Trinaestog jula zapaljena je luča u kojoj su izgorjele crne fašističke košuljice

Ove godine navršava se 85 godina od Trinaestojulskog ustanka. Jedan ste od rijetkih koji danas može da svjedoči o ustanku iz 1941. godine i prvoj proslavi 13. jula u oslobođenoj Crnoj Gori 1945. Kako je Crna Gora izgledala u ljeto 1941. godine, neposredno uoči Trinaestojulskog ustanka?

– Ustanku je prethodilo nekoliko važnih događaja. Kada je počeo rat 6. aprila 1941. na Cetinju je bio stacioniran jedan puk jugoslovenske vojske, kao sjedište vojnog okruga i žandarmerije Zetske banovine, kao i skladište oružja i municije. Bio je i Oficirski dom u kući đe se rodio kralj Aleksandar na Cetinju. Oficiri su se smatrali elitom. Sjećam se kad bi grupno paradirali u crnim pelarinama sa opasanom sabljom o boku, dok ih je pratila vojna muzika, za kojom smo mi đeca trčali. No, i pored takvog statusa, ta Jugoslovenska vojska potpisala je kapitulaciju poslije svega dvije sedmice ratovanja.

Istovremeno je u gradu i po okolnim selima potajno djelovala i bila veoma aktivna Komunistička partija Jugoslavije.

Na Cetinje je ušla italijanska vojska. Kako pamtite prve dane okupacije? Kako su se okupacione vlasti odnosile prema građanima i kako su ljudi reagovali na njihovo prisustvo?

– Bez objave rata, 6. aprila 1941, italijanski avioni bombardovali su Cetinje. Toga dana ja sam bio u školi kad su se čule eksplozije. Učiteljica nas je upozorila da ne izlazimo napolje. Čekali smo sve do večeri da bismo se vratili kućama. Uslijedila je 17. aprila objava da je Kraljevina Jugoslavija kapitulirala pred silama Osovine i da je rat završen.

Moj otac je, već poslije prvog bombardovanja, riješio da napustimo Cetinje i odemo na selo đe je on rođen. To je zaseok Zabrđe, oko četiri kilometra od Cetinja, đe je stanovao i moj stric Lazar i još dvije familije. Tamo smo otpočeli novi način života bez električne energije i vode u kući.

Poslije kapitulacije, na Cetinju se formira Privremeni administrativni crnogorski komitet, kao marionetska vlada, pod okriljem italijanske vojske. Pokrenuli su i dnevni list „Glas Crnogorca“. Uvodi se italijanski jezik u školama. Italijanski kralj Vitorio Emenuelo III posjećuje nakratko Cetinje i uzbuđeno razgleda spavaću sobu imperatorke Jelene, dok je još bila princeza crnogorska. Crnogorskim putevima kreću se kolone vojnih kamiona punih italijanskih naoružanih vojnika, koje su na Cetinju dočekivali funkcioneri tog Privremenog komiteta. Istovremeno, u velikom metežu naroda provaljeni su vojni magacini, koji su bili puni razne robe i hrane, ali i oružja i municije. Mnogi od demobilisanih vojnika radije su uzimali oružje i municiju.

Italijanska vojska je po vrhovima oko Cetinja postavila izvidnice i razapela šatore. Situacija se malo smirila, ali samo prividno, jer je neka neizvjesnost prosto lebdjela u vazduhu.

Napad Njemačke na Sovjetski Savez 22. juna 1941. snažno je odjeknuo u Crnoj Gori, što je ubrzalo organizaciju ustanka 13 jula.

Kada je među ljudima postalo jasno da će doći do ustanka? Kako pamtite 13. jul 1941. godine?

– Na Petrodanskom saboru, 12. jula 1941. na Cetinju, došlo je do rascijepa u Federalističkoj stranci. Jedna frakcija je nasjela na italijansku propagandu da vojska dolazi u Crnu Goru u oslobodilačkoj misiji, a ne kao okupaciona sila. Istog dana uveče KPJ za Crnu Goru poziva sve članove partije i simpatizere da napuste grad i pridruže se gerilskim odredima. Takođe je izdata naredba da se blokiraju svi putevi koji vode ka Cetinju.

Ustanak je buknuo iznenada na nekoliko mjesta. Prvi dan oslobođena je Rijeka Crnojevića. Pircio Biroli, komandant italijanske vojske u Albaniji, izdaje naređenje da se odmah uputi italijanski motorizovani bataljon, kao pomoć djelovima divizije Mesini koja se našla opkoljena na Cetinju.

