Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Ima nečega lucidnog, neobičnog i gotovo magičnog u onome što nastaje pod svetim stijenama
Lovćena i pod nebeskim svodom Prijestonice, čiju duhovnu snagu ne ispisuju samo ulice, trgovi i
hramovi, već i pisci, slikari, glumci, državnici, sveštenici, ratnici, sanjari i oni usamljeni
posvećenici riječi koji su znali da se najdublje istine ne iznose pred svijet kao dokaz, nego ćute u
čovjeku kao sveta iskra, kao ono unutrašnje ozračje koje riječ može tek naslutiti, ali nikada do kraja
iscrpiti. Ta snažna nit, razapeta između lovćenske stijene i cetinjskog śećanja, oplemenjuje i zbirku
pjesama „Vrznikova zvijezda“ Dušana (Rajkovog) Jabučanina, pisca naučne fantastike i autora
osobene imaginacije, koji svoju kosmičku optiku ne napušta ni onda kada piše poeziju.
Naprotiv, upravo iz te veze sa naučnom fantastikom izrasta jedan od najzanimljivijih dimenzija ove
zbirke. Jabučanin ne posmatra zvijezdu kao kosmički biljeg, već kao znak bića, sudbine, pada,
svjetlosti i nepripadanja. Njegova poezija često djeluje kao unutrašnje putovanje kroz nepoznate
galaksije duše, ali brod kojim se plovi nije metalni brod budućnosti, nego pjesma nije to letjelica iz
romana naučne fantastike, već lirska komora u kojoj se mjere svjetlost, bol, strah, san i śećanje. Kao
da Vrznikova zvijezda ne stoji samo iznad Lovćena, nego nas posmatra iz jednog višeg, udaljenog i
mistično-blistavog sazvježđa, ispitujući jesmo li još sposobni da u sebi prepoznamo ono što nas
nadilazi.
Zato naslov „Vrznikova zvijezda“ ne treba razumjeti samo kao poetsku oznaku, nego kao
mistično-ontološki i astralno-metafizički ključ cijele zbirke. Vrznik je biće pada, biće ranjenog
porijekla, onaj koji se našao među ljudima, a nije do kraja izgubio riznicu śećanja visina. Njegova
zvijezda nije samo svjetionik nad ponorom, već i ožiljak svjetlosti. Ona ne tješi jednostavno, ne
nudi mirno razrješenje, već stalno podśeća da je čovjek možda najnesrećniji upravo onda kada zna
da je stvoren za nešto više od svijeta u kojem mora da živi. Zbirka je oblikovana kroz dvije
pjesničke cjeline: „Vrznikova zvijezda“ i „Cetinjska hereza“. Ta kompoziciona podjela ima
unutrašnju dramaturgiju. Prvi ciklus više je usmjeren prema lirskom samopreispitivanju, snu,
ljubavi, śećanju, duhovnom izgnanstvu i traganju za riječju koja može da izdrži ono što je ostalo
zaključano u ćutanju. Drugi ciklus donosi oštriji ton, snažniju simboličku pobunu, tamniji
metafizički registar i otvorenije suočavanje sa zlom, smrću, pustoši, prkosom i herezom kao
oblikom duhovne odbrane.
U ovom eseju posebno ćemo se zadržati na sedam pjesama koje otvaraju najvažnije semantičke
pravce zbirke. Iz prvog ciklusa izdvajaju se „Kavez“, „Kameno Sunce“, „Zov Crne Planine“ i
naslovna pjesma „Vrznikova zvijezda“. Iz drugog ciklusa pažnju zaslužuju „Hereza“, „Serdareva
pjesma“ i „Pustinja“. Kroz njih se može pratiti unutrašnji luk Jabučaninove poetike od zatočene
riječi i zatočenika do astralnog pada, od intimne rane do svetog mjesta zajedničkog śećanja od
ljubavne vatre do egzistencijalne pustoši.
Pjesma „Kavez“ otvara jednu od ključnih poetskih napetosti zbirke: odnos pjesnika i pjesme. Već
uvodni stihovi:
Sjeti se, pjesmo, kad pjesnika ne bude
Čija je duša u tebi zapisana
Pokazuju da pjesma kod Jabučanina pored toga što je snažni književni oblik, predstavlja i
posljednje prebivalište duše. Ona je trag onoga što čovjek ne može potpuno sačuvati u sebi. Kavez u
ovoj slici prerasta značenje spoljašnje sputanosti i postaje dramatičan znak unutrašnjeg pritiska,
onog dubokog stanja u kojem riječ ne miruje, nego udara iznutra, traži prolaz kroz čovjeka, dok se
on plaši vlastitog ogoljenja pred trenutkom njenog oslobađanja. U ovoj pjesmi javlja se i motiv
paradoksalne slobode pjesma može da živi ono što pjesnik napiše, dok sam pjesnik ostaje vezan za
ono čemu je dao oblik. To je jedna od najljepših i najtežih istina poezije stvaralac oslobađa pjesmu,
ali često sam ostaje zarobljen njenim porijeklom.
