Foto:CDT
Crna Gora se suočava sa ozbiljnim porastom radikalizacije i normalizacije ekstremizma,
dok institucije ostaju pasivne, neefikasne ili nedosljedne u svom odgovoru – pokazuje
novi izvještaj Centra za demokratsku tranziciju (CDT) „Društvo bez štita: Normalizacija
ekstremizma i slabosti institucionalnog odgovora“.
U ambijentu duboke političke i etničke polarizacije, ekstremistički narativi više nijesu
rezervisani za margine – oni postaju sastavni dio političkog diskursa, vjerskih poruka, pa
čak i institucija. Govor mržnje se toleriše, istorijski revizionizam se institucionalizuje, a
dezinformacije oblikuju javno mnjenje. Umjesto strateškog odgovora, država reaguje
sporadično i deklarativno, prepuštajući borbu protiv radikalizacije nevladinom sektoru i
međunarodnim donatorima.
Vlada Crne Gore je 2020. godine usvojila Strategiju za prevenciju i suzbijanje
radikalizacije i nasilnog ekstremizma 2020-2024, sa Akcionim planom za 2020, ali njena
primjena je izostala jer u naredne četiri godine nije usvojen nijedan novi akcioni plan.
Iako je u ljeto 2024. formirana radna grupa za izradu nove strategije za period
2025–2030, njen rad još uvijek nije dao nikakve rezultate, a prema važećim planovima,
usvajanje se očekuje tek u posljednjem kvartalu 2025. godine. To znači da će cijela
2025. godina proteći bez važećeg strateškog okvira.
Nacionalni operativni tim – tijelo koje je trebalo da obezbijedi međuresornu koordinaciju –
bio je u produženom trajanju nefunkcionalan, a funkciju nacionalnog koordinatora u tom
periodu obavljale su čak četiri različite osobe. Rezultat je potpuni prekid kontinuiteta u
radu, gubitak institucionalne memorije sa svakom promjenom vlasti i obesmišljavanje
mehanizama koji bi trebalo da štite društvo od radikalizacije.
Rezultati dva istraživanja javnog mnjenja koja je CDT sproveo tokom novembra 2024. i
maja 2025. godine pokazuju duboko ukorijenjene etničke podjele, nisko povjerenje u
institucije, visoku izloženost govoru mržnje i zabrinjavajuću podložnost
dezinformacijama. Građani dominantno identifikuju društvene mreže i internet portale
kao glavne izvore govora mržnje, dok gotovo polovina smatra da policija ne reaguje
efikasno, a 60% izražava nepovjerenje u tužilaštvo. Oko 16% ispitanika vjeruje da same
institucije aktivno doprinose širenju vjerske i etničke mržnje. Gotovo trećina građana
vjeruje da je lojalnost sopstvenoj grupi važnija od lojalnosti državi, a polovina se osjeća
prijatnije među pripadnicima iste etničke zajednice. Posebnu zabrinutost izaziva nalaz
da 45,7% ispitanika/ca smatra da se protiv trenutne društveno-političke situacije treba
boriti „svim sredstvima“, što otvara prostor za prihvatanje ekstremističkih ideja.
Građani jasno identifikuju političke aktere u zemlji kao ključne pokretače etničkih tenzija.
Dezinformacije, istorijski revizionizam i huškački narativi dolaze iz vrha politike, iz
vjerskih struktura pod snažnim političkim uticajem, i sa portala koji operišu u regionalnoj
mreži propagande i dezinformacija. Takve poruke se najčešće plasiraju nekažnjeno, uz
prećutnu ili otvorenu podršku institucija. Time se ne samo podgrijavaju podjele, već se
sistemski podriva društvena kohezija, urušava povjerenje u institucije i normalizuje
osjećaj stalne nesigurnosti.
Izvještaj sadrži i pet detaljno obrađenih studija slučaja koje pokazuju kako se
ekstremistički narativi, govor mržnje i dezinformacije koriste za političku mobilizaciju i
produbljivanje društvenih podjela. Analizirani su slučajevi instrumentalizacije tragedije
na Cetinju, širenje lažnih tvrdnji o navodnom vjerskom ekstremizmu nakon ubistava kod
Bijelog Polja, pokušaji rehabilitacije četničkog pokreta kroz izjave vjerskih lidera,
politička zaštita govora mržnje u slučaju predsjednika opštine Nikšić, kao i kampanje
dezinformisanja tokom usvajanja rezolucija o Srebrenici i Jasenovcu. Ove studije
slučaja dodatno osvjetljavaju dubinu problema i naglašavaju potrebu za strateškim i
odlučnim institucionalnim odgovorom.
CDT poziva na ozbiljnu i dugoročnu promjenu pristupa borbi protiv radikalizacije u Crnoj
Gori. Umjesto ad hoc mjera i deklarativnih osuda, neophodno je razviti institucionalno
utemeljenu, sadržajnu i primjenjivu strategiju koja će se baviti uzrocima, a ne samo
posljedicama. To podrazumijeva dosljednu primjenu zakona, jasno distanciranje
institucija od ekstremističkih narativa i ulaganje u obrazovanje, medijsku pismenost i
društvenu koheziju. U suprotnom, radikalni diskurs će nastaviti da dobija prostor u
javnosti, a izostanak odgovora institucija samo će učvrstiti uvjerenje da su netrpeljivost i
manipulacija legitimna sredstva političkog djelovanja.
Cijeli izvještaj je dostupan na linku.
Milica Kovačević, programska direktorica CDT-a
Autor:Radiotitograd.me