Bataljon je krenuo iz Rijeke prema Cetinju i naišao na zasjedu u Košćelama. Bitka je trajala cijelu noć i završila se oko podne, kada su se Italijani zbog velikih gubitaka i bezizlazne situacije predali. Sve smo to više slušali nego gledali sa brda iznad sela, sem noću kada su Košćele izgledale kao da su u plamenu. Rat i ubijanje u našoj blizini postajalo je stvarnost.

Prema nekim izvorima, samo u tom okršaju poginulo je 70, ranjeno više od 400, a predalo se 800 italijanskih vojnika, a zaplijenjene su velike količine ratnog materijala. Zarobljenici su sprovedeni u Crmnicu i Ljubotin, đe im je Peko Dapčević navodno održao propagandni govor na španskom jeziku i pozvao ih na neposlušnost prema naredbama njihovih oficira.

Fašisti-crnokošuljaši pokušali su da se prikriju, pa su prije zarobljivanja skinuli košulje i ostali u podkošuljama, ali je Dapčević naredio da se svi strijeljaju na licu mjesta. Ovo pokazuje kolika je bila netrpeljivost ustanika prema fašizmu, pa i većeg dijela crnogorskog naroda.

Broj ustanika je naglo porastao i računa se da ih je bilo oko 30.000, što je predstavljalo i izvjesnu opasnost, da ustanici pređu na frontalni tip ratovanja, a KPJ nije bila spremna za to, već samo za gerilski rat.

Glavna etapa ustanka trajala je oko 6 nedjelja. Plamen ustanka privodio se kraju u novembru, kada je počelo loše vrijeme i kada se nije moglo odoljeti sve brojnijoj i jačoj italijanskoj armiji, kojoj je stalno pristizala pomoć. A i naša stara boljka, domaći izdajnici počeli su uveliko da podižu glavu, prvo tajnim pregovorima sa Italijanima, da bi početkom 1942. otvoreno se svrstali na stranu okupatora u borbi protiv partizana, čime se otvorio dugi i iscrpljujući period rata u kojemu je najviše stradao nedužni narod.

Kako je izgledao svakodnevni život u okupiranoj Crnoj Gori nakon sloma Trinaestojulskog ustanka?

– Italijanska vojska već je zahvatila čitavu teritoriju Crne Gore. Na vrhu Vrtijeljke, đe je bio mali improvizovani spomenik od kamenih blokova Baju Pivljaninu, postavili su osmatračnicu, jer se sa tog položaja vidi čitavi prilazni put Cetinju sve do Skadarskog jezera. I po ostalim brdima naokolo postavljaju utvrđenja. Na vrhu Crne grede, kod ulaza u Cetinje iz pravca Podgorice, podignut je veliki betonski bunker, koji i danas stoji za sjećanje na dane okupacije. Na ulazima postavljaju rampe i stražu, koja kontroliše dozvole, zvane permeso, bez kojih se nije moglo ući u grad.

U septembru iz Zabrđa preselili smo na Lipu Dobrsku u kuću Blaža Milanovića, đe smo njegovo imanje obrađivali kao napoličari. On je imao nekoliko kuća na Cetinju.

Trebalo je nastaviti sa školom, ali se za ulazak u Cetinje prvo morala dobiti zvanična dozvola. Pošao sam u neku kancelariju i tamo našao službenika u kompletnoj crnogorskoj nošnji. To je bio sin kuma naše porodice, Boža Perovića, koji se na dvoru kralja Nikole starao o ergeli od nekoliko kraljevih konja. Vratio se sa ženom Čehinjom i četvoro đece iz Praga, đe je bio 20 godina u emigraciji. Htio je da obnovi crnogorsku državu sa Italijanima.

Tako sam sa grupom đaka sa Lipe i iz Dobrskog sela počeo ponovo da pohađam školu na Cetinju, ali dosta neredovno. Prije škole navratio bih prvo u kuću Milanovića u Njegoševoj ulici i donio im ćup pun mlijeka, a po završetku časova navratio bih ponovo da prihvatim prazni ćup. Blažova žena Anđe dala bi mi komad hljeba, koji sam često dijelio sa jednim dječakom sa Lipe, sa kojim sam zajedno išao u školu. Taj dječak je bio Velimir-Koko Vujović, koji će kasnije biti jedan od osnivača Liberalnog Saveza Crne Gore i glavni inženjer u fabrici frižidera Obod. Mi bismo na onoj velikoj krivini blizu Belvedera, sa koje skreće put ka Lipi, čekali velike italijanske kamione sa prikolicama i peli se na njih da nas voze do Cetinja. Na ulazu u Cetinje, na vrh Ivanbegove ulice, đe je kasnije bila vatrogasna stanica, smjestio je svoj magazin raznorazne robe italijanski trgovac Kavalini Lumanaj. Niko ne zna šta je sve bilo u toj “svaštari.” Bio je strahovito debeo i više se kotrljao nego hodao. Šetao se naokolo i ponekad dijelio djeci slatkiše, pa mu je izmišljena pjesma: šetao se kroz naš kraj, Kavalini Lumanaj.

