Foto: Muzej istorije Jugoslavije
Rivalitet između Đorđa Marjanovića i Mikija Jevremovića nijesu direktno proizvela dvojica najpopularnijih pjevača u nekadašnjoj Jugoslaviji. Pokrenuli su ga njihovi obožavaoci. Podjela na „đokiste“ i „mikiste“ bila je, zapravo, prvi razdor u zemlji kojoj su ozbiljni problemi tek predstojali.
Majka i kuma odvele su me šezdeset i neke prošlog vijeka u požarevački Dom kulture na koncert Đorđa Marjanovića. Naravno da su bile lude za njim i zvale ga „naš Vlačić“ jer je bio iz istočne Srbije, poput mog oca i kumova. Stajale smo, mjesta za sjedenje nije bilo. Pojma nemam šta je pjevao, ali se sjećam da su stajali i oni koji su sjedjeli. Jedva sam vidjela čoveka koji se kretao po sceni, samo sam nazirala da mu je kosa crna i da su mamine ruke znojave. Glas sam prepoznala, jer nije bilo te ploče koju moj otac nije vrtio na našem novom gramofonu.
“Đoka nacionale”
Nikada više nijesam bila tamo gdje je disao Đorđe Marjanović. Mnogo kasnije, kao mlada novinarka radila sam uvode za tekstove knjige „Bolja prošlost“ Petra Lukovića, gdje sam baš uživala opisujući prvog „Đoku nacionale“, kako je bacao sako u publiku… Ma to me uzbuđuje i danas, iako sam poslije shvatila da je Đorđe to vidio od Žilbera Bekoa. U tom smislu ja sam – „đokista“, član prvog fan-kluba bivše Jugoslavije, i nije mi svejedno kad pišem o jednom velikom rivalstvu između Đorđa i Mikija Jevremovića na polju zabavne muzike, rivalstvu sa kojim je, čini mi se, sve počelo da se kuva na ovim prostorima.
Đorđe i Miki bili su velike, ozbiljne pjevačke zvijezde i drmali su veliki i ozbiljan prostor zemlje koje više nema. U društvu kojim je vladala jedna partija bila je to jedina dozvoljena podjela i ljudi su to iskoristili. Đorđe je bio deset godina stariji, rođen u selu kraj Kučeva, dok se Miki rodio u Beogradu. Imali su i nešto slično: nisu završili fakultete – Đorđe farmaciju, a Miki mašinstvo.
„Pun paket“
Kao stariji, Đorđe je prvi u tinejdžerskim godinama i čuo muziku sa Zapada koja je osvajala svet, a Miki je naleteo na muziku komšija, prevashodno Grka. Obojica su repertoarski bili slični, oslanjali su se na obrade planetarnih hitova stranih pjevača, ali djelilo ih je nešto jedva uhvatljivo: odnos prema životu i svijetu. Što se to dešavalo na muzičkom polju bilo je zanimljivo, ali bezbolno. Jeste da su ih optuživali da kvare socijalističku omladinu, ali ni oni koji su ih karali nisu vjerovali u to.
Na čelu je bio Đorđe sa „đokistima“, u stopu su ga pratili Miki sa „mikistima“, da bi kasnije u trku krenuo i Krunoslav Kićo Slabinac. Dame su imale svoje male „dramedije“, ali narod nije imao potrebu da se baš hvata za gušu da li su bolje Lola ili Gabi, Karaklajićka ili Zubovićka… Spisak je dug.
Kod Đorđa i Mikija bilo je drugačije, bilo je pitanje života i smrti. Ko je bolji, ko bolje pjeva? Marjanoviću su zamjerali da nema super glas, da je klovn na sceni, dok je Jevremovićev tenor komotno mogao da ode i u operu. Mnogo kasnije shvatiće se da šou-biznis nije samo tradicionalno pjevačko umijeće, već „pun paket“ scenskog umijeća i kompletnog emotivnog doživljaja. Marjanovićevi fanovi bili su modernisti, a Jevremovićevi tradicionalisti, tako su ih doživljavali. Kao muškarci, obojica su bili privlačni na svoj način: Đorđe sladak, nasmijan, živahan, temperamentan sa dječačkim šarmom, a Miki baš lijep, muževan, dotjeran do bola i često ozbiljan do tragičnosti u svojim nastupima. Takve su im bile i pjesme.
„Đokisti“ i „mikisti“ zapravo su nastali kao odgovor na nerješive dileme u doba socijalističkog razvoja i konjunkture: treba li da se grabi naprijed, otvara prema svijetu, ili ostane svoj na svome? Treba li čovjek da žmuri ili da otvori oči? Da pliva ili da stoji na obali? Što se mene tiče, „đokisti“ i „mikisti“ bili su prve političke stranke, začetak podjela u još uvek nevinom jugoslovenskom društvu.
