Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Antologijski izbor poezije Ismeta Rebronje, objavljen u izdanju JU „Ratkovićeve večeri poezije“,
predstavlja dragocjen književni povratak jednom od onih stvaralaca čije djelo ne pripada samo
vremenu u kojem je nastajalo, već dubljim slojevima jezika, kulturno-memorijskog palimpsestpa,
zavičaja i unutrašnje drame čovjeka. Priređivači ove knjige, istaknuti prozni pisac Kemal Musić i
Elijas Rebronja, sačinili su izbor koji otvara prostor za novo, hermeneutičko-slojevito i književno-
kritičko čitanje Rebronjine poezije, dok tekst doc. dr Olge Vojičić Komatine, naslovljen „Mitsko
biće poetskog subjekta Ismeta Rebronje“, dodatno usmjerava pažnju prema složenosti njegovog
pjesničkog bića.
Ismet Rebronja, rođen 1942. godine, a preminuo 2006. godine, bošnjačko-sandžački pjesnik,
pripovjedač, romanopisac, antologičar, etimolog, esejista i novinar, bio je stvaralac čija se književna
sudbina ne može svesti na biografsku faktografiju, niti zatvoriti u hronološko-bibliografski okvir,
jer njegovo djelo traži ontološko-hermeneutičko čitanje, kroz jezik, zavičaj, bol, mit i unutrašnju
dramu pjesničkog subjekta. On pripada onoj rijetkoj vrsti pisaca koji čitav život nose gorčinu svijeta
u kojem žive, a iz te gorčine, iz bola, čežnje i egzistencijalne rastrzanosti, rađaju se pjesme kao
arabeske riječi, kao mračni palimpsesti unutrašnje vatre, kao lirske sintagme kroz koje progovaraju i
čovjek i zavičaj i vrijeme.“ Rebronja je bio hvaljen i osporavan, ponosan i prkosan, pobjednik i
poraženi, pjesnik koji je živio kroz poeziju i za poeziju, ostavljajući iza sebe stihove u kojima se
prepliću estetska pobuna, ontološka strepnja i metafizička čežnja za smislom.
(Rebronja nije pjesnik jednog prostora, nego pjesnik prostora koji je u njemu postao
sudbina.)
Ovaj izbor, sačinjen kroz trideset sedam pjesama, razotkriva Rebronjine strahove, sumnje,
egzistencijalne napukline pjesničkog bića i onu duboku apotezu stvaralačke svijesti koja ne pristaje
na površnost svijeta. U njegovoj poeziji Bihor nije predio koji se opisuje, već unutrašnja
kosmologija pjesnika, zavičajno-memorijski palimpsest zemlje, trešanja, smrti, djetinjstva, prkosa i
gorke ljepote. Lim se u Rebronjinoj poeziji pretvara u vodenu metafiziku prelaza, u sudbinski tok
gubitka, očevog odsustva, povratka, zavičajne rane i onoga što se, nakon svih lomova, još može
spasiti u jeziku. Zato Rebronju ne treba čitati samo kao pjesnika zavičaja, nego kao pjesnika koji je
od Bihora i Lima sazdao unutrašnju kosmologiju bola, jezika, sjećanja i čovjekove metafizičke
raspolućenosti.
Da je danas živ, vjerovatno bi se gorko osmjehnuo nad patnjama i životnim sudbinama ovoga
svijeta, onako kako se u njegovim stihovima često ukrštaju ironija, bol i samospoznaja. U pjesmi
„Pokajanje“, iz 1959. godine, rana svijest o krhkosti života iskazuje se kroz potresan dodir sitnog i
sudbinskog: „Zagazih glavu od mrava“ i „streknuh kao od noža“. U toj maloj sceni već postoji
cijela poetika osjetljivosti. Pjesnički subjekt ne gleda svijet spolja, već ga prima kroz kožu, kroz
strepnju, kroz nerv koji zadrhti pred najmanjim znakom povrede. Mrav, trava, nož, krivica i trzaj
postaju prvi znaci Rebronjine ontološke drame.
U pjesmi „Santa Mavra Ouverture“ otvara se bihorski pejzaž u kojem trešnje, jun, trava i
neizvjesnost postaju dio velike poetske scenografije. Slika „bihorskih trešanja“ koje su „tek
zarudjele“ nije samo nostalgični kadar iz zavičaja. To je semantičko jezgro jedne zavičajne
ontologije. Trešnje su kod Rebronje znak djetinjstva, zrenja, krvi, nevinosti i gubitka. One
označavaju prostor koji pripada svima i nikome, jer se u istom lirskom horizontu javlja pitanje ko je
slobodan, ko je zarobljen, ko je vladar i čije su trešnje. Tu se Bihor izdvaja iz idilične slike i
prerasta u mitski prostor nesigurnosti, u arhetipsku pozornicu čovjekove nemoći pred istorijom,
vlašću, tuđom rukom i vlastitim strahom.
