Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Sanel Biberović pripada mlađoj generaciji stvaralaca iz Rožaja i savremene bošnjačko-crnogorske
književne scene, ali se već svojom prvom knjigom nameće kao autor prepoznatljivog i samosvojnog
izraza. Zbirka priča Šapati zasjenjenog uma, objavljena u izdanju „Almanaha“ iz Podgorice,
predstavlja jednog mladog pisca, ali i ozbiljan pokušaj oblikovanja unutrašnjih svjetova koji se
opiru svakodnevnoj logici i jednostavnim interpretacijama. U pričama različitog žanrovskog
karaktera autor gradi svojevrsnu arabesku složen i višeslojan književni prostor u kojem se stvarnost
i imaginacija neprestano dodiruju, prepliću i poništavaju granice (a da li granice ima), Već na prvim
stranicama jasno se osjeća da Biberović ne pristaje na linearne narativne obrasce niti na
konvencionalno pripovijedanje. Njegova proza pulsira unutrašnjim nemirom, filozofskim
preispitivanjem i izraženom potrebom da se pronikne u (mračne) lavirinte ljudske svijesti. Naslov
knjige simbolično upućuje upravo na taj prostor na um zasjenjen sumnjama, traumama, snovima i
(nedokazanim) istinama. „Šapati“ iz naslova nisu samo glasovi prošlosti ili intime, već odjeci
egzistencijalnih pitanja koja prate savremenog čovjeka suočenog sa vlastitim strahovima,
identitetom i prolaznošću. Posebna vrijednost ove zbirke ogleda se u autorovoj sposobnosti da spoji
realističko i fantastično, svakodnevno i metafizičko, intimno i univerzalno. Magični svjetovi koji
nastaju u njegovoj prozi nisu bijeg od stvarnosti, već njen dublji odraz način da se ono učini
vidljivim kroz simbol, atmosferu i sugestiju. Upravo zato Biberovićeve priče ne nude konačne
odgovore, već čitaoca uvode u prostor slutnje, nelagode i misaone otvorenosti, đe književnost
postaje mjesto unutrašnjeg dijaloga. Šapati zasjenjenog uma tako se mogu čitati kao književni zapis
o savremenoj ljudskoj usamljenosti, ali i kao potraga za smislom u vremenu fragmentacije i
duhovne rasutosti. Ova knjiga svjedoči o autoru koji (sintetizuje) širu estetsku i esejističku
dimenziju.
U priči ,,Elfrida“ susrijećemo upravo takav prostor prostor granice, neizvjesnosti i unutrašnjeg
traganja. Decenijama se Danvič prepoznavao kao „Tonući grad“, mjesto koje nestaje pred očima
svojih stanovnika, ali i mjesto koje, paradoksalno, upravo kroz nestajanje dobija snažniju simboliku.
Grad koji tone je svojevrsna metafora prolaznosti, gubitka, ali i čovjekove vezanosti za ono što ga
oblikuje. U tom ambijentu Kaleb, šesnaestogodišnjak koji još vjeruje u legendu o Elfridi, postaje
figura mladog čovjeka rastrzanog između naslijeđenog vjerovanja i savremenog skepticizma. Tu
priča dobija gotovo jungovski (segment), rekli bi iskusni kritičari. Nije riječ samo o legendi o vili
koja u julskoj noći izgovara ime đeeteta i time ga štiti od tuge, već o arhetipskoj potrebi čovjeka da
vjeruje kako postoji znak, glas ili sila koja ga vidi i čuva. Elfrida je simbol unutrašnje nade,
nesvjesnog poziva, one skrivene čežnje da budemo prepoznati od nečeg višeg i dubljeg od
svakodnevice.
