Nagrada „Milovan Đilas“, koju dodjeljuje “Akademija Milovan Đilas“ za doprinos jačanju i afirmaciji slobodne misli, dodijeljena je istaknutoj aktivistkinji za ljudska prava i izvršnoj direktorici NVO Akcija za ljudska prava (HRA) Tei Gorjanc Prelević, u podgoričkom Book Caffeu, tokom svečanog otvaranja Četvrtog festivala savremene književnosti “Bookiranje” – javlja Fokalizator.
Nagrada je uručena laureatkinji nakon intoniranja crnogorske himne u izvedbi cetinjskog rok benda ,,Prizma“.
Odluku o nagradi donio je žiri u sastavu: prof. dr Vladimir Vojnović (predsjednik), Dragana Erjavšek (članica) i mr Miloš Vukanović (član).
“U saopštenju žirija istaknuto je da je “Gorjanc Prelević rođena u Beogradu, a da od 2000. godine živi i radi u Podgorici. Diplomirala je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu, dok je magistrirala međunarodno i javno pravo u Sjedinjenim Američkim Državama na American University Washington College of Law. Iz žirija su podsjetili na njenu bogatu biografiju i dugogodišnji rad na polju ljudskih prava, reforme pravosuđa, ratnih zločina i zaštite od diskriminacije”, piše u saopštenju.
“Tokom dugogodišnjeg javnog angažmana posebno se bavila pitanjima vladavine prava, reforme pravosuđa, ljudskih prava, ratnih zločina i tranzicione pravde, zaštite kulture, slobode izražavanja i zaštite od diskriminacije – navodi se u saopštenju žirija, uz podsjećanje da je bila jedna od zastupnica žrtava ratnog zločina deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore”, obrazloženje je.
“Žiri je naglasio i njene brojne javne kritike u posljednjih 12 mjeseci, koje su se odnosile na nasilje i diskriminaciju prema turskim državljanima u Crnoj Gori, neispunjavanje uslova iz Poglavlja 23, opstrukciju procesuiranja ratnih zločina, napade na Džada Film Festivalu, kao i na pokušaje podizanja spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurišiću i javnu rehabilitaciju Ratka Mladića. Zbog ukupnog intelektualnog angažmana i izuzetnog doprinosa zaštiti slobode izražavanja, žiri je jednoglasno odlučio da nagrada pripadne upravo njoj”, nastavak je saopštenja.
Zahvaljujući se na priznanju, Gorjanc Prelević je istakla važnost imena koje nagrada nosi.
“Hvala žiriju, hvala na ovom priznanju. Hvala prije svega što ste odlučili o nagradi za slobodu izražavanja. Hvala vam što ona nosi ime Milovana Đilasa, što nas podsjeća da u našoj istoriji, osim ratovanja, bilo je i te kako upečatljivih primjera zalaganja života za pravo na kritiku vlasti”, poručila je laureatkinja.
Ona je naglasila da priznanje ne doživljava kao lično, već kao zajedničko dostignuće njenih bliskih saradnika i saboraca.
“Mi smo jedna aktivistička porodica koja svakodnevno, nesebično i preko vremena brine o miru i kvalitetu života u Crnoj Gori. I nastavićemo to da radimo jer je to zajednička borba”, kazala je Gorjanc Prelević.
Govoreći o svojim unutrašnjim motivima, laureatkinja je priznala da je oduvijek osjećala potrebu da ne bude „stidljiva kukavica“.
“To je moja potreba za pravdom. To je moja potreba i za mirom. I na kraju sam shvatila da je to potreba za pravičnošću, za poštovanje ljudi i ljudskih prava”, naglasila je ona.
U emotivnom obraćanju prisutnima, osvrnula se i na društveno-politički trenutak i opasnosti od rasta nacionalizma.
“Druga moja vrlo važna, intimna potreba je za mirom. I užasavam se pomisli da se rat ponovi na ovim prostorima. A ovih dana mi se čini da tome nikad nismo bili bliži. Kao da nas tragične devedesete ničemu nisu naučile. I zato mislim da imamo posljednju odgovornost da izađemo iz zone komfora i da govorimo i da prozivamo po svaku cijenu”, upozorila je Gorjanc Prelević.
Ona je dodala da se stalno mora upozoravati na ,,govor mržnje i sebični nacionalizam“.
