U KIC-u „Budo Tomović” sinoć je održano drugo izdanje pjesničkog programa
„Poezija u centru”, posvećenog savremenom pjesničkom stvaralaštvu, regionalnoj
književnoj razmjeni i povezivanju različitih generacija pjesnika.
Prvi segment programa, pod nazivom „Poezija i sve što je okružuje”, bio je
posvećen stvaralaštvu hrvatske pjesnikinje Lare Mitraković, čije je gostovanje
realizovano je u okviru saradnje KIC-a „Budo Tomović” sa Hrvatskim društvom pisaca
(HDP). U razgovoru sa pjesnikinjom Barbarom Delać, Mitraković se osvrnula na razvoj
sopstvenog pjesničkog izraza, ističući da je njena poezija sazrijevala zajedno sa njom –
od ranih socioloških motiva i različitih životnih iskustava do današnjeg, svjesnijeg i
svedenijeg izraza. Naglasila je da je, nastojeći da svoje stihove oslobodi suvišnog,
sačuvala prepoznatljive odlike svog pjesničkog rukopisa – humor, autoironiju i sklonost
ka svakodnevnim, ali i neobičnim motivima.
Govoreći o potrebi za eksperimentisanjem i preispitivanjem granica pjesničkog
izraza, Mitraković je istakla da je, nakon sedam godina od objavljivanja prethodne
zbirke, prvi put svjesno pristupila oblikovanju knjige kao zaokružene cjeline. Za razliku
od ranijeg pristupa, kada su pjesme nastajale spontano i naknadno povezivane u zbirku,
ovoga puta stvarala je prema unaprijed osmišljenom konceptu, vodeći računa o
hronologiji, atmosferi i razvoju likova. Ipak, eksperimentisanje ostaje važna odlika
njenog stvaralaštva. Kako je istakla, poezija se može pronaći svuda oko nas, a pjesnički
potencijal krije se i u naizgled sasvim običnim ili nepjesničkim formama, poput oglasa i
recepata, ukoliko im se pronađe odgovarajući umjetnički izraz.
Osvrnuvši se na učestalu upotrebu brojeva i motiva mjerenja u svojim zbirkama,
Mitraković je objasnila da taj postupak nije proistekao iz svjesne namjere, već iz
podsvjesne potrebe za uspostavljanjem kontrole. Brojevi se tako javljaju kao
svojevrstan odgovor na haos sa kojim se suočavaju njeni lirski subjekti, odnosno kao
pokušaj da se nepredvidivost makar prividno dovede u red. Istovremeno, njihovo
nizanje ima i važnu ritmičku funkciju, budući da je ritam, uprkos tome što gotovo nikad
ne piše u rimi, jedan od ključnih elemenata njenog pjesničkog izraza.
Govoreći o odnosu prema prostoru i osjećaju pripadanja, pojasnila je da se i
jedno i drugo mijenja zajedno s čovjekom. Savremeni način života, obilježen stalnom
žurbom, pritiskom da u nečemu moramo biti izuzetni, nedostatkom vremena i sve
površnijim odnosima, ostavlja sve manje prostora za zastajanje i suočavanje sa sobom.
Upravo zato njena nova knjiga poziva na zaustavljanje i udah na trenutak u kojem bismo
se usudili osjetiti ono od čega svakodnevno bježimo. I prostor kroz koji se kreće
doživljava sličnu transformaciju. Otok, iz kojeg je otišla sa devetnaest godina, ali i
Zagreb, koji joj je nekada djelovao velik i otvoren, danas u njenom pjesničkom svijetu
postaju sve manji i tjeskobniji. Međutim, nije se mijenjala samo ona, mijenjali su se i
gradovi. Društvene promjene, ubrzanost života, pritisak rezultata, kao i površnost
odnosa, promijenili su, kako je kazala, način na koji doživljavamo prostor kojem
pripadamo. Zato grad u njenoj knjizi poprima drugačiji oblik, postaje odraz ličnog
iskustva, ali i vremena u kojem živimo.