Kalebovo posmatranje mora dodatno otvara tu paradigmu. Njegov odnos prema moru nije slučajan
more kod Biberovića (je autorski) psihološki prostor. Ono je utočište, oslobađanje od društvenih
normi, identitetskih nametanja i grubosti kopna. More ne sudi, ne pita, ne određuje ono samo
podsjeća čovjeka na njegovu malenkost. Upravo tu se prepoznaje snažna unutrašnja simbolika priče
more kao kolektivno nesvjesno, kao dubina bića u koju se čovjek vraća kada više ne može podnijeti
(lomove svijeta). Posebno važna konpšoneta priče otvara majčin lik i njena priča o Arisu. Ona ne
nastupa kao običan roditeljski glas opomene, već gotovo kao figura mudraca, vodiča, onog
arhetipskog glasa koji ne daje direktan odgovor nego po(r)uku kroz simbol. Priča o Arisu, njegovoj
pohlepi, gubitku i spoznaji, nije umetnuta slučajno. Ona je ogledalo Kalebove unutrašnje dileme.
Ono što tražimo često ne dolazi u obliku koji očekujemo upravo tu leži centralna misao priče, ali i
njena najdublja filozofska vertikala Biberović vješto izbjegava banalnu poučnost. On ne nameće
zaključak, već ga ostavlja da se rađa u čitaocu, polako, gotovo neprimjetno. Završna scena, u kojoj
Kaleb shvata da možda nije vidio Elfridu, ali jeste dobio ono što mu je bilo potrebno, nosi onu
rijetku književnu smirenost (da promišljate). Tu se priča ne završava tu zapravo počinje njeno pravo
značenje.
Dok sam čitao priču „Memento mori“, prepoznao sam neke kantovske motive, pa se i kroz
književnost mogu povući paradigme našeg svijeta, a ova priča nam upravo svjedoči o tome šta je to
u ljudskom biću što nam daje snage da otkrivamo (ili sakrivamo) naše unutrašnje svjetove. Već sam
naslov nosi snažnu filozofsku temu „memento mori“, sjeti se smrti, nije samo opomena prolaznosti,
već i poziv na samospoznaju, na suočavanje sa sopstvenim postojanjem i granicama slobode. Sanel
Biberović i ovđe gradi priču koja nije samo narativni tok događaja, već prostor u kojem se filozofija
pretače u književnost. Mori, mladi taksista, lik savremenog urbanog ambijenta, je i figura čovjeka
koji živi između rutine i unutrašnje praznine (ili samospoznaje) između svakodnevnog posla i
dubokih pitanja (dilema) koja svi pokušavamo da odložimo za neko drugo vrijeme. Njegovo ime
nije slučajno Mori već u sebi nosi simbol smrti, podsjećanje da čovjek, ma koliko bježao, uvijek
ostaje u sjenci sopstvene konačnosti. Grad nakon kiše, svijetla reklama, mokri asfalt i noćni život
stvaraju gotovo filmsku scenografiju u kojoj sve izgleda živo, a zapravo sve odiše prolaznošću.
Ljudi žure da iskoriste subotnju noć prije povratka rutinama koje ih guše. Upravo tu se osjeća
gotovo kantovska misao o čovjeku zarobljenom između spoljašnjeg svijeta fenomena i unutrašnjeg
svijeta noumena između onoga što živimo i onoga što pokušavamo razumjeti.
Pojava misterioznog putnika uvodi priču u drugu dimenziju mušterija, je svojevrsni vodič kroz
Morijevu unutrašnju spoznaju. Njegov govor o muzici, smrti i slobodi podsjeća na filozofske
dijaloge u kojima se kroz običan razgovor otvaraju najdublja egzistencijalna pitanja. Njegova
definicija subliminalne muzike posebno je upečatljiva muzika mrtvih umjetnika koja i dalje prolazi
ispod praga naše svijesti postaje metafora svega onoga što čovjek ne može objasniti, ali osjeća. Tu
priča dobija snažan metafizički sloj. Smrt nije predstavljena kao kraj, već kao nastavak prisustva.