“Crna Gora, naša zemlja, ima etnički i kulturno bogat sastav. Dovoljno da svaki dan ima priliku da vježba otpornost na nacionalizam. I protiv toga moramo blagovremeno da vakcinišemo djecu od malih nogu”, zaključila je Gorjanc Prelević.
Pregled prvog dana Bookiranja slijedi u nastavku, s potpisom Fokalizatora.
REVIZIONIZAM PODREĐUJE PROŠLOST DNEVNOJ POLITICI
Tribina „Revizionizam i EU vrijednosti“ održana je prvog dana festivala „Bookiranje“, u Book caffeu, koji organizuje izdavačka kuća Fokalizator. O zloupotrebi istorije u dnevno-političke svrhe, degradaciji antifašističkih vrijednosti i mehanizmima istorijskog revizionizma u regionu govorili su mr Miloš Vukanović, dr Husnija Kamberović, dr Sanja Petrović-Todosijević i dr Vjeran Pavlaković.
Moderator panela i urednik za istoriju u Fokalizatoru Miloš Vukanović uvodno je predstavio 32. broj časopisa Fokalizator, u kojem je devet eminentnih autora iz regiona analiziralo mehanizme i ciljeve savremenog revizionizma. Vukanović je ukazao na to da se društva u regionu i dalje teško oslobađaju opterećenja prošlošću, dok je nauka o istoriji izložena konstantnim pritiscima i zloupotrebama dnevne politike, umjesto da joj se prepusti njeno prirodno naučno mjesto.
– Koliko su teme opterećene istorijom, koliko istoričari i dalje moraju da komentarišu dnevnu politiku, a koliko bi lijepo bilo da se to više ne dešava – kazao je on.
Prof. dr Husnija Kamberović napravio je jasnu teorijsku i metodološku distinkciju između legitimnog naučnog preispitivanja istorijskih činjenica i politički motivisanog revizionizma. Kamberović objašnjava da je revizija u istorijskoj nauci potpuno prirodan proces usljed novih izvora i saznanja, dok revizionizam predstavlja grubo podređivanje prošlosti dnevno-političkim interesima i profitu.
– Prošlost je prošlost, ona je takva kakva jeste, mi je ne možemo promijeniti. Možemo jedino pokušati razumjeti tu prošlost i ona jedino može imati smisla za nas i za buduće generacije ako je pokušamo razumjeti, a ne ako je pokušamo promijeniti. Istorijski revizionizam je kad mi od istorije tražimo samo nekakvu okrpu za uspostavljanje političke opcije, tražimo profit u istoriji za ono što danas živimo, a ne preispitujemo istoriju iz ambicija da je bolje razumijemo – rekao je on.
Dr Sanja Petrović-Todosijević fokusirala se na politike sjećanja, odnos prema spomeničkom nasljeđu i primjer privatizacije i zapuštanja memorijalnog kompleksa „Boško Buha“ na Jabuci. Ona je istakla da su postjugoslovenske države kroz zakonodavne i obrazovne okvire sprovele postupnu nacionalizaciju i brisanje zajedničkog antifašističkog identiteta, odbacujući pozitivne tekovine proaktivnih socijalnih i obrazovnih politika.
– Potpuno nekritično, vulgarno i banalno odbačeno je sve ono što je jugoslovensko nasljeđe podrazumijevalo, a antifašizam je zapravo bio jedna od najznačajnijih poveznica svih jugoslovenskih naroda – kazala je Petrović-Todosijević.
Dr Vjeran Pavlaković analizirao je dominantne narative o ratovima devedesetih, ali i savremene faktore koji oblikuju svijest mladih generacija o prošlosti. On upozorava da revizionistički procesi nisu specifični samo za naš region, već imaju globalni karakter, pri čemu mlađe generacije istoriju sve manje uče iz knjiga, a sve više kroz ulične murale, popularnu muziku i društvene mreže.
– Sad vidimo da i tamo imamo žestok revizionizam u muzejima, u udžbenicima, tako da nijedna država nije otporna na ovaj proces. Mladi uče istoriju i kroz popularnu muziku i kroz simbole… Nažalost, takav izvor ne daje im prave informacije o tome – kazao je Pavlaković.
