Piše: Božidar PROROČIĆ, istraživač prirodne i kulturne baštine Lovćena
Povodom nastupajućeg Dana ekološke države Crne Gore, koji nas svake godine podsjeća na
istorijski 20. septembar 1991. godine, željeli smo da ovaj značajni datum obilježimo konkretnim
djelom. Toga dana, prije trideset pet godina, na Žabljaku je usvojena Deklaracija o ekološkoj državi
Crnoj Gori. Bila je to velika ideja, smjela poruka i obaveza prema generacijama koje dolaze.
Međutim, ekološka država ne živi samo u riječima ona mora biti vidljiva u našem odnosu prema
prirodi, vodi, šumi, planini i svakom dijelu prostora koji nam je povjeren na čuvanje.
Vođeni tom mišlju, juče, 18. septembra, radnici Javnog preduzeća za nacionalne parkove Crne
Gore, NP-Lovćen i moja malenkost krenuli smo da uredimo jednu od starih i gotovo zaboravljenih
staza na Lovćenu. U akciji su učestvovali Milan-Mićo Vujović, Igor Čiki Vujović, Milan Pejanović,
Radoje-Koko Kuzman, Zdravko-Dado Lipovina i ja. U ovoj radnoij akcioji govorili su rad, znoj,
umorne ruke i očišćeni metri puta koji su ostajali iza nas. Čistili smo i uređivali planinarsku stazu
koja vodi pravcem Međuvršje, Maroša dolovi, Izvor, Ždrijelo, Vučje rupe i Vuči do njeguški. Riječ
je o izuzetno značajnoj stazi koja je nekada predstavljala najkraću vezu između Krsca i Lovćena.
Njome su se ljudi uspinjali prema planini i vraćali svojim domovima. Njome su prolazili pastiri sa
stadima, planinari, vojnici, botaničari, istraživači, trgovci i brojni putnici namjernici. Bila je
istovremeno pastirska, planinarska, vojna i botaničarska staza.
Ovim putem nekada se nije prolazilo samo iz potrebe. Njime su se povezivala sela, katuni, izvori i
ljudi. Staza je bila dio svakodnevnog života lovćenskog kraja. Njome su išli naši preci, dobro
poznajući svaki kamen, prevoj, dolinu i izvor. Na pojedinim mjestima još se mogu prepoznati
tragovi njihovih koraka i napora. U kamenu je ostala zapisana priča koju ne možemo pronaći ni u
jednom arhivu. To je živa istorija Lovćena, ispisana u predjelu i sačuvana u śećanju ljudi. Vrijeme
je, međutim, učinilo svoje. Staza je postepeno zarastala, a na pojedinim dionicama gotovo je nestala
ispod guste vegetacije, granja i nanosa. Priroda je preuzimala prostor kojim su nekada svakodnevno
prolazili ljudi. Oborene grane zatvarale su prolaze, a rastinje je prekrivalo pravac kojim se trebalo
kretati. Na pojedinim mjestima bilo je teško prepoznati kuda je stara staza uopšte vodila. Zato smo
se latili posla, svako sa svojim zadatkom, ali svi sa istim ciljem. Uklanjali smo oborene grane, śekli
rastinje, čistili prolaze i ponovo otkrivali dijelove puta koje je vrijeme sakrilo. Metar po metar, staza
je ponovo dobijala svoje nekadašnje obrise. Ispod granja i trave pojavljivao se kamen kojim su
hodile generacije prije nas. Svaki očišćeni dio bio je mali povratak u prošlost i istovremeno korak
prema budućnosti.
U svom pohodu učesnici akcije nijesu šteđeli sebe, svoju snagu ni energiju. Radilo se složno,
snažno i bez mnogo odmora. Nije se gledalo ko je uradio više, a ko manje. Svako je davao koliko je
mogao, osjećajući da učestvuje u nečemu što je veće od pojedinačnog napora. Među nama je
vladala ona posebna bliskost koja se rađa kada ljudi rade za zajedničko dobro. Na Lovćenu čovjek
brzo shvati da prirodu nije dovoljno samo voljeti. Ljubav prema planini mora se pokazati djelom.