Dženis Džoplin, Džef Bakli, Ijen Kurtis oni nijesu mrtvi jer njihova umjetnost i dalje djeluje. U
tome leži i jedna duboka istina čovjek fizički nestaje, (umire) ali trag ostaje tamo đe je istinski
živio.
Posebno je snažan dio razgovora o slobodi nesaglasnosti. To je možda i rješenje cijele priče.
Sloboda nije samo pravo izbora, već hrabrost da se čovjek ne usaglasi sa svijetom koji ga pokušava
oblikovati po sopstvenim pravilima. U tom smislu, Biberović gotovo brutalno raskrinkava
savremeno društvo svijet u kojem se sloboda često prodaje za sigurnost, plata za ćutanje, a mir za
poslušnost. Čovjek tada ne umire fizički, već duhovno. Završnica priče nosi snažan gotički i gotovo
borhesovski obrt. Rečenica: „Ovdje sam sahranjen“, (predstavlja) efekat iznenađenja, ali i završni
udarac čitaocu. Taj misteriozni putnik možda nikada nije bio stvaran u fizičkom smislu, ali njegova
pojava postaje stvarnija od svakodnevice. On je glas podsjećanja, sjenka savjesti, lice onoga od
čega Mori pokušava pobjeći. Kaput koji ostaje na zadnjem sjedištu razbija svaku mogućnost
racionalnog objašnjenja. Upravo tu priča prelazi granicu između priviđenja i istine. Čitalac ostaje
zarobljen između pitanja da li je sve bila iluzija ili susret sa nečim što ne pripada ovom svijetu? A
možda je upravo u toj neizvjesnosti njena najveća snaga. „Memento mori“ nije priča o smrti, već o
životu koji često živimo kao da smrti nema. To je priča o strahu, slobodi, identitetu i neizbježnom
trenutku kada čovjek mora pogledati sebe bez maski. I možda baš zato ova priča ostaje dugo nakon
čitanja ne zbog svog obrta, već zbog (brutalne) istine koju govori svi smo prolazni, ali nijesmo svi
zaista živjeli (ili jesmo) pitanje koje stalno lebdi u vazduhu.
U priči koja kao da nosi patinu starih vremena, sa mirisom prašnjavih hodnika, požutjelih stranica i
sjenki koje se ne povlače ni pred svjetlošću dana, Sanel Biberović gradi jedan od svojih najnježnijih
i najmelanholičnijih narativa. „Prijatelji u sumraku“ koja govori o ukletoj viktorijanskoj vili i
duhu žene iz prošlog vijeka, je (suptilna) književna slika usamljenosti koja traje duže od jednog
života. Već sama vila na brdu iznad nosi snažne glasine o treperavim svjetlima i šapatima koje noć
raznosi nijesu tu radi jeftine misterije, već da nagovijeste da postoje mjesta koja čuvaju ono što ljudi
nijesu uspjeli izgovoriti za života. Vila tako postaje utočište tuge, ali i mjesto susreta onih koji
nijesu pronašli pripadnost među živima. Amelija, umjetnica tamnih platana i unutrašnjih
probljeskivanja, u priču ulazi kao neko ko ne traži avanturu već razumijevanje. Njena usamljenost
nije (postojana) ona je nagriza iznutra. Upravo zato njena povezanost sa vilom djeluje prirodno
kao da prepoznaje sebe u njenim zidovima. Biberović ovđe vrlo pažljivo gradi lik žene koja ne bježi
od svijeta zato što ga prezire, već zato što u njemu ne uspijeva pronaći mjesto za sebe. Pronalazak
Elizinog dnevnika predstavlja srž priče. Taj dnevnik koji u kom su zapisane rečenice o samoći,
jednostavne ali bolno istinite, djeluju kao ispovijest svakog čovjeka koji je makar jednom osjetio da
je okružen ljudima, a ipak potpuno sam. Upravo tu priča prestaje biti gotička i postaje duboko
ljudska. Pojava Elize nije zastrašujuća, već gotovo nježna. Ona nije klasični duh iz priča strave, već
sjenka neostvarene potrebe za bliskošću. Njena tuga ne plaši, već izaziva saosjećanje. U tom susretu
između Amelije i Elize, između žive žene i nemirnog duha, Biberović (pomijera) granicu između
stvarnog i nestvarnog i pokazuje da je usamljenost možda najjača sila koja nadživljava čak i smrt.