DOKUROMAN JONILE GODOLE
Program „Bookiranja“ je u Book Caffeu nastavljen prvog dana promocijom romana „Uputstvo za rušenje“ albanske autorke Jonile Godole, s kojom je razgovarala Dragana Erjavšek, a o knjizi je govorio i Vladimir Vojinović.
Premda se bavi kompleksnim političkim i istorijskim temama, Erjavšek je ocijenila da djelo odlikuju živi likovi sa svim svojim slabostima, strahovima, zabludama i kontradikcijama. Kako je kazala, radnja se neprestano kreće između prošlosti i sadašnjosti kroz specifičan spoj dokumentarnog i fiktivnog, prožet arhivskom građom, fotografijama i svjedočanstvima.
– Čitalac se osjeća kao istražitelj koji pokušava da sastavi slagalicu iz fragmenata, ali nijedan od njih ne garantuje konačnu istinu. Politički sistemi u romanu nijesu predstavljeni samo kao apstraktne ideologije, već kao sile koje proždiru pojedinca i čitavu naciju. Iz teksta proizlazi pesimističan zaključak da nijedan sistem nije savršen, već da se razlikuju samo po tome koliko su ljudi voljni da im se potčine – kazala je Erjavšek, dodajući da roman otvara prostor za duboko promišljanje trauma totalitarnih sistema koje nijesu nestale, već su iznova oživjele.
Govoreći o nastanku romana, autorka Jonila Godole prisjetila se prelomnih istorijskih događaja u Albaniji od 20. februara 1991. godine i rušenja simbola komunističkog režima.
– Iako sam u to vrijeme imala 16 ili 17 godina, istorijski trenuci nas brzo primoraju na zrelost. Čitav svijet je gledao te snimke i fotografije, a ja sam kao mlada novinarka ubrzo upoznala ljude koji su bili direktni učesnici – navela je Godole.
Ona je objasnila da je ključni podsticaj za pisanje knjige uslijedio tri decenije kasnije, dok je pripremala izložbu u Nacionalnom arhivu Albanije povodom 30. godišnjice pada režima. Dobivši pristup arhivskoj građi, naišla je na hiljade pisama i telegrama koje su građani, vojnici i učenici slali Politbirou tokom 1991. godine.
– Među tim pismima pronašla sam telegram iz Sarande sa 25 potpisnika, među kojima je bilo i ime moje drugarice iz školske klupe. Tada sam se zapitala: šta je zvanična verzija događaja, šta govore mediji, a šta je privatna, lična verzija ljudi koji su tome svjedočili? Tako je započelo istraživanje koje je trajalo pet ili šest godina – istakla je Godole.
Autorka je otkrila i zanimljiv detalj da je dio romana napisala upravo tokom boravka u Crnoj Gori, u intenzivnom stvaralačkom procesu koji je trajao danima. Govoreći o suštinskoj poruci romana, Godole je naglasila da istorijski događaji nikada nemaju samo jedno sjećanje.
– Svi ljudi koji posmatraju isti trenutak pamte ga na drugačiji način. Svako ima svoju verziju, svoje razloge, svoje strahove i dijelove priče koje prećutkuje. Upravo iz tih različitih perspektiva i prećutanih istina izranja ovaj roman – zaključila je Jonila Godole.
Glavni urednik izdavačke kuće „Fokalizator“ Vladimir Vojinović osvrnuo se na važnost prevođenja i objavljivanja savremene albanske književnosti, naglasivši da ovakvi romani pomažu boljem međusobnom upoznavanju i razumijevanju kultura u regionu. Odgovarajući na pitanje zašto su devedesete godine i dalje snažno prisutne u regionalnim političkim i društvenim narativima, Vojinović je ponudio sažet odgovor: „Zato što nikada nijesmo uspjeli da osudimo zločin.“
Govoreći o strukturi i umjetničkom dometu romana, Vojinović je riječ o umjetničkoj igri, kojoj je argument rušenje spomenika Envera Hodže i promjena sistema u Albaniji 1991. godine, ali da je srž romana pad protagoniste, njegova neuspjela potraga za identitetom jedne žene.
REVOLUCIJU MOŽEŠ ZAPOČETI TEK KADA JE PRONAĐEŠ U SEBI
Na Fokalizatorovom književnom festivalu „Bookiranje“, u Book Caffeu, održana je promocija zbirke poezije „Džimi do you love me“ autora Krsta Giljena iz Nikšića. Sa autorom je razgovarao pjesnik i urednik poezije u Fokalizatoru Andrija Radović, diskutujući o poetičkim načelima Giljenove zbirke, položaju umjetnika u Crnoj Gori i prožimanju filma i poezije.