Načelno, Italijani su nastojali da pridobiju narod, jer je kraljica Jelena bila popularna i kod vojske, ali je konflikt između zelenaša i četnika trovao atmosferu. Uz to su partizani koristili svaku priliku da naprave zasjede, ubiju vozače i opljačkaju kamione. Na površini je izgledalo da se život ipak odvija po nekakvoj normali, ali su strah i neizvjesnost bili odmah ispod.

I pored zajedničkih akcija i sukoba četnika i Italijana sa partizanima, posebno u Sjevernim krajevima Crne Gore i čestih sukoba, taj pokušaj prividne normalnosti života, ublažavao je strah i neizvjesnost.

Sreća je što su godine bile rodne, pa da je śeme bačeno na kamen primilo bi se.

Većina u selu bila je diskretno na strani partizana. Ispomagali smo se međusobno kod sijanja i žetvi, odlazili grupno u mlin u Obod i pazarnim danom na Rijeku Crnojevića, đe smo kupovali ukljeve, suve smokve i kasoronje. Mi mlađi bi se okupljali na pojilištima sa kozama i ovcama. Neke žene bi odvele u Cetinje magare sa tovarom drva. Ostavile bi ga na Ćipur da čeka mušteriju, dok bi one na Balšića pazaru prodavale mlijeko, jaja i zelen. To je bio jedini način da se dođe do italijanskih lira i kupe neophodne potrebštine kao što su so i petroleum, koji nam je služio za osvjetljenje noću u lampi zvanoj coresa.

Bilo je ponekad i večernjih śednika, obično u jesen kad se završe poljski radovi. Igrale bi se i karte. Organizator tih śednika, neženja Jovan Đuranović, postarao bi se da bude i malo vina uz igru i priču. Majka mu se zvala Ike, pa smo ga zvali Jovanikije.

Poslije kapitulacije Italije 1943. godine u Crnu Goru dolaze njemačke trupe. Po čemu se njemačka okupacija razlikovala od italijanske? Kako su se te promjene osjećale u svakodnevnom životu i kakvu su ulogu u svemu tome imali četnici?

– Došla je i kapitulacija Italije 8. septembra 1943. godine, pa su njemački vojnici u Crnu Goru zamijenili italijanske. Zaveden je mnogo strožiji režim i ni najmanje prisnosti nije bilo između naroda i njemačke vojske. Ja bih se sa nekim italijanskim vojnicima zvučno raspravljao kod trgovine, koja je ponekad bila zamjena bez novca, jer sam već prilično dobro govorio jezik. To se ne bih usudio sa Njemcima i da sam znao jezik. Četnici su okuraženi prisustvom Njemaca, postali još više okrutni prema svima koji nijesu otvoreno podržavali njihove zločine.

Došlo je do vješanja Gojka Kruške i Albanca Muse Hodžića 13. januara 1944. godine. Tri dana su visili o starom brijestu na Balšića pazaru. Ja sam sa strahom iza ćoška samo provirio da vidim tu groznu scenu.

Zloglasni četnički vojvoda Marko Popivoda, koračao je razgoropađen Njegoševom ulicom, vitlao pištoljem i prijetio da će svako proći tako ko sarađuje sa partizanima.

Moj drugi stric Ilija, vratio se poslije sedam godina iz Gaete u Italiji i donio radio na baterije. U povjerenju nam kaže da su se saveznici iskrcali u Salerno u Južnu Italiju, a na Istoku Rusi prelaze u kontraofanzivu. Partizani pjevaju: „Timošenko sa śevera, Hitlerove bande ćera.“

Po zahtjevu glavnog štaba partizanskih odreda dolazi do strahovitog bombardovanja Podgorice 5. maja 1944. đe se smatralo da postoji velika koncentracija četnika i Njemaca. Kanonade su pristizala u talasima do nas i miješala se sa zvukom stotina aviona koji su dolijetali preko Jadrana iz Italije. Samo u jednom danu izbrojao sam blizu tri stotine aviona.