U pjesmi „Kameno Sunce“ Jabučanin gradi snažnu antitezu između sna i grubog buđenja. Stih:
Što se grublje trijeznim, to još jače sanjam
Sažima čitavu egzistencijalnu logiku ove pjesme. San nije bjekstvo slabog čovjeka, već odbrambeni
mehanizam bića koje ne pristaje da stvarnost bude posljednja mjera postojanja. Sunce je ovđe
složen simbol ono je žeđ, nada, svjetlost, ali i nešto što se može skameniti pod pritiskom svijeta koji
„sjaj ne poznaje“. Jabučaninovo Sunce nije idilično ono je teško, stijenski tvrdo, skoro bolno. U toj
slici prepoznaje se poetska ontologija zbirke svjetlost postoji, ali do nje se ne dolazi bez unutrašnjeg
lomljenja.
Pjesma „Zov Crne Planine“ uvodi širu zavičajno-identitetsku ravan, ali bez banalne rodoljubive
ornamentalnosti. Pjesnik se obraća zemlji kao biću istovremeno bliskom i nedokučivom:
Zemljo moja, nebeski izrode,
Čija li te kletva zavila?
Ovi stihovi ne donose jednostavno slavljenje, već duboko ambivalentan odnos prema Crnoj Gori
ljubav je u njima prožeta gorčinom, divljenje prelomljeno kroz razočaranje, a pripadnost kroz bolnu
svijest o istorijskim i moralnim protivrječnostima. Sintagma „nebeski izrode“ snažno pokazuje
Jabučaninovu sposobnost da spoji uzvišeno i ranjeno, sveto i pobunjeno, visinu i pad. Crna Planina
se u ovoj pjesmi javlja kao velika unutrašnja sintagma, kao prostor u kojem pjesnik ne traži samo
porijeklo, već i odgovor na pitanje može li se voljeti ono što nas istovremeno uzdiže i ranjava.
Naslovna pjesma „Vrznikova zvijezda“ predstavlja centralnu tačku zbirke. Ona okuplja gotovo sve
važne elemente Jabučaninovog imaginarijuma: pad, zvijezdu, dom, daljinu, oluju, Sunce, san i
nepripadanje. Stihovi:
Pao sam i ja sa onih visina,
Moj dom ostao je daleko
Otkrivaju Vrznika kao biće koje nije izgubilo svijest o svom prvobitnom svodu. On jeste pao, ali
pad nije poništio moralne refleksije. Upravo te refleksije čini njegovu tragediju većom. Najdublja
drama nije u tome što je odvojen od visina, već u tome što ih i dalje ośeća u sebi. Vrznik je zato
blizak onim junacima naučne fantastike koji putuju među svjetovima, ali se ni u jednom ne mogu
do kraja nastaniti. Razlika je u tome što Jabučaninov Vrznik ne putuje kosmičkim galaksijama, nego
unutrašnjim bezdanima. Njegova zvijezda je i navigacioni znak i optužnica svijetu koji je čovjeka
naučio da hoda nisko, iako u sebi nosi trag visine.
Drugi ciklus, „Cetinjska hereza“, otvara prostor još snažnije pobune. Hereza ovđe nije trenutno
poricanje vjere, nego način da se odbrani ono što je dublje od dogme i čistije od navike. Cetinje u
ovom ciklusu predstavlja posebno mjesto ali i duhovni pritisak, mjesto unutrašnjeg usijanja, prostor
u kojem se dodiruju stara riječ, krš, svetost, ironija, ljubav i otpor banalnosti. U tom smislu
Jabučaninova hereza nije rušenje svetog, nego pobuna protiv svega što je sveto svelo na praznu
formu.
Pjesma „Hereza“jedna je od najintenzivnijih ljubavno-metafizičkih pjesama u zbirci. Ona spaja
erotski naboj, sakralnu simboliku i ośećanje krajnje granice. Stihovi:
Boga nema, ali s tobom ga dotakoh
I živim sve što umrijeti mora
Ovi stihovi pokazuju da se ljubav ovđe doživljava kao iskustvo koje prevazilazi običnu emociju.
Ona je dodir sa božanskim čak i onda kada se Bog izričito dovodi u pitanje. U tome se nalazi hereza
pjesme ljubav postaje oblik spoznaje, gotovo sakrament izvan službenog poretka. Završni iskaz:
Na ljubav… ja se ne zaklinjem.