U pitanju je drugo, dopunjeno izdanje Giljenove knjige koju je objavio beogradski LOM. Knjiga je dopunjena sa pet pjesama, kao i ilustracijama koje potpisuje Ivana Radulović.
Radović, koji potpisuje pogovor knjige, ocijenio je da ova zbirka odbacuje idealizovane lirske konvencije i razvija se kao mozaik povezanih pričica o otuđenosti čovjeka u urbanom pejzažu i dekonstrukciji ljubavi, ali i potrazi za njom.
Autor je tokom večeri publici čitao odabrane pjesme koje oslikavaju raznolikost njegovog stilskog izraza – satirično-političku „Bleju u skupštinu“, brzu i urbanu „Guaranu“, kao i homoerotsku poeziju sa jakim likovnim referencama. Iako naslov sugeriše ljubavnu tematiku, Giljen objašnjava da je zbirka dominantno egzistencijalna, politička i društveno angažovana, nastala iz potrebe za sirovim i iskrenim suočavanjem sa okruženjem.
U tom smislu, za Giljena je izuzetno važan urbani pejzaž Nikšića.
– Ja sam odrastao u Nikšiću… Nikšić je prostor kao kakav grad rokenrola, čelika i piva, od čega je upitno sve to troje. Navikneš se odmalena da živiš neke isprazne ideologije, navikneš se odmalena da piješ. Čitav taj pejzaž Nikšića jeste mene inspirisao mnogo — čitavo moje odrastanje, sazrijevanje i iznalaženje – kazao je on.
Za Giljena je, kako je rekao, poezija „mala revolucija“.
– Revoluciju možeš započeti onoga trenutka kada je pronađeš u sebi. Poezija je na neki način moj put da svakom knjigom budem bliži sebi i da budem malo bolji čovjek. Ja otiskujem sebe u vremenu i to jeste moja mala revolucija – kad pročitam ovo za 40 godina, znaću na koji način sam čitav jedan svijet doživljavao – ispričao je Giljen.
Radović je istakao da je u knjizi vidljiv njegov specifičan odnos prema tijelu, na šta je Giljen kazao da „tijelo na neki način snosi posljedice našeg sopstvenog ljudskog haosa s kojim se probijamo kroz svijet“.
– Oduvijek sam fasciniran tim momentima propadanja, nasilnog izlaženja iz nekog okvira… Sve te borbe nekako se suštinski odražavaju na tijelo. Imam mnogo ličnih strahova od propadljivosti i to je nešto što me vodi u umjetnosti – zaključio je on.
DECENIJA RADA U JEDNOJ KNJIZI
Nova knjiga „Na rubu kanona“ crnogorskog pisca i književnog kritičara Gorana Radojičića, u izdanju Fokalizatora, predstavljena je u Book Caffeu, u okviru festivala „Bookiranje“. Razgovor sa autorom vodila je Sanja Vojinović, urednica za nauku o književnosti u Fokalizatoru. Riječ je o zbirci tekstova koji su, kako je naglasio autor, nastajali tokom posljednjih deset godina.
Sanja Vojinović je na početku večeri publici predstavila bogatu biografiju i dosadašnji stvaralački rad Gorana Radojičića. Istakla je njegov dugogodišnji angažman u oblasti književnosti, rad sa mladim autorima, kao i ulogu u pokretanju i uređivanju brojnih kulturnih projekata i izdanja u Crnoj Gori.
Kao urednica izdanja, Vojinović je naglasila važnost prisustva kritičara koji posvećeno prate književni život i objavljuju tekstove u periodici. Istakla je da Radojičićeva zbirka uspješno privlači pažnju čitalačke publike jer se bavi djelima i autorima koji zaslužuju dublju književnoteorijsku valorizaciju.
– U koautorstvu sa suprugom objavljuje knjige za djecu. Radnici iz stručnog polja dobro poznaju njihov rad i dragocjenu građu koju stvaraju, a koja spada u najbolje za djecu i za tu književnu scenu – ocijenila je Vojinović.
Ona je izrazila zadovoljstvo što je Fokalizator objavio knjigu u kojoj se nalaze tekstovi dovoljno kvalitetni da budu primijećeni i privuku pažnju publike.