Dočekali ste i oslobođenje. Koje slike iz tih dana i danas nosite u sjećanju? Šta Vas je tada najviše obradovalo, a šta najviše zaboljelo?

– Ponovo sam prestao da idem u školu jer su se oko Cetinja vodile borbe sa četnicima i Njemcima. Uslijedilo je oslobađanje Cetinja 13. novembra 1944. Prvo su se povukli četnici, pješice u dugim kolonama prečicama preko okolnih sela, dok su se Njemci povlačili kamionima praćeni paljbom partizanskih plotuna sa obližnjih brda. Već sjutradan do nas je stigla od Cetinja partizanska prethodnica. To je bilo veliko olakšanje. Bili su u engleskoj uniformi svi sa mašinkama preko grudi i pištoljima o pojasu i kapama “titovkama” sa petokrakom zvijezdom. Ponašali su se strogo, ali disciplinovano i korektno. Odmah su pitali imamo li oružja i ko je kmet sela. Kazali su nam da je Cetinje oslobođeno. Jedan me upitao koliko imam godina i rekao da je nekoliko ubijenih Njemaca na okuci, koje treba zakopati da se ne širi zaraza. Ja sam uzeo kazmu i lopatu, a pridružilo mi se još nekoliko mladića. Kopali smo grobove ispod puta, a partizani bi u kamion doćerali leševe, vezali ih telefonskom žicom i jednog po jednog bacali sa ivice puta u iskopanu rupu. Nabacali smo i teško kamenje da psi ne bi otvorili grob. Koliko god sam se osjećao važnim što sa 12 godina radim jedan posao za odrasle, toliko me je hvatala jeza, kad bih se ponekad noću naglo probudio iz sna i imao košmare sa tim scenama pred očima.

Sjutradan je zakazan skup svih seljana bez izuzetka i uz strogu prijetnju upozoreni smo da se mora predati bilo kakvo oružje i municija na određeno mjesto.

Bilo je po okolnim šumama još zaostalih četničkih bandi koje nijesu odstupile, koji bi iznenada napadali partizane. Zato se nastojalo da se narod što prije organizuje. Počele su redovne konferencije, na kojima su politički komesari držali propagandne govore, a počeo je otkup stoke i žita za potrebe vojske.

Krišom smo doznali da je prijeki sud na Cetinju osudio na smrt dvadeset osam Cetinjana, koji su navodno sarađivali sa okupatorom. Mojeg rođaka koji se vratio iz Gaete, spasilo je što je prevodio partizanima vijesti iz raznih zemalja i što im je na kraju ustupio radio da ga koriste.

Blažu Milanoviću sve ćerke i zetovi odstupili su sa četnicima. On je preživio masakr i koliko se sjećam, bio samo neko vrijeme u zatvoru. Strijeljan je i naš kum Stevo Perović, što nam je veoma teško palo. Njegov sin Vojo, kad je završio maturu, otišao je da studira u Ljubljanu i više se nikad nije vratio u Crnu Goru.

Koliko god da smo se radovali oslobođenju Cetinja, toliko nam je strijeljanje bez suđenja, o čemu se nije smjelo ništa pričati, bilo mučno prihvatiti. Čak je ubijen i profesor gimnazije Ilija Zorić, o čemu se kasnije govorilo da su ga ubili njegovi slabi đaci-ponavljači.

Konačno je došao i kraj rata – 9. maj 1945. godine. Zvonila su zvona na svim crkvama i pucale puške. Đe god bi se našla makar i mala grupa na okupu, povelo bi se kolo i pjevalo u horu.

Prisustvovali ste i prvoj proslavi 13. jula u slobodnoj Crnoj Gori 1945. godine. Kako je izgledao taj dan i po čemu ga najviše pamtite?

– Proslava prvog 13. jula u oslobođenoj Crnoj Gori bila je jedinstven i pripremljen tako da se na Cetinju održi proslava za cijelu Crnu Goru. Moja grupa je dobila zadatak da dođemo sa velikom parolom SMRT FAŠIZMU-SLOBODA NARODU. Našli smo nekoliko praznih papirnih džakova od cementa i nadovezali ih oputom. Pokušali smo da slova pišemo ugašenim ugljevom sa ognjišta, ali nije išlo.

