Američki zakon donesen nakon Vijetnamski rat ograničava predsjednika na 60 dana vojnog angažmana bez odobrenja Kongresa. Kako se sukob u Iranu, koji je administracija Donald Tramp pokrenula bez tog odobrenja, približava tom roku – koji ističe početkom maja – postavlja se pitanje: hoće li predsjednik poštovati zakon ili će ga zaobići kao i mnogi njegovi prethodnici?
Prema Zakonu o ratnim ovlašćenjima (War Powers Resolution), predsjednik je dužan da u roku od 48 sati obavijesti Kongres o upućivanju vojske u sukob i objasni razloge, obim i očekivano trajanje operacije. Tramp je, kao i drugi predsjednici prije njega, naveo da djeluje na osnovu svojih ustavnih ovlašćenja u vođenju spoljne politike.
Nakon toga počinje da teče rok od 60 dana u kojem Kongres mora da odobri vojnu akciju. Ako se to ne desi, predsjednik bi, prema zakonu, morao da okonča operaciju. Postoji i mogućnost produženja za dodatnih 30 dana, ali samo ako je to neophodno za bezbjedno povlačenje trupa.
Međutim, već sada postoji spor oko toga kada tačno ističe rok. Neki smatraju da se računa od početka sukoba, što bi značilo kraj aprila, dok drugi tvrde da se računa od trenutka kada je Kongres zvanično obaviješten, što pomjera rok na 1. maj. Dodatnu konfuziju unosi i prekid vatre, jer dio republikanskih zakonodavaca smatra da taj period ne treba računati u ukupnih 60 dana.
Iako zakon formalno daje Kongresu mogućnost da zaustavi vojnu akciju, u praksi to nikada nije učinjeno. Pokušaji demokrata da ograniče Trampova ovlašćenja u ovom slučaju za sada nijesu uspjeli, dok pojedini republikanci razmatraju mogućnost uvođenja određenih ograničenja, ali bez konkretnih poteza.
Dodatni problem predstavlja činjenica da mnogi predsjednici, uključujući i Trampa, smatraju da je sam zakon neustavan. Još je Ričard Nikson pokušao da ga blokira, ali je Kongres tada nadjačao njegov veto. Ipak, sudovi su godinama izbjegavali da se jasno izjasne o ustavnosti ovog propisa.
Kroz istoriju, predsjednici su pronalazili različite načine da zaobiđu ograničenje od 60 dana. Ronald Regan je 1983. postigao dogovor sa Kongresom kako bi produžio prisustvo američkih trupa u Libanu. Barak Obama je tokom intervencije u Libiji tvrdio da američke snage nijesu bile direktno uključene u „neprijateljstva“, čime je pokušao da izbjegne primjenu zakona. Bil Klinton je, pak, pravdao produženo prisustvo na Kosovu time što je Kongres već odobrio finansiranje operacije.
U slučaju sukoba u Iranu, Trampova administracija zasad nije tražila dodatna sredstva niti pokušala da obezbijedi formalnu podršku Kongresa, što dodatno komplikuje situaciju.
Politički gledano, republikanci u Kongresu za sada izbjegavaju direktan sukob sa predsjednikom. Ipak, približavanje roka od 60 dana moglo bi da izazove podjele unutar stranke, posebno među onima koji smatraju da Kongres mora da se izjasni o svakom ratu koji traje duže od zakonskog limita.
S druge strane, mnogi republikanci ne žele da javno glasaju protiv predsjednika u vrijeme rata, strahujući i od političkih posljedica i od poruke koju bi takav potez poslao američkim protivnicima.
Zbog svega toga, ostaje neizvjesno šta će se dogoditi kada rok istekne – da li će Tramp pokušati da zaobiđe zakon, redefiniše situaciju na terenu ili će Kongres konačno pokušati da iskoristi svoja ovlašćenja. Dosadašnja praksa, međutim, sugeriše da će pravila vjerovatno ponovo biti fleksibilno tumačena.