Radojičić se najprije zahvalio glavnom i odgovornom uredniku Fokalizatora, Vladimiru Vojinoviću, koji je inicirao objavljivanje ove knjige. Prema njegovim riječima, riječ je o tekstovima koji su nastajali tokom posljednjih deset godina.
Ispričao je da je to njegova prva samostalna knjiga koja nije posvećena književnosti za djecu, već zbirka eseja u kojoj su objedinjeni tekstovi o književnim djelima savremenih regionalnih autora. Ti tekstovi prethodno su objavljivani u periodici, a Fokalizator ih je sada okupio u jednu knjigu.
VEŠOVIĆ NIJE ŽELIO DA PONIŠTE NJEGOVU NULU
U okviru književnog festivala „Bookiranje“, u prepunom prostoru Book Caffea održana je promocija zbirke „Poljska konjica“ Marka Vešovića, u izdanju Fokalizatora, jednog od najznačajnijih i najbeskompromisnijih pjesnika i esejista sa ovih prostora. O novom izdanju ovog kapitalnog djela, ali i o Vešovićevom kompleksnom poetičkom, ljudskom i društvenom nasljeđu, govorili su prof. dr Vladimir Vojinović, novinar i publicista Šeki Radončić, kao i urednik izdanja Boris Đurović.
Vojinović je, analizirajući sam naslov, ukazao na simboliku „poljske konjice“ kao epskog i propagandnog mita o junaštvu koje se suočava sa sirovom tehnologijom i ratnom mašinerijom, povlačeći paralelu s Vešovićevom poezijom nastalom tokom stradanja Sarajeva.
– Marko je bio čovjek bezmalo opsjednut jezikom, bio je majstora jezika, o čemu svjedoče i ovi briljantni stihovi. Kada uzmete u obzir sve činjenice, pa i to da je pisao vrlo oštre kolumne, polemike, rasprave, u kojima nije štedio drugu stranu, ne treba se čuditi tome zašto Vešovićeva poezija nije prisutna ni u Crnoj Gori ni u BiH. Ali, ko god da pokuša, teško će osporiti estetske domete ove poetike – kazao je Radončić.
Šeki Radončić i Boris Đurović, osvrnuli su se na Vešovićevu neponovljivu jezičku virtuoznost i specifičan odnos koji je do kraja života gajio prema rodnoj Crnoj Gori i Sarajevu. Radončić je naglasio da je Vešović bio apsolutni posvećenik pisane riječi, čiji je radnički etos u književnosti bio bez premca.
– Nije čudo što je Markova komemoracija prošla kako je prošla. Evo jednog primjera. Kad su vlasti u Sarajevu htjele da mu daju jednu nagradu, Marko je odbio i rekao “ne, ne želim da poništite moju nulu, jer dali ste mi nula stanova, nula vikendica, nula para, pa biste sad da jednom nagradom poništite tu moju nulu. Ne dam”. Eto to je bio Marko. Zato nije bio omiljen među vlastima bila koje ideologije – kazao je Radončić.
Đurović je dodao da Vešovićeva djela predstavljaju trajan uvid u pukotine istorije i ljudskog morala, te da njegova poezija ne dozvoljava zaborav niti relativizaciju zla.
Posebno emotivan segment večeri bilo je čitanje Vešovićevih stihova, koji oslikavaju njegovu višedecenijsku borbu sa društvenim i političkim tminama vremena. U završnici promocije citirani su prepoznatljivi stihovi u kojima pjesnik sažima svoj životni i stvaralački credo. Učesnici su zaključili da je Marko Vešović ostao književna vertikala čije djelo i danas služi ne samo kao estetski orijentir već i kao svjedočanstvo o našem vremenu.
ĐINĐIĆ JE BIO POSLJEDNJA ŠANSA ZA SRBIJU
Zatvaranje prvog dana književnog festivala „Bookiranje“ obilježila je promocija novog romana jednog od najznačajnijih regionalnih pisaca Svetislava Basare – „Đinđić: memoari s onu stranu groba“, pri čemu je razgovor sa crnogorskim književnikom Andrejem Nikolaidisom u Book Caffeu prerastao u dijagnostifikovanje balkanske društvene i političke zbilje.
