće. U sinergiji sa tradicionalnim partijama desnice, kao i
onim novoformiranim, uz podršku formalnih NVO ili neformalnih grupa građana, kreiraju
klimu u kojoj je postalo moguće dovesti u pitanje neke od temeljnih vrijednosti
demokratskog društva, poput slobode odlučivanja o vlastitom tijelu i njene neotuđivosti.
Uočljiv je i jedan novi trend. Pored tradicionalne i oprobane arhaične retorike optužbi,
prijetnji i kletvi koju je, sjetimo se, koristio pokojni mitropolit Amfilohije, ali i patrijah Irinej ili
ranije Pavle, kada bi komentarisali pitanje abortusa ili prava LGBT+ osoba, posljednjih se
godina javlja i nov tip javnog diskursa sveštenih lica baziran na aproprijaciji terminologije
ljudskih prava, odašiljući praktično iste poruke u razgradivoj kapsuli političke korektnosti.
Dok je npr. patrijarh Pavle abortus nazivao “grijehom ubistva djeteta, motivisanog
sebičnošću nedostojnih roditelja”, Amfilohije je optuživao Srpkinje da "u svojim utrobama za
godinu pobiju više djece nego što su pobili Musonili i Hitler i Broz i oni na Kosovu", a Irinej
ženama imputirao ”dužnost matera da rađaju kako bi smo kao narod opstali u istoriji”, dotle
recimo sveštenik SPC Gojko Perović u emisiji na temu abortusa emitovanoj na javnom
servisu 2022, (uoči obaranja presude Roe vs. Wade) ističe da on podržava prava žena, dok
nešto kasnije otvoreno tvrdi da ”nije sve u ženskom organizmu njeno, pogotovu ne u
drugom stanju.” U pitanju je, nastavlja on, ”drugi život, a ne dio tijela gospođe žene, koju
izuzetno cijenim i poštujem”. Koliko god dakle retorika bila upristojena i umivena,
fundamentalni stav je isti – ma koliko je ”cijenio i poštovao”, i dalje joj ne priznaje tjelesnu
autonomiju.
”Pravo na abortus je svakako neobičan način da se kaže da žene nisu sredstva, da nisu alatke
za reprodukciju. Imati pravo na prekid trudnoće znači imati kontrolu nad sposobnošću
sopstvenog tela” – naglašava Adriana Zaharijević u autorskom tekstu na Peščaniku. Odbrana
prava na abortus predstavlja tako odbranu tjelesne autonomije žene i temeljni preduslov
njezine slobode, budući da kontrola ženskog tijela, seksualnosti i reproduktivne sposobnosti
predstavlja osnovnu polugu patrijarhata. Žene nijesu i neće biti slobodne sve dok ne mogu
da odlučuju o vlastitom tijelu, sve dok bilo ko sebi daje za pravo da tvrdi da ”nije sve u
ženskom organizmu njeno”. Odbrana prava na abortus, ponovimo to još jednom, ne
predstavlja promociju abortusa kao izbora ili kontracepcijskog sredstva. To što se nadam da
nikada neću koristiti pravo na nužnu samoodbranu, ne znači da neću braniti pravo na nju.
Ista je stvar i sa pravom na abortus. Jugoslavija je bila jedna od prve tri države na svijetu koje
su ustavno zaštitile ovo pravo. To što je prestala da postoji ne oslobađa nas od odgovornosti
da prepoznamo, razumijemo i pamtimo kako svjetlo, koje je bacao ovaj razrušeni svjetionik,
tako i sjene koje su ga pratile.
Tekst je izrađen uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan
Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research
and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava
Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.
Sadržaj teksta je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Centra za promociju
civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and
Mediation i Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Norveške.
Paula Petričević
Profesorka filozofije, feministička i mirovna aktivistkinja
Autor:Radiotitograd.me
