Foto:AMU
Piše: Milan Radović, programski direktor – Građanska alijansa
Nikada u istoriji čovjek nije imao toliko informacija na raspolaganju kao danas. Ipak,
nikada nije bilo važnije pitanje kome vjerovati. Dok je nekada najveći izazov bio doći do
znanja, savremeni čovjek suočava se sa suprotnim problemom – kako se snaći u ogromnoj
količini informacija, razlikovati činjenice od manipulacije i prepoznati izvore kojima
možemo vjerovati.
Ova promjena posebno je zanimljiva kada se posmatra kroz roman Ime ruže Umberta
Eka. Radnja je smještena u 14. vijeku, u vrijeme kada je znanje bilo rijetko, teško
dostupno i uglavnom pod kontrolom malog broja ljudi, a biblioteka iz ovog djela nije samo
prostor u kojem se čuvaju knjige, već simbol moći. Eko sjajno opisuje ideju da je neznanje
korisno za one koji vladaju ljudima, jer kontrola znanja znači i kontrolu načina na koji ljudi
razumiju stvarnost. Ta ideja o ograničavanju pristupa informacijama nije nestala ni danas,
samo je promijenila oblik.
Danas informacije više nijesu privilegija malog broja ljudi. Internet i digitalne tehnologije
omogućili su da gotovo svako može doći do velikog broja podataka i sadržaja. Međutim,
upravo ta dostupnost donijela je novi izazov: nije dovoljno imati informaciju, već je
potrebno znati koliko joj možemo vjerovati.
Ni vrijeme kada su tradicionalni mediji bili glavni izvori informacija nije bilo jednostavno.
Različiti mediji često su iste događaje predstavljali iz različitih uglova, u skladu sa svojom
uređivačkom politikom.
Ipak, profesionalno novinarstvo zasnivalo se na provjeri činjenica, odgovornosti prema
javnosti i nastojanju da se događaji predstave tačno i u odgovarajućem kontekstu.
Danas je informacijski prostor mnogo složeniji. Pored profesionalnih medija, informacije
svakodnevno proizvode i dijele korisnici društvenih mreža, različite internet platforme i
anonimni izvori. U tom okruženju tačna informacija i dezinformacija često mogu izgledati
veoma slično. Sadržaj se širi brže nego što može biti provjeren, a ispravka netačne
informacije uglavnom ne stiže do istog broja ljudi koji su vidjeli prvobitnu objavu. Poseban
izazov predstavlja razvoj vještačke inteligencije. Fotografije, video i audio-snimci više
nijesu uvijek dovoljni kao dokaz da se nešto zaista dogodilo, jer tehnologija omogućava
njihovu izmjenu ili stvaranje potpuno novih sadržaja. Vještačka inteligencija može biti
značajan alat za novinare, istraživače i druge profesije, ali može biti i zloupotrijebljena za
stvaranje sadržaja koji ima cilj da obmane javnost.
Zbog toga pitanje „Da li je ovo istina?“ postaje jedno od najvažnijih pitanja
savremenog građanina. Medijska pismenost danas ne znači samo sposobnost korišćenja
tehnologije, već sposobnost kritičkog razmišljanja. Ona podrazumijeva da znamo ko je
izvor informacije, kako je ona nastala, da li postoje dokazi i kakva je namjera njenog
objavljivanja. Važno je razumjeti da manipulacija ne mora uvijek izgledati kao očigledna
laž. Nekada je dovoljno izostaviti važan dio konteksta, promijeniti naslov ili izdvojiti jednu
rečenicu iz šire priče da bi se promijenilo značenje događaja. Zato danas nije dovoljno
pitati samo da li je neka vijest lažna, već i ko je objavio, zašto je objavio i šta nam možda
nije rečeno.
U Crnoj Gori ovo pitanje ima posebnu težinu. U malom društvu informacije i
dezinformacije mogu se veoma brzo širiti putem društvenih mreža i različitih aplikacija.
Dodatni izazov predstavlja društvena polarizacija, jer ljudi ponekad prihvataju informacije
ne zato što su provjerene, već zato što potvrđuju ono u šta već vjeruju. U takvom
okruženju uloga medija postaje još značajnija. Tradicionalni mediji više nijesu jedini izvori
informacija, ali njihova odgovornost ostaje velika. Njihova uloga danas nije samo da
prenesu vijest, već da provjere činjenice, objasne događaje i omoguće građanima da
razumiju širi kontekst. Kako se navodi u Kodeksu novinara i novinarki Crne Gore, obaveza
novinara i novinarki jeste da poštuju istinu i da za njom istrajno tragaju, imajući u vidu
pravo javnosti da bude informisana. Činjenice moraju biti osnova novinarskog rada, a
njihovo pravilno predstavljanje jedna je od ključnih odgovornosti profesije.
Ako se vratimo na Ekovo Ime ruže, možemo reći da se problem nije suštinski promijenio
– promijenio se samo način na koji se znanje kontroliše. Nekada je problem bio u tome
što je pristup informacijama bio ograničen, a danas u tome što ih imamo previše i što je
teško procijeniti koje su pouzdane. Upravo zato budućnost medijske pismenosti ne može
biti zasnovana samo na upozoravanju građana na opasnosti koje vrebaju sa interneta.
Potrebno je razvijati kulturu pitanja, provjere i odgovornog dijeljenja sadržaja. Svaki
korisnik društvenih mreža danas je istovremeno i primalac i potencijalni distributer
informacija. Klik na podijeli više nije samo lični izbor, on itekako može uticati na javni
prostor, zato je i odgovornost.
Uvjeren sam da AI neće promijeniti samo način na koji stvaramo sadržaj, već će uticati i
na način na koji odlučujemo čemu vjerujemo. Uticaće na čovjeka i na njegovu sposobnost
rasuđivanja i mišljenja. Zato će najvažnija navika budućnosti biti ona najjednostavnija:
zastati prije nego što podijelimo nešto što nijesmo provjerili. Strah od novih tehnologija
treba preduprijediti razvijanjem naših sposobnosti da ih koristimo odgovorno. Najvažnija
vještina budućnosti možda neće biti da uvijek znamo šta je lažno, već da naučimo kako
da zastanemo, provjerimo i razmislimo prije nego što povjerujemo.
Foto:medijskapismenost.me/AMU
