Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Pisati o Enesu Haliloviću danas je izazovno i potrebno. Halilović me iznova iznenadi snagom
pripovijedanja, širinom empatije i sposobnošću da istu rečenicu učini i oštrom i nježnom. Njegov
roman “Bekos” potvrđuje autora koji zna da otvori najteža pitanja i da ih ispriča bez patetike, sa
humorom koji peče, sa jezikom koji diše, sa strukturom koja čitaoca vodi kroz više slojeva
stvarnosti. Čitati “Bekos” znači ući u arheologiju śećanja, etike i zajednice. Sva tri se stalno
sudaraju i time nastaje knjiga koja ostaje. Halilovićev rukopis prepoznaje se po smjeni śedočenja i
lirike, po rečenici koja ostaje kratka a semantički duboka, po hrabrosti da periferiju pretvori u scenu
na kojoj se vidi cijeli svijet. Likovi nisu slučaj za statistiku nego glasovi koji traže smisao.
Pripovjedač ne gradi egzotiku nego dostojanstvo pripovijedanog. Humor je crn ali je i etički
korektiv. Dokumentarni sloj i lirska nota stoje jedan uz drugi i zajedno dišu.
U tom smislu “Bekos” se oslanja na Kišovu poetiku arhiva i dosijea đe se život čita kroz dokumente
i fragmente, a istovremeno priziva Andrićevu mirnu rečenicu koja podnosi najveće terete ljudske
sudbine. Polifonija tri glasa podśeća na Faulknerovu sklonost da istinu rasloji kroz više
pripovjedača, dok crni humor i moralna nelagodnost prizivaju Dostojevskog i njegov smijeh kroz
suze. Krležina rečenica mutno sve to u nama iz Gospode Glembajevih odzvanja kao tačna dijagnoza
svijeta kojim se “Bekos” bavi, jer mutnoća ovđe nije samo psihološko stanje nego i društveni
vazduh koji se udiše. U pozadini odjekuje i stara herodotovska priča o prvoj izgovorenoj riječi koja
upućuje na hljeb i na potrebu da govorom dotaknemo ono najosnovnije. Halilović tu potrebu
pretvara u književni čin i pokazuje kako se iz suptilne rečenice može izvući glas koji nosi i svjetlo i
bol.
Roman se gradi na tri glasa. Prvi pripovjedač je ljekar po nadimku Piloreta. Vraća se iz
Nordhauzena na Pešter da sahrani oca slikara. Zatiče pustoš, zimu koja reže i kuću koja ćuti.
Prijatelji iz djetinjstva ga dočekuju, među njima Lemez glumac amater, Šumar sa šumarskom
kapom i Amel dugoprugaš. Kroz kratke, često gorko duhovite slike, otvaraju se lokalne priče o
poniženjima, sramotama, nestancima i smrtnim ishodima. U kafani Rim, svojevrsnom centru
svijeta, umire gazda Burek. Sahrana unosi dodatni nemir, telefon spušten u grob ubrzo nestaje, a
pjesma, suze i ogovaranje idu rame uz rame. Piloreta ośeća da ga rodni kraj odbija i doziva u isti
mah. Saznajemo i da mu je u Njemačkoj život visio o koncu jer ga je progonio bivši pacijent,
čovjek koji se na kraju ubija. U Piloretinom povratku važan je i trag izgubljene dječje čizme, simbol
jedne davne nepravde i očeve slabosti, simbol koji postaje privatni totem bola.
Drugi glas pripada Lemezu. On pripovijeda život koji se ruši pred njim. Od amaterskog teatra do
kriminala, od sitnih švercova do crnih hronika, Lemez śedoči kako se zlo normalizuje i kako
komedija prečesto prelazi u krvavu farsu. Priča o sestri Caci i o braku koji se raspao u
gastarbajterskoj potrazi za boljim životom oslikava raspad porodice. Priča o inženjeru koga grad
ismijava, o ljudima koji u kace sira skrivaju kamenje ne bi li dobili koju paru više, o neslavnim
lokalnim moćnicima, o nasilju kojim se sve rješava, o navikama koje postaju zakoni, sve to pravi
tamni mozaik zajednice koja tone. Lemez pred Martinom ne gradi mit o sebi nego pokušava da od
fragmenata sastavi vlastitu biografiju.
Treći glas je Martinov. On dolazi iz Despotovca da radi na planini i postaje slušalac i katalizator.
Uključuje se i lično, ulazi u vezu sa Cacom i tek tada shvata koliko duboko u ovom svijetu svako
nosi tajne i strahove. Njegovo iskustvo u ambulanti, susret sa korumpiranim poretkom i sa
moćnicima koji traže da se laž potpiše kao istina, ubrzo ga vodi ka izlazu. I on na kraju bira
odlazak. Tri glasa se sabiraju u dojam da bjekstvo nije rješenje, ali je često jedina realna odluka
kada se istina više ne može nazivati istinom.