Moja majka se dosjetila da zelena kora oraha, u vrelu vodu otpušta vrlo jaku braon boju. Ona nam je tako farbala vunene čarape. Ja sam ostrigao malo kostreti sa jedne koze, privezao to za komad drveta i pisao slova od pola metra. Iz blizine nijesu izgledala baš impresivno, ali sa distance djelovali su ubjedljivo. Kad se razvije, plakat je trebalo da nose bar dvojica.

Na Belveder smo se pridružili mnogo većoj grupi, tako da nas je bilo zajedno blizu četrdeset iz već formirane mjesne zajednice Dobrsko selo. Pred dvorcem kralja Nikole bila je postavljena velika tribina na kojoj su već stajali poveća grupa generala i članova politbiroa. Trg je bio dupke pun sa zastavama i parolama. Nama su odredili mjesto pred Biljardom.

A onda se pojavio Blažo Jovanović pozdravljen urnebesnim uzvicima i pjesmom. Sva gorčina, patnja i strahovi četvorogodišnje okupacije kao da su odjednom iščezli. Bilo je to viteško vrijeme puno nade i optimizma.

Blažo je počeo govor riječima: “Trinaestog jula zapaljena je luča u kojoj su izgorjele crne fašističke košuljice“.

Mislim da je takav bio i naslov sjutradan crvenim slovima u jednom od prvih brojeva Pobjede iz tog vremena. Ređali su se i drugi govornici, a između njih se igralo i pjevalo i uzvikivale su se parole. Posebno se slavio pali narodni heroj Sava Kovačević: „Al je Sava heroj pravi, na čelo se vojske stavi. Pa povika iz sveg glasa. Zelengoru zatalasa. Naprijed braćo partizani, moji borci odabrani“.

U to vrijeme malo se klicalo Titu i komunizmu, a više crnogorskom ustanku protiv fašizma, kada su posebno isticane crnogorske vođe poput Milovana Đilasa, Blaža Jovanovića i Peka Dapčevića. Najviše je parola na trgu bilo ŽIVIO AVNOJ.

Nastavilo se pjesmom i igrom do kasno u noć.

Na konferencijama, koje su se redovno održavale u selu i đe su govorili pojedini partijski rukovodioci redovno se nastavljalo sa pjevanjem partizanskih pjesama, od kojih mi je nekoliko ostalo u sjećanju, pa ih navodim: Trinaestog dana jula, Crna Gora nije čula. Na ustanak da se diže, dok Dapčević Peko stiže. Na tri dana samo prije, došo Peko iz Španije. U Ljubotin selo jako, đe slobodom diše svako. Fašistička velja sila, Crnu Goru osvojila. U svakom je ušla gradu, na Cetinje stavlja Vladu. Diljevića za ministra, na što Peko nije prista. Već im Peko odgovara i gerilske čete stvara. Šalje pismo na plemića na Nikolu Banovića. Oj Nikola poglavice; kupi Cuce i Bjelice. Pekove su divizije zauzele Terazije.

Partizan sam tim se dičim, to ne može biti svak. Umrijeti za słobodu može samo div-junak.

Ustanak u Crnoj Gori odjeknuo je širom cijele zarobljene Evrope. Za francuskog filozofa Sartra to je bio jedini svijetli momenat jedne tada klonule civilizacije i najveće dostignuće liberalne tradicije dvadesetog vijeka.

Šta Vama danas znači 13. jul? Koju poruku o važnosti ovog datuma bi poslali mladima?

– Ovakvi datumi su kao moralne zvijezde vodilje ili svjetionici po kojima se orijentišemo u našem gledanju na život i ljude. Posebno kako gledamo na slobodu kao vrhunski smisao naše egzistencije i našeg dostojanstva.

Mnogo je krvi proliveno da bi Crna Gora bila i opstajala slobodna. Zato neka vam budu uzor oni koji su pred puščane cijevi ili pred vješala izlazili sa pjesmom i osmjehom na licu.

Na vama je da nastavite borbu za tu Crnu Goru, koja nam je ostavljena u nasljeđe. Da se borite ne sa puškom i handžarom, nego sa perom i računarom, kako je to već rečeno. Da dignete ponosno, hrabro, odlučno i dostojanstveno svoj glas protiv svih vidova fašizma i falsifikovanja istorije u ime slobodne, građanske i demokratske Crne Gore. Da povežete njeno hrabro i ponosno trajanje kroz vjekove sa modernim tekovinama savremene i civilizovane Evrope, da biste u takvoj Crnoj Gori imali bolju budućnost i živjeli od svoje pameti i rada, a ne po diktatu nekih mračnih sila prošlosti, koje vuku u beznađe i mitove Srednjega vijeka.