Vratimo se u dane djetinjstva, nemojte mi reći da u vašoj generaciji nije bilo djece koja su zbog svojih fizičkih nedostataka bila izložena podrugivanju , ismijavanju a nerijetko i fizičkim zlostavljanjem.
O tome nerado pričamo, toga se nerado sjećamo a znamo da je toga bilo kao što ga ima i danas.
Tada su roditelji isto tako svojoj djeci uglavnom blagim riječima objašnjavali da to nije u redu da ih provociraju ali i da se drže podalje od te djece . rijetki su bili oni koji su objasnili svojoj djeci da različitosti postoje i da ako ne može da trči možda je dijete genije na nekom drugom polju i da može biti zbog toga poštovan drug i da ne treba nikad uraditi ništa da se osjeti loše u društvu.
Kako vrijeme otkriva neke duboko ukorijenjene pojave u društvu, ovo novo vrijeme je donijelo istraživanja na razne teme pa i na ovu koja su poprilično porazna za naše društvo.
Samo tokom prošle godine zabilježeno je preko 100 sluačajeva nasilja nad osobama sa invaliditetom, podaci su NVO „Zajedno za bolje sjutra”. Koliko ih je bilo mimo ovog istraživanje koji zbog stida ili straha nijesu prijavljeni, bojim se da je broj mnogo veći.
Zar je to pravda i jednakost za sve gradjane.
Pamtim dječaka koji se zvao Goran u vrijeme mog djetinjstva nikom nam nije pričao o Daunovom sindromu i za nas je on tada bio drugačiji, nekada smo se i plašili. Želio je da se igra da nam bude blizu, ali niko nije dobio objašnjenje sem da ga se klonimo jer može biti opasan ali jednostavno u to vrijeme to je bila tabu tema.
Kasnije kad smo i odrasli i više znali o svemu na žalost Goran nije bio medju živima i nijemo mogli ispraviti grešku koju kao djeca i nijemo možda s namjerom uradili „ jednostravno su nam tada rekli da je on opasan po nas“.
Samo jedan dječak iz kvarta koji je bio jako problematičan i često označavan kao delikvent je stalno bio sa njim nekada ga je koristio i za šale ali ne grube, štitio ga je od druge djece koja bi ga gadjala kamenjem da im se ne približava. Predpostavljam da se njegov buntovni duh oglušio na savjete roditelja i da je dozvolio da shvati da Goran nije drugačiji i opasan i da mu može biti drug.
Nedavno smo mogli da čitamo i čujemo u medijma priču o zlostavljanju mlade žene sa autizmom od strane staratelja , na žalost to je jedna od mnogo priča koja pokazuje da je ovaj problem u našoj sredini itekako prisutan.
Koliko je onih kojima je uskraćeno pravo na školovanje, zaposlenje i zdarstvenu zaštitu, sve je to jako prisutno.
Stvorene su mnoge brane i barikade ovakvim osobama da se iskažu i unaprijede svoje potencijale još ako sve to prati siromaštvo sve postaje još teže.
Naši gradovi, ulice, radna mjesta, škole nijesu dovoljno opremljene infastrukturom za osobe sa invaliditetom, o prevozu takvih osoba da ne govorimo, problema je mnogo sa kojim se suočavaju svakodnevno.
Važno je sva ova pitanja staviti u fokus učiniti ovo društvo sigurnije mijenajti i donositi dobre zakone koje štiite OSI od nasilja i učiti djecu da je jednakost zapravo sloboda, da oni budu ti koji će mijenajti svijet na bolje.
Uključivanje države, civilnog društva u zaštiti a onda i poziciji jednakosti OSI kažu da su ključne ali kao i sve kod nas i bilo gdje drugdje se nosi iz kuće.
Ne parkiraj na njihovo parking mjesto ( označeno je ), ne parkliraj na trotoaru gdje je izlaz za invalidska kolica, zaštiti ih od nasilja, od ružnih riječi, od diskriminacije na poslu.
NE ŽALI IH, BUDI IM POMOĆ I POKAŽI DA IH GLEDAŠ KAO JEDNAKE
Autor:radiotitograd.me (B.B.)
