Tuneli se prostiru duboko u sloju permafrosta ispod Novi Porta i predstavljaju podzemni lavirint, koji je relikvija nekih prošlih vremena i trijumf vrhunskog njemačkog inženjerstva u jednom od najnegostoljubivijih djelova svijeta, piše „Sajbirijan tajms“.
Mreža tunela ispod malog sibirskog mjesta pokriva površine od 7.000 kvadratnih metara, što je, ilustracije radi, veće od Bijele kuće.
Iskopali i isklesali su ih u zaleđenoj zemlji prinudni radnici, poput Njemca Gustava Bakmana, protjerani u Sibir poslije Drugog svjetskog rata.
Napravljen 50-ih godina prošlog vijeka, ovaj intrigantni inženjerski uspjeh predstavlja najveće skladište u permafrostu napravljeno ljudskom rukom.
Njegov cilj bio je da se očuva tek ulovljena riba prije obrade i izvoza u zapadnu Evropu, tadašnjem glavnom izvoznom tržištu SSSR-a.
Ukratko, to je džinovski prirodni zamrzivač.
Zadužen za izgradnju ovog ambicioznog projekta bio je Njemac, Gustav Bakman, koji je sa 30 godina bio prognan iz Lenjingrada 1942. godine, dok je trajala surova opsada tog grada.
Bakman je bio potomak istaknute njemačke porodice iz Sankt Peterburga iz perioda carske Rusije, a prognan je da bude radnik u arktičkom postrojenju za obradu ribe u Novi Portu na ušću rijeke Ob.
Brzo je postao tehničar. Potom i inženjer koji je predložio a onda i nadgledao gradnju džinovskog zamrzivača.
Pod njegovim budnim okom, danonoćne smjene od 15 do 20 ljudi smjenjivale su se u kopanju prostranih horizontalnih okana u kao kamen tvrdom permafrostu.
Oruđe koje su koristili, poput pijuka, moralo je često da se oštri i popravlja zbog tvrdoće zemlje.
Istoričar Andrej Ogorodnikov objasnio je da su radnici radili u tri smjene i da im je trebalo deset godina da završe čitav projekat.
Radovi su završeni 1956. godine, tri godine nakon Staljinove smrti.
Neki od podzemnih ledenih tunela dugački su 140 metara, a zajedno su činili džinovsko i veoma bezbjedno i pouzdano skladište u kojem je temperatura stalno minus 12 do minus 14 stepeni Celzijusa.