Moja gospo… ja sam zakletva!
Donosi snažnu lirsku samopotvrdu. Pjesnički subjekt ne obećava ljubav spoljašnjom riječju on sebe
predstavlja kao njeno živo ovaploćenje. To je mjesto đe se patos, strast i metafizička retorika
spajaju u jednu uzavrelu pjesničku figuru.
U „Serdarevoj pjesmi” Jabučanin prelazi u drugačiji tonski registar. Ovdje dominira baladična
atmosfera predsmrtne svijesti, ali bez epske ukočenosti i bez praznog junačkog estetskog momenta.
Stihovi:
U noć pred bitku sna mi ne dolazi,
A u zbunjene oči bojište se gura
Odmah stvaraju scenu u kojoj bitka još nije počela, ali je već ušla u čovjeka. Polje, trava, sablja, krv
i zora su apokaliptični prikazi sukoba, ali i elementi jedne tragičke ornamentike. Posebno je snažan
stih:
I svi ovi cvjetovi od nogu izmučeni
Što će sjutra nicat iznad naših glava.
Ovdje se rat ne prikazuje kroz pobjedničku retoriku, nego kroz svijest o zemlji koja će prekriti i
pobjednike i poražene. Trava postaje čuvar smrti, a cvijet znak da priroda nastavlja svoju mirnu
obnovu i preko ljudskih lomova. „Serdareva pjesma“ zato ima elegijsku dubinu ona ne bježi od
junačkog nasljeđa, ali ga čita kroz prolaznost, umor i sudbinsku krhkost čovjeka.
Pjesma „Pustinja“ donosi možda najširu egzistencijalnu dijagnozu zbirke. Već prvi stih:
,,Pustinja — sve je ovo pustinja”
Postavlja pjesmu kao veliku metaforu duhovnog osiromašenja. Pustinja kao metafora teškog
opstanka i postanka je svojevrsno stanje svijeta u kojem među ljudima postoji „nebeski bezdan od
duše do duše“. Ta slika precizno imenuje savremenu samoću ljudi su fizički blizu, ali suštinski
udaljeni. U pjesmi se javlja i važan korektiv:
,,Nije Sunce krivo što čovjek ne uspijeva”
Time Jabučanin odbacuje jednostavno optuživanje neba, sudbine ili svjetlosti. Problem nije u tome
što nema izvora, već u tome što čovjek ne umije da primi ono što bi ga moglo spasiti. Završna
misao, u kojoj se pjesma obraća samoj sebi, ima gotovo katarzičan prizvuk: Sunce nije krivo.
Krivica je u unutrašnjoj pustinji, u gladi koja je izgubila smisao, u duši koja je zaboravila kako se
biva budan.
Kada se ovih sedam pjesama čitaju zajedno, postaje jasno da je „Vrznikova zvijezda“ zbirka snažne
lirske kondenzacije i simboličke napetosti. Jabučanin ne piše poeziju dopadljive faregmentarnosti,
nego poeziju unutrašnjeg pritiska. Njegov izraz je ponekad gotovo vizionarski, ponekad ispovjedan,
ponekad oštar do hule, ponekad nježan do ranjivosti. On ne teži mirnoj harmoniji, već pjesničkom
sudaru između čovjeka i svijeta, svjetlosti i pada, ljubavi i smrti, sna i razočaranja, Prijestonice i
kosmosa, Lovćena i udaljenih sazvježđa.
U toj poetici posebno je značajno što Jabučanin dolazi iz svijeta naučne fantastike. Taj podatak
predstalja svojevrsni ključ za razumijevanje njegove pjesničke imaginacije. On svijet ne vidi samo
horizontalno, nego astralno ne čita čovjeka samo kroz svakodnevicu, nego kroz kosmičku
usamljenost. Njegove zvijezde ne pripadaju romantičnoj slici neba one su studeni, neumoljivi
svjedoci čovjekove žeđi za višim poretkom, za smislom koji nadilazi zemaljsku krhkost. Njegov
Lovćen ne pripada običnom prirodnom prizoru, već se uzdiže do zvjezdanog instrumenta kroz koji
se osluškuje sudbina čovjeka, zemlje i neba. On više nije samo planina od stijene i visine, nego
kosmički zvjezdani prijemnik, mjesto đe mir dobija oblik znaka, a svjetlost postaje unutrašnji krik
koji ne izlazi na usne. Njegovo Cetinje nije obična odrednica prostora, već duhovna opservatorija
izrasla iz kamena, istorije i dubokog śećanja Prijestonice. Iz njega se istovremeno osluškuju
prošlost, nevidljivi glasovi predaka i beskraj svemira kao prostor posljednjih pitanja, đe čovjek,
suočen sa sopstvenom krhkošću, traži mjeru smisla, dostojanstva i postojanja.