Posebno je lijepa rečenica u kojoj Amelija pristaje da ostane: „Bićemo prijatelji u ovom sumraku.“
U toj rečenici nalazi se cijela suština priče. To nije obećanje ljubavi, niti spas u velikim riječima,
već jednostavno prihvatanje prisustva drugoga. Nekad je upravo to dovoljno da čovjek preživi
sopstvenu tamu.
Završnica priče nosi smiraj, a ne rasplet. Amelija ponovo slika, grad primjećuje promjenu, a vila
više nije simbol straha već prostor iscjeljenja. To je možda najljepša poruka ove priče da čovjeka
ne spašava uvijek velika sreća, već često samo osjećaj da ga neko vidi, razumije i ostaje. „Prijatelji
u sumraku“ je priča o onima koje svijet često ne primjećuje. O (skromnim) ljudima, o nezaliječenim
ranama i o potrebi da budemo nečije sigurno mjesto. U tom spoju gotičkog ambijenta i nježne
ljudske tuge, Biberović pokazuje da prava književnost ne govori samo o duhovima već o živima
koji pokušavaju da ne nestanu.
„Šapati zasjenjenog uma“ su zbirka priča isprepletana unutrašnjim lavirintima, poput drevnih
kritskih lavirinata, s tim što se čitalac probija kroz njih suočavajući se sa sopstvenim sjenkama,
strahovima, pitanjima i zamršenim sudbinama koje često pokušava da nadigra na toj šahovskoj
(životnoj) ploči. Sanel Biberović otkriva te fragmente onog svjesnog, ali i podsvjesnog, pokazujući
da je svako titan svoje sudbine, ili možda tek njen (nijemi) zarobljenik. Njegovi junaci nijesu heroji
drevnih velikih epopeja, već obični ljudi na granicama svjetova koji postoje paralelno u njihovim
umovima. Upravo u tome i jeste snaga ove knjige svojevrsna autorova originalnost. On ne gradi
likove od monumentalnosti, već od pukotina, strahova, samoće i unutrašnjih borbi koje svi
prepoznajemo (ili sakrivmao u sebi). Biberovićev književni svijet satkan je od melanholije, simbola,
unutrašnjih paradigmi i onih malenih niti koje su vezane za istinu o čovjeku. U njegovim pričama
smrt nije kraj, samoća nije kazna, a strah nije slabost sve to postaje prostor (samo)spoznaje. Upravo
zato ova knjiga traži pažljivog čitaoca, onoga koji ne traži samo radnju, već smisao između redova,
čitaoca koji će strpljivo i pažljivo čitati, ali i biti svojevrsni modus operandi, koji će ući ne samo u
umove, već i u sudbine i (životne paradigme) njegovih junaka. I možda je najveća vrijednost ove
zbirke upravo u tome što nas ne prisiljava da razumijemo sve odmah. Ona nas poziva da se
vraćamo, da ponovo čitamo, da sumnjamo, da tražimo. Jer svaka priča u sebi skriva još jednu priču,
još jednu sudbinu, još jedan trag, još jedan pokušaj, pad, borbu, želju ili čak obmanu. Zato „Šapati
zasjenjenog uma“ ne treba završiti zaključkom, već otvorenim vratima. Jer ono najvrijednije u
književnosti nije ono što nam pisac kaže, već ono što u nama probudi. A među ovim stranicama
ostalo je još mnogo misterioznih glasova, neotkrivenih soba i dragocjenih priča koje čekaju svog
pravog čitaoca da ih prepozna.