Piloreta je obrazovan, miran i usamljen. U njemu se sudaraju ljekarska dogma i sinovljeva krivica.
Njegov povratak otvara drvenu kutiju śećanja, a nestanak jedne dječje čizme postaje metafora
neispravljenog duga prema ocu i prema sebi. Lemez je najsloženija figura. Zna da prepriča, zna da
šokira, zna da se našali, ali zna i da prizna nemoć. U njemu su rukavci taloga tranzicije, ali i zrno
nježnosti prema sestri i drugovima. On je hroničar svojih i tuđih grijehova, svjestan da riječ nekad
može bar osvijetliti tamu koja se ne može promijeniti. Martin je ljekar idealista. Uspostavlja
dijagnostiku zajednice, a zatim shvata da lijekova nema, barem ne onih trenutno dostupnih. Ljubav
prema Caci kratko obećava smisao, potom otvara duboke dileme. Njegova savjest je čista, ali u
svijetu mračnih kompromisa to postaje teret. Caca je ženska figura koja nosi nestrpljenje, želju za
prisustvom i strah od praznine. Njen glas nije centralan, ali je emotivno snažan. Ona traži život koji
nije sveden na punu ostavu i praznu postelju.
Šumar, Lemez i Amel stvaraju trojku žilave raje. Šumar je sklon grubim gestovima, ali i brz na
pomoći. Amel je asketa koji trčanjem pretvara visoravan u dionicu nade. Njih dvojica i Lemez
gordo nose humor koji spašava bar za tren. Burek je novi bogataš koji umire u vlastitoj kafani.
Njegova sudbina podśeća da novac “ne spašava” od tragedije. Inženjer čuva lice razuma koji se
ovđe ismijava. Načelnik policije utjelovljuje sistemsku nepravdu i pokazuje kako institucije umiju
da zagrizu ruku istine.
Moralno rasulo i banalnost zla. Nasilje i prevara više nisu izuzetak. Zajednica je navikla da se ružno
naziva normalnim. Smrt se pretvara u događaj bez dostojanstva, a sahrane u scenu ogovaranja. U
takvom okviru i sitna dobrota djeluje kao heroizam. Tranzicija i raspad porodičnih veza. Odlasci
stvaraju prazne kuće i pune kofere nade. Brakovi pucaju jer muškarci odlaze, žene ostaju bez
čovjeka, djeca odrastaju sa polovičnim śećanjima. Ekonomija se raspada pa buja neformalna
ekonomija grijeha. Otuđenje. Svi su tu a niko nije blizu. Glas koji dopire sa snimka postaje jedini
most. Kuća poslije sahrane ima glas koji nadmašuje ljudske riječi. Otuđenje je prostorno, emotivno
i jezičko, a jedini lijek jeste govor koji ne laže. Korupcija i nepravda. Policija je upletena, sudovi su
daleki, papiri se pišu po narudžbi. Krađa beba kao kolektivni užas lebdi nad pričama i razara
povjerenje u samu ideju porodice. Kamenje u kacama sira pretvara svakodnevicu u trajnu prevaru.
Egzil. Bjekstvo je motiv koji se širi na sve nivoe. Odlaze ljekari, odlaze radnici, odlaze i oni koji
nikada nisu prešli granicu jer su mislima odavno izvan. Egzil je istovremeno kukavičluk i mudrost,
zavisi iz kojeg ugla gledamo. Traganje za smislom. “Bekos”, prva riječ iz predanja, priziva ono
prvo što čovjek traži. Hljeb za tijelo i riječ za dušu. Junaci pričaju da bi podnijeli dan.
Pešter. Visoravan nosi led, vjetar i pustoš. Ona je svojevrsna riznica unutrašnjih pejzaža. Snijeg
preko grobova i prazna dvorišta čine scenu koja ne treba objašnjenja. Jedna čizma. Dječje obuće
nedostaje polovina. Ta polovina je sve što je izmaklo, sva obećanja koja su popustila. Trag koji
nikad ne prestajemo tražiti. Telefon u grobu. Tehnika kao totem nade da veza ne prekida. Nestanak
telefona par minuta nakon spuštanja poručuje da prevara ne poštuje granicu između života i smrti.
Kamen u siru. Sitna prevara koja postaje navika. Amelovo skladištenje kamenja pretvara skladište u
improvizovanu galeriju nemorala. Glas i tišina. Tri snimka su tri baklje. Svaki glas otopi komad
leda u samoći koja predugo traje. Motiv hljeba i riječi izranja kao autorski znak, hrana tijelu i govor
duši, postament na kojem stoji cijela priča.