Nikolaidis je Basaru označio kao najvećeg živog pisca južnoslovenskih književnosti, čije djelo stoji u istom estetskom i istorijskom sazviježđu sa Pekićem, Kišom i Kovačem, dok je Basara, u svom prepoznatljivom stilu, beskompromisno demontirao srpski nacionalni kanon, optuživši intelektualnu elitu, predvođenu Dobricom Ćosićem, za projektovanje ratova devedesetih, a pasivnu društvenu masu za konačni slom svake šanse za modernizaciju i konstituisanje zajednice slobodnih pojedinaca.
Nikolaidis je uvodno naglasio da dolazak Basare predstavlja izuzetnu privilegiju za publiku, ističući da je Basara rijedak živi autor koji obuhvata širinu nekadašnjeg jugoslovenskog i evropskog kulturnog prostora. Dodao je da je i sam učio da piše čitajući Basaru, jer je čitanje vrhunskih pisaca jedini pravi put ovladavanja literarnim zanatom.
– Svi mi imamo privilegiju da je sa nama Svetislav Basara… On je rijedak živi primjer veličine onoga što smo nekad zvali jugoslovenskom okruženošću – kazao je Nikolaidis.
Objašnjavajući prirodu Basarine proze, on je ukazao na to da se njegovi romani ne mogu tumačiti klasičnim književnoteorijskim aparatom, jer njegov književni svijet funkcioniše po sopstvenim zakonitostima. Nikolaidis je istakao da novi roman o Đinđiću donosi brutalni obračun sa svim onim što zvanične istorije i nacionalističke elite pokušavaju da sakriju, naglašavajući da Basara time služi na čast kulturi iz koje potiče, jer razotkriva lažne veličine i zatvorenost.
– Svetislav Basara je najveći živi autor južnoslovenskih književnosti, a ovaj roman o Đinđićevim prijateljima i društvu koje ga je ubilo saopštava sve ono što istorija pokušava da sakrije. Način na koji se Basara obračunava sa lavinom svega što ne valja u srpskoj kulturi, politici i društvu nema pandana u ostalim južnoslovenskim književnostima. Basara služi na čast srpskoj književnosti i kulturi – kazao je Nikolaidis.
Odgovarajući na pitanje o svom odnosu prema zvaničnom srpskom književnom kanonu, Basara je oštro napao Ćosića i oko njega okupljene intelektualce, optuživši ih da su kroz svoje tendenciozne romane skrojili ideološku matricu i ratne mape devedesetih, dok su političari poput Miloševića bili samo puki operativci njihovih zamisli.
Kao centralnu temu romana i prelomnu tačku savremene istorije, Basara navodi ubistvo Zorana Đinđića, naglašavajući da je ključna tragedija bila u dubokoj ravnodušnosti i pasivnosti društva koje je mirno posmatralo odstrel čovjeka koji je pokušao da stvori državu slobodnih pojedinaca.
– To je bila posljednja šansa da se Srbija konstituiše kao zajednica, politička zajednica pojedinaca, slobodnih ljudi… Nije stvar samo u onima koji su skovali zavjeru da se Đinđić ubije, nego u ravnodušnosti Srbije, toj pasivnoj masi u kojoj se može uraditi bilo šta i koja će pretrpjeti sve – kazao je Svetislav Basara.
Basara je ponudio mračnu dijagnozu nacionalnog bića, tvrdeći da na ovim prostorima ne postoji stvarna politička dinamika niti pluralizam, već apsolutno jedinstvo u zabludi i mitomaniji nacije koja je skrojena kao vještački konstrukt i nema sposobnost unutrašnje evolucije.
– Postoji samo aktivnost i pasivnost ljudi… To je jedno obično nacionalno jedinstvo u izuzetnosti, u velikoj zabludi, u zavjetnosti i časnosti predaka. Srpska nacija nije nastala istorijskim sazrijevanjem, ona je konstrukt, a konstrukt ne može da evoluira. To je tajna zašto se nikako ne može izaći iz tog kruga – kazao je on.
Objašnjavajući svoju nepokolebljivu poziciju bezpoštednog kritičara sopstvene kulture i sredine – poziciju analognu onoj koju je Tomas Bernhard imao u Austriji – Basara naglašava da je jedini spas u beskompromisnom individualizmu nasuprot pogubnom duhu kolektivizma.
Autor:radiotitograd.me