Bolje od originala
Zar ti brojni festivali onog doba, „Zlatni mikrofon“, „Beogradsko proleće“, „Vaš šlager sezone“, Opatija, Zagreb, Niš, Split, pa sve do pjevačkog karavana „Pjesma ljeta“ nijesu bili poput političkih kampanja? Nijesu to bili festivali, već prave bitke. Glasalo se, a bogami i kralo na glasanjima. Kada Đorđe 1961. nije osvojio nagradu na „Zlatnom mikrofonu“, njegovih 7000 fanova su ga na rukama iznijeli iz sale Doma sindikata i odneli pred hotel „Moskva“ da im na haubi automobila peva cele noći. Jedna njegova pobeda na „Pjesmi ljeta“ natjerala je hrvatskog pjevača Vica Vukova da kaže kako Đorđe pobjeđuje samo u „srpskim sredinama“, što je Vukovu zapečatilo karijeru. Polarizacija društva naslućivala se i u tim davnim pjevačkim nastupima, a dva srpska pjevača imala su svoj dodatni „kleš“ u izboru pjesama.
Đorđa je proslavila „Zvižduk u 8“, majstorska pjesma Darka Kraljića, ali on je zahuktalo obrađivao i sam pisao tekstove za „Natali“ Žilbera Bekoa, „Beng beng“ Nensi Sinatre, „Milorda“ Edit Pjaf, „Mustafu“ Boba Azama, Dalidinu „Darla dirladada“… Obožavao je francusku šansonu, italijansku kanconu, ali i Dilana, „Bitlse“, „Enimalse“. Volio je kožne jakne po uzoru na njih, igrao je na sceni, prvi skinuo mikrofon sa stalka i… to čuveno bacanje sakoa.
Od pjesama domaćih autora ostaće besmrtne „Potraži me u predgrađu“, „Romana“, „Mene nema ko da žali“, „Devojko mala“, „Beograde“… I kada su bile tužne, njegove pjesme su bile umiljate, urbane, nostalgične i umivene, dok je on na sceni sve to preživljavao, glumio, čak čitao o metodu glume po Stanislavskom. Smatra se začetnikom domaće rok muzike.
Mikija je proslavila pjesma „Pijem“ Jorgosa Zambetasa, himna mnogih generacija. Pjevač je bio sklon grčkom melosu, iako je njegova obrada „Kuća izlazećeg sunca“ grupe „Enimals“ bila toliko dobra da se našla na špici nedavne domaće serije „Tajkun“. Miki je pjevao o porodičnim nesrećama u pjesmama „Mama“ i „Tata, vrati se“, tada vrlo neuobičajene teme, kao da ga je naglo dohvatio „crni talas“ te 1966. I nastavio je u tom stilu sa velikim hitovima „Šta da mu kažem ko si“, „Lastavica gnezdo vila“, uz hitove koje je napisao Boris Bizetić „Ako jednom vidiš Mariju“ i „Kad bih znao da je sama“. Pjevao je mirno, zatvorenih očiju, u monumentalnim sakoima, ne mrdajući. Neke njegove pjesme inspirisale su budući turbofolk, ako smije tako da se kaže.
I tako su se „đokisti“ i „mikisti“ borili za svaki stih, frazu, triler kao da su kote koje treba da osvoje, kao da su bande „bladsi“ i „kripsi“ u predgrađu Los Anđelesa. Polemisalo se na koncertima, po kućama, slavama i kafanama. Takmičarski duh između „Bitlsa“ i „Stounsa“ ušao je na fini način. Ulje na vatru dodavao je i rivalitet između Toma Džonsa i Inglberta Hamperdinka, da sve to lijepo padne na navijače Zvijezde i Partizana, pa polako. Na folk sceni rat su započeli fanovi Lepe Lukić i Silvane Armenulić, onda Brene i Vesne Zmijanac, Cece i Jece, najzad Jale i Bube protiv ostatka srpske estrade.
Linija podele
Đorđe i Miki su, kad bi zaškripalo na domaćem terenu, odlazili u Sovjetski Savez gdje su postigli nezapamćeni uspjeh, koncerte pred 15.000 ljudi. Nećemo da brojimo ko je tamo bio bolji, ali Đorđe je često govorio da sovjetska publika kojoj smo se podsmijevali uopšte nije bila mutava. Znali su sve hitove sa Zapada, ali su im naši pjevači bili draži i bliži. Đorđe se i oženio Ruskinjom, jednom zauvjek. Miki je imao dva braka. Umro je 2017, a bez Đorđa smo ostali nedavno.
Ko nije živioo u to slavno doba, kroz njihove pjesme može da osjeti tu tanku liniju koja će kasnije podjeliti ljude na građane i nacionaliste, na urbo i turbo, lokalno i globalno, da se ovde zaustavim. Đorđe, Miki i njihovi fanovi zaslužuju veliko slovo: Đokisti i Mikisti.
Autor:Ljilja Jorgovanović Preuzeto sa :https://www.ekspres.net