Njena poezija otvoreno tematizuje tijelo i depresiju, uz svijest da je granica
između iskrenosti i patetike uvijek vrlo tanka, pa joj pojašnjava humor i autoironija
služe da o teškim i važnim temama govori bez pretjerane težine. Svakodnevne situacije
u njenoj poeziji stvaraju prostor u kojem se o onome što nas tišti može govoriti
neposredno, ali i sa dozom humora.

Drugi segment programa, pod nazivom „Prva knjiga”, bio je posvećen pjesničkim
prvijencima Marka Stanojkovskog, Sofije Drakulović i Hane Rastoder, koji su u
razgovoru sa pjesnikinjom Barbarom Delać podijelili iskustva nastanka i objavljivanja
svojih prvih samostalnih zbirki poezije.
Put od prvih tekstova napisanih još u srednjoj školi do objavljivanja prve knjige
za Marka Stanojkovskog bio je proces pronalaženja vlastitog pjesničkog glasa. Istakao je
da je početničke klišee i opšta mjesta postepeno prevazilazio intenzivnijim čitanjem
savremene književnosti, koja mu je otvorila nove mogućnosti u izrazu, formi i
eksperimentu. Na njegovo pisanje uticali su različiti autori i poetike. Prvu knjigu dugo
nije bio spreman da objavi, smatrajući da ni on ni tekstovi još nijesu dovoljno sazreli.
Danas u toj knjizi prepoznaje trag vlastitog stvaralačkog razvoja.
Govoreći o svom stvaralačkom putu, Hana Rastoder prisjetila se prvih stihova
koje je pisala još u osnovnoj školi, ali i nesigurnosti koja ju je dugo sprečavala da svoj
rad podijeli sa drugima. Istakla je da su joj studije pozorišne režije pomogle da taj strah
prevaziđe i razvije slobodniji odnos prema sopstvenom stvaralaštvu, prihvatajući
grešku, eksperiment i kritiku kao njegov sastavni dio. Oko 24. godine počela je
intenzivnije da prikuplja i uređuje pjesme, koje je nerijetko bilježila šaljući poruke
samoj sebi, da bi ih kasnije oblikovala u zaokruženu cjelinu. Rukopis je potom slala na
književne konkurse, na kojima je ulazio u uži izbor, sve dok nije dobio priliku za
objavljivanje. Osvrnula se i na neobičan put svojih pjesama do čitalaca, posebno na
činjenicu da su joj dvije knjige (ista knjiga kod dva izdavača, u dvije zemlje) objavljene
gotovo istovremeno, što je doživjela kao svojevrsnu potvrdu da i knjige ponekad imaju
sopstvenu sudbinu.
Susret sa savremenom književnošću i Forumom mladih pisaca za Sofiju
Drakulović bio je važan dio puta koji ju je doveo do prve knjige. Književnu bliskost sa
drugim pronašla je već na prvoj godini fakulteta, a razmjena knjiga, razgovori o
savremenoj književnosti i međusobno čitanje tekstova stvorili su osjećaj pripadnosti i
dodatno je ohrabrili da pronađe vlastiti glas. Tome su se pridružila i znanja stečena na
fakultetu, pa je upravo spoj ličnog entuzijazma, književne razmjene i teorijskog iskustva
bio podsticaj da se ozbiljnije posveti pisanju. Do knjige je, međutim, došla gotovo
neplanirano. Nije imala unaprijed zamišljenu ideju o zbirci, već je jednostavno odlučila
da svakodnevno piše, a tekstovi su se vremenom spontano povezali u rukopis. Prvu
verziju zbirke poslala je na festival „Slovo Gorčina“, gdje je osvojila drugo mjesto. To
priznanje doživjela je kao neočekivanu potvrdu da ono što radi ima smisla, ali i kao
dodatni podsticaj da nastavi da piše.
Program je završen čitanjem poezije učesnika i članova Foruma mladih pisaca.
Autor:radiotitograd.me