(Bihor je kod Rebronje, unutrašnji kosmos pjesnika.)
U pjesmi „Groblja“, iz 1971. godine, Rebronja dostiže jedan od svojih najdubljih dodira sa smrću.
Slike samaca u grobljima, klesača sa torbama, humki, pokrivača i crnih udovica koje zamišljaju da
su muževi živi otvaraju prostor u kojem smrt nije završetak, nego produžena metafizička prisutnost.
Groblje kod je palimpsest bola, arhiva ljudskih nestanaka, mjesto đe se stvarno i prividno prepliću u
jezivom obredu pamćenja. Udovice koje zamišljaju žive muževe nijesu samo figure žalosti, nego
lirski dokaz da smrt nikada ne uspijeva da u potpunosti (dezintegriše) prisustvo voljenog bića. U toj
pjesmi svakodnevica i onostranost stoje jedna uz drugu, a Rebronjina poetika smrti ne tone u
patetiku, već u metafizičku gorčinu.
Posebnu ljerpotu ima pjesma „Vrisak“, iz 1972. godine, u kojoj Gazilar postaje stvarni i simbolički
prostor straha. Kada pjesnik kaže da je Gazilar blizu kuće i da se noću čuje vrisak iz tame, pred
nama se otvara čitav imaginarij progona, tjeskobe i nemogućnosti spasa. Premještanje kuće ne
donosi izbavljenje, jer „Gazilar je svud oko nas“. Ta misao jedna je od najpotresnijih Rebronjinih
poetskih formula. Ona lokalitet pretvara u univerzalnu metaforu zla. Gazilar (mezarje- groblje) je
(prividno) stanje svijeta. On je unutrašnja simbolika straha, tamna zona bića, prostor iz kojeg čovjek
ne može otići jer ga nosi u sebi.
(Rebronja stih nosi trag unutrašnje rane i zavičajne metafizike.)
Lim u Rebronjinoj poeziji ima posebnu simboličku i egzistencijalnu vrijednost. On je rijeka
zavičaja, ali i (vodena) granica, velika opštost proticanja, sudbinska linija. U pjesmi „Večera za
krtice“ motiv oca iznad Lima dobija snagu duboke porodične i ontološke praznine. „Nema više
mog oca iznad Lima“ jeste činjenično (sjećanje) o smrti roditelja. To je stih o urušavanju svijeta. Sa
ocem nestaju skaske, pjesme, lovci na kraguja, sigurnost predanja i unutrašnji poredak djetinjstva.
Guja koja prijeti da uđe kroz usta predstavlja sliku straha, ali i simbol jezika koji se guši, života koji
se preobraća u nesanicu, tijela koje postaje otvoreno za užas.
(Lim kod Rebronje je simbol prelaza, gubitka, identiteta i sudbinskih proticanja.)
Kroz pjesmu „Bihor“, pisanu u dugom vremenskom rasponu od 1974. do 1994. godine i posvećenu
Ćamilu Sijariću, Rebronja stvara jednu od najsnažnijih poetskih topografija u književnosti prostora
kojem pripada. Putnik bez kaputa, vuk, ćurka, čaj, šipurak, divlje saće, obad, samari, praće, snijeg,
cvijet i heljda nijesu samo etnografski ili pejzažni detalji. To je jezička magma Bihora, njegova
agrarna, animalna, mitska i ljudska supstanca. U tim slikama spojeni su siromaštvo i ljepota,
oporost i nježnost, surovost i zavičajna čarolija, čovjek i životinja, bilje i sudbina. Rebronja ne
idealizuje Bihor, ne uljepšava ga, ne pretvara ga u razglednicu. On ga vraća njegovoj istini,
njegovoj zemlji, njegovoj gladi, njegovom mirisu, njegovoj čudesnoj i bolnoj stvarnosti.