Zato bi se Jabučaninova zbirka mogla dovesti u vezu sa rijetkim umjetničkim svjetovima poput
onoga koji je stvarao Mikalojus Konstantinas Čiurlionis, litvanski slikar i kompozitor čije su slike
često spajale muziku, kosmos, slutnju i metafizički pejzaž. Kao kod Čiurlionisa, i kod Jabučanina
zvijezde pored toga što su udaljena nebeska tijela, su takođe unutrašnji znaci stijene nijesu nijemi
predmeti, već svjedoci trajanja svjetlost nije samo prirodna pojava, već duhovni ispit. U tom spoju
kosmičkog i zavičajnog, astralnog i cetinjskog, ljubavnog i metafizičkog, nalazi se osobena
vrijednost „Vrznikove zvijezde“
Dušan (Rajkov) Jabučanin ovom zbirkom pokazuje da poezija još može biti prostor rizika. Ona ne
mora da umiruje, ne mora da bude skladna, ne mora da se dopadne na prvo čitanje. Dovoljno je da
otvori pukotinu kroz koju se vidi ono što svakodnevica uporno zaklanja. A „Vrznikova zvijezda“
upravo to čini ona pada na Lovćen, spušta se nad Prijestonicu, prolazi kroz stijene, snove, ljubavi,
bitke, pustinje i hereze, i ostavlja čitaoca pred pitanjem koje je istovremeno pjesničko i ljudsko šta
ćemo učiniti sa zvijezdom koju jednom ugledamo u sebi?
Jer ta zvijezda kod Jabučanina nije samo poetski znak, niti samo astralni odsjaj nad sudbinom
jednog usamljenog bića. Ona je složeni metafizički kod, zvjezdani zapis u kojem se ukrštaju naučna
fantastika, lirska ispovijest, kosmička samoća i crnogorska duhovna linija uspona. U njoj se
prepoznaje autor koji ne misli svijet samo kroz zemaljske mjere, nego kroz udaljene galaksije bola,
kroz nevidljive putanje duše, kroz kompleksne unutrašnje svjetove u kojima se čovjek ne pita samo
ko je, već odakle je pao, kome pripada i prema kojoj svjetlosti još uvijek ide. Zato „Vrznikova
zvijezda“ ostaje zbirka nemira, ali i knjiga rijetke pjesničke hrabrosti. U njoj se ne traži laka utjeha,
već dublji razlog postojanja ne gradi se skladna pjesnička forma, već uznemireni prostor u kojem
riječ mora da prođe kroz tamu da bi zaslužila svjetlost. Jabučanin je u ovu zbirku unio nešto od
astralne studeni dalekih svjetova, ali i nešto od lovćenske “topline” stijerna nešto od zvjezdanog
bespuća, ali i nešto od cetinjskog unutrašnjeg zapisa nešto od fantastike, ali i mnogo od stvarne
ljudske rane.
U tom spoju leži njegova osobenost. On ne piše poeziju koja se zadovoljava slikom, nego poeziju
koja sliku pretvara u sudbinski znak. Ne piše stih da bi zaustavio trenutak, nego da bi u njemu
otvorio bezdan. Njegovi astralni, zvjezdani i metafizički svjetovi nijesu udaljeni od čovjeka
naprotiv, oni se događaju u njemu, u njegovom strahu, ljubavi, padu, prkosu, ćutanju i snažnoj
potrebi da se, makar kroz pjesmu, vrati onome što je nekada bilo čisto, visoko i nedohvatno. Zbog
toga se „Vrznikova zvijezda“ ne čita samo kao zbirka pjesama, već kao neobična arabeska jednog
unutrašnjeg kosmosa. Na toj magiji Lovćen je osmatračnica smisla. Prijestonica je svjetlosni arhiv
duha a Vrznik nije samo pjesnički lik, nego čovjek koji je prepoznao da se najveće bitke ne vode
uvijek pred drugima, već u onim nijemim prostorima đe se sudaraju zvijezda i rana, visina i pad, san
i budnost. I upravo zato ova zbirka poezije ostavlja trag. Ne zato što daje konačne odgovore, već
zato što umije da postavi prava pitanja. Ne zato što zatvara krug, već zato što ga otvara prema nebu.
Jabučaninova poezija vraća nas vjerovanju da stih još može biti opasno, uzvišeno i spasonosno
mjesto mjesto đe čovjek, makar na trenutak, prestaje da bude prah svakodnevice i ponovo postaje
biće okrenuto zvijezdama.