Ona se pokazuje kada očistimo zapuštenu stazu, zaštitimo izvor, uklonimo otpad ili sačuvamo
stablo. Pokazuje se kada ne čekamo da neko drugi uradi ono što možemo učiniti sami. Upravo je to
bila suština naše jučerašnje akcije.
Dok smo napredovali prema Vučjim rupama i Vučem dolu njeguškom, pred nama su se otvarali
predjeli izuzetne ljepote. Kamen, šuma, dolovi i planinski vazduh činili su cjelinu koju je teško
opisati riječima. Na tim mjestima Lovćen pokazuje svoju istinsku snagu. Posebnu vrijednost ove
staze predstavlja činjenica da objedinjuje prirodnu i kulturnu baštinu. Njome se ne prolazi samo
kroz pejzaž. Njome se prolazi kroz istoriju. Svaki toponim na ovom pravcu nosi svoje značenje i
svoju priču. Međuvršje, Maroša dolovi, Izvor, Ždrijelo, Vučje rupe i Vuči do njeguški nijesu samo
tačke na karti. To su mjesta koja pripadaju pamćenju lovćenskog kraja i ljudima koji su ih
vjekovima poznavali, koristili i čuvali.
Obnavljanjem staze ponovo povezujemo ono što je vrijeme razdvojilo. Vraćamo život jednom
starom pravcu i omogućavamo planinarima, istraživačima i ljubiteljima prirode da upoznaju manje
poznato lice Lovćena. Istovremeno čuvamo śećanje na ljude kojima ova staza nije bila prostor za
rekreaciju, već dio svakodnevnog života i borbe za opstanak. Ova radna akcija bila je naš iskreni
doprinos obilježavanju Dana ekološke države Crne Gore. Možda je riječ o malom koraku u odnosu
na velike ekološke izazove sa kojima se suočavamo, ali nijedan pošten i odgovoran rad nije
beznačajan. Velika djela uvijek počinju od konkretnih postupaka. Počinju od pojedinca, male grupe
ljudi i odluke da se nešto promijeni nabolje. Naša poruka je jednostavna. Samo snažnim, složnim i
udruženim radom možemo postići dobra i trajna djela. Kada ljudi udruže znanje, volju i energiju,
zapuštena staza ponovo postaje put. Kada se okupimo oko zajedničkog cilja, priroda dobija
saveznike koji su joj potrebni.
Neka svaki očišćeni metar ove stare staze bude śedočanstvo da ekološka država ne smije ostati
samo zapis i često nažalost zloupotrebljena (marketinška poruka). Ona mora živjeti u našim
postupcima, odgovornosti i svakodnevnom odnosu prema prostoru kojem pripadamo. Mora se
prepoznati u načinu na koji čuvamo izvore, šume, katune, staze i planinske vrhove. Lovćen su
vjekovima čuvali gorštaci koji su uz njega živjeli. Na nama je da nastavimo njihovim putem. Ne
smijemo dozvoliti da stare staze potpuno zarastu, da izvori utihnu i da se izgube putevi kojima su
hodili naši đedovi. Čuvajući njih, čuvamo sopstveni identitet i vezu sa prostorom iz kojeg smo
ponikli. Juče smo sa Lovćena otišli umorni, ali ispunjeni. Iza nas je ostala očišćena i ponovo
prohodna staza. Ostao je i osjećaj da smo uradili nešto korisno, iskreno i vrijedno. Lovćenu nijesmo
donijeli velike riječi. Darovali smo mu svoj rad, vrijeme i zajedničku energiju.
To je naš doprinos Danu ekološke države Crne Gore. To je i poziv drugima da se pridruže, da
čuvaju svoj kraj i da ne okreću glavu pred zapuštenim stazama, ugroženim izvorima i ranama u
prostoru. Jer priroda pamti svaki naš nemar, ali pamti i svaku ruku koja joj je pružena. Lovćen nas
je juče još jednom okupio i podśetio da pripadnost nije samo riječ. Pripadnost je obaveza. Ostaje
samo čista staza i mirna savjest ljudi koji su učinili nešto dobro.