Istina se u “Bekosu” otkriva kroz tri perspektive koje se preklapaju i međusobno koriguju. Piloreta
je tih, uredan i refleksivan. Lemez je žestok, glasan i digresivan. Martin od cinične smirenosti
prelazi ka emotivnoj izloženosti i završava mirnom rezignacijom. Različite tačke gledišta stvaraju
rašomonski efekat. Istina se ne daje odjednom, već slojevito. Forma audio zapisa donosi iluziju
neposrednosti. Čitalac sluša ispovijest kao śedok, što pojačava etičku napetost. Tekst se kreće
između sadašnjosti i śećanja, između kafane i groblja, između ambulante i putnih stanica.
Stilski registar mijenja se sa pripovjedačem. Dijalekt i žargon unose autentičnost. Kratke, ritmične
rečenice nose prikaz zime i brzinu haosa. Humor i ironija služe kao kontrapunkt užasu.
Intertekstualni signali, od starih priča do novinskih glasova, šire prostor romana i pretvaraju ga u
mapu śećanja, kulture i zabluda. Književni jezik, dijalekt i žargon koegzistiraju bez egzotizacije i
daju autentičnost prizoru i glasu.
Rečenica je jasna, često kratka, bez viška detalja. Slika je oštra, zvuk vjetra se čuje, miris rakije iz
kafane se ośeti, a smijeh na sahrani boli. Jezik prelazi sa književnog na maternji bez napora i time
hvata istinu trenutka. Humor je crn, pun malih dośetki koje otkrivaju karakter i sredinu. Pisac
vjeruje u snagu riječi, ali ne zloupotrebljava retoriku. Ostavlja prostor čitaocu da zaključi. Ovo je
slika jednog vremena. Poslije raspada starog poretka ostala je praznina koju su ispunili
improvizacija, kriminal i egzodus. Pešter je ogledalo mnogih provincija u kojima se fabrike gase,
prazne škole odzvanjaju, a kafane postaju centri društvenog života i političkih odluka. Institucije su
slabe, privatni interes je jak, pravda je spora a često i nedostižna. Kultura se oslanja na uporne
pojedince. Književnost preuzima ulogu śedoka.
Veliki pisci i veliki romani jesu svojevrsna arheologija svjetova. Arheologija onog u nama i onog
što živi izvan nas. Traganje po slojevima śećanja i jezika. Silazak u tamu da bi se nešto iznijelo na
svjetlo. “Bekos” ulazi u taj beskonačni krug. Kao da se vraćamo početku i kao da početak dolazi ka
nama. Enes Halilović se sa ovim romanom vraća čitaocima, a čitaoci mu se vraćaju jer prepoznaju
da su ovi glasovi i naši. U tom povratku ima Platonove pećine. Vidimo śenke, a roman nas pomjera
prema izlazu. Ima i Heraklitove rijeke. Sve teče, a opet stoji led na Pešteri. Ima Borhesa i njegovih
lavirinata. Svaka priča otvara sljedeću i ništa se ne može ispričati do kraja, a ipak se mora govoriti.
Ima Benjamina i anđela istorije koji gleda krhotine i ipak širi krila. Ima Dantea i šume u kojoj se
čovjek nađe na sred životnog puta pa potraži vodiča. Ima Rumija i svirke frule koja oplakuje
rastanak. Glasovi Pilorete, Lemeza i Martina zvuče kao zikr koji vraća pamćenje srcu. “Bekos”
potvrđuje autora koji stoji na spoju tradicije i savremene ośećajnosti, blizak čitaocu po jasnoći a
kritici po slojevitosti. To je proza koja se jednako čita srcem i analizira umom. Halilović spaja
društveni uvid i estetsku strogoću i tako drži mjeru između śedočenja i umjetnosti.
Filozofija nas uči da smisao nije predmet koji se nađe nego trag koji ostane. Mistika nas uči da je
ćutanje ponekad najistinitiji govor. Književnost to pretače u ritam rečenice. “Bekos” spaja ta učenja
u priču koja diše. Hljeb i riječ idu zajedno. Kad roman obavi svoj krug, čovjek ne zna je li izašao iz
pećine ili se vratio dublje u nju. Zna tek da je vidio više nego prije. Zato se vraćam na početak.
Veliki romani kopaju đe najviše boli i đe najviše vrijedi. “Bekos” je takvo kopanje. Arheologija
svjetova u snijegu i u unutrašnjosti. Knjiga koja ostaje jer je istinita prema čovjeku. A čovjek ostaje
jer ima još što da kaže. Kritika mu priznaje čitljivost i dubinu i često ga uzima kao povod za
raspravu o zajednici i etici.
Autor:radiotitograd.me