Zato je njegovo pjesništvo je složena simbolička struktura u kojoj se lokalno uzdiže do
univerzalnog. Bihor i Lim kod Rebronje su velika pjesnička ali i (životna) čvorišta. U njima se
sastaju predanje, smrt, otac, djetinjstvo, strah, jezik, mit, krivica, prkos i poetska pobuna. Njegov
lirski subjekt ne govori iz komfora estetske distance, nego iz rascijepljenog jezgra postojanja. Tu je
i njegova veličina. Rebronja nikada ne bježi od bola, ali ga ne pretvara u posebnost. On bol
preobražava u riječ, riječ u arabesku, arabesku u apotezu jednog pjesničkog bića koje zna da svijet
nije pravedan, ali da se protiv njegove nepravde može pisati. U njegovoj poeziji posebno je važna
jezička slojevitost. Rebronja nije pjesnik jednostavnih lirskih slika njjegova riječ nosi dijalektizme,
arhaizme, mitološke nanose, zavičajne toponime, etimološku znatiželju, semantičke momente i
unutrašnje lavirinte. On piše kao pjesnik koji zna da riječ nije ima snagu izraza, ali i trag porijekla,
dokaz pamćenja, ostatak svijeta koji nestaje. Zbog toga se kod njega često osjeća magijski realizam
sjećanja, ona sposobnost da obično postane (mistično), da stvarno progovori mitskim glasom, da
zavičajni predmet postane arhetipska slika.
(Njegova poezija predstavlja Bihor iznutra obnavlja ga kao mikrokosmos bola, prkosa i jezika.)
Možemo li zaista, razumjeti Ismeta Rebronju kao pjesnika koji je uvijek tragao i često ostajao
neshvaćen? A kada smo, uostalom, na vrijeme razumjeli naše najbriljantnije intelektualce?
Rebronja je jedan od onih autora koji se ne otključavaju niti tumače jednim čitanjem. Njegova
poezija traži povratak, strpljenje, unutrašnju smirenost i spremnost da se uđe u prostor đe zavičaj
koji je mjesto rođenja, rana, sudbina, mit i jezik. Njega treba čitati kroz skrivene (reljefe) jezika:
Bihor, Lim, bol, smrt, ironiju, prkos, oca, groblje, Gazilar, guju, trešnje, heljdu, vrisak i riječ. Tek
tada se otkriva da je Rebronja pjesnik čovjekove raspolućenosti između svijeta koji ga ranjava i
jezika koji ga spašava.
Dvadeset godina nakon njegove smrti, Rebronja nam se vraća ne kao usputna śenka u
književnoistorijskom poretku, nego kao stvaralac čija poezija iznova potvrđuje da se veliki pjesnici
ne zatvaraju već nastavljaju da govore iz dubine jezika, zavičajne rane i snažne čovjekove potrebe
za smislom.
Ismet Rebronja ne vraća nam se kao usputna śenka u književnoistorijskom poretku, nego kao
pjesnik čija riječ i danas probija zaborav, ravnodušnost i površnost našeg vremena Rebronja je znao
da se svijet ne može objasniti samo razumom, jer se najdublje istine čovjeka skrivaju u bolu, strahu,
prkosu i jeziku. Zato njegovo pjesništvo traži čitaoca koji ne prolazi površinom stiha, već ulazi u
njegove metafizičke ponore i zavičajno-memorijske palimpseste. On je od Bihora sazdao unutrašnju
kosmologiju, a od Lima vodenu metafiziku prelaza, gubitka i povratka. Njegova riječ ostaje
opomena da veliki pjesnici nijesu oni koji samo opisuju svijet, već oni koji ga iznova stvaraju iz
pepela, gorčine i ljepote. Dvadeset godina nakon njegove smrti, Rebronja stoji pred nama kao
stvaralac koji nije pripadao samo jednoj književnosti, nego širem prostoru bola, jezika i ljudske
istine. Zato je sjećanje na Ismeta Rebronju čin kulture, dostojanstva i duhovne odgovornosti
prema pjesniku koji je svojim stihovima prešao preko Lima i ostao na obali trajanja.
Na kraju, važno je naglasiti da JU „Ratkovićeve večeri poezije“, povodom obilježavanja 20 godina
od smrti Ismeta Rebronje, čuvenog bošnjačko sandžačkog pisca, organizuje program „Preći preko
Lima“, u ponedjeljak, 25. maja, u Kući Rista Ratkovića. U 12:00 časova biće održan program
„Dvadeset godina poslije, Sjećanje na Ismeta Rebronju, 1942, 2006“, u 12:30 časova biće prikazan
dokumentarni film „Jesen praznih oraha“, dok će u 19:00 časova biti održano centralno književno
veče „Antologija Rebronja“, kao poseban omaž njegovom pjesničkom i književnom nasljeđu.
