Piše: Božidar PROROČIĆ
Svjetski dan šuma obilježava se svake godine 21. marta. To je vrijeme kada priroda počinje da se
budi, kada se prvi zeleni listovi pojave kao lijepa najava novog ciklusa života. Nije slučajno što je
baš ovaj datum izabran on nas podsjeća da su šume početak i oslonac svega što raste, diše i traje.
Iako smo nekoliko dana kasnije, 23. marta 2026. godine, na Rijeci Crnojevića ovaj dan obilježili na
način koji je imao posebnu vrijednost neposredno, u razgovoru sa đecom, u prostoru gdje priroda
nije daleko, već prisutna na svakom koraku.
U Osnovnoj školi „Boro Vukmirović“ održano je predavanje posvećeno šumama, sa posebnim
osvrtom na Nacionalni park Skadarsko jezero i Nacionalni park Lovćen. Predavanje je realizovano
u okviru aktivnosti Javnog preduzeća za nacionalne parkove Crne Gore (JPNPCG), kroz edukativni
rad i promociju vrijednosti zaštićenih područja. Govorilo se o šumama kao živim sistemima o
njihovoj ulozi u očuvanju vode, vazduha i zemljišta, ali i o njihovoj ljepoti koja se ne može izmjeriti
brojevima. Posebno je istaknuto bogatstvo biljnih i životinjskih vrsta koje ove prostore čine
jedinstvenim, ali i potreba da se to bogatstvo čuva i razumije.
Ono što je ovaj susret učinilo istinski vrijednim ovo predavanje je intresovanje đece. Njihova
pažnja, otvorenost i iskrena radoznalost davali su ritam cijelom predavanju. Nijesu bili samo
slušaoci –aktivno su učestvovali, postavljali pitanja i razmišljali naglas. Pitali su kako šuma „diše“,
šta se dešava kada nestane jedno drvo, kako čovjek može pomoći prirodi. U tim pitanjima osjećala
se odgovornost koja tek nastaje, ali već ima svoj oblik.
Predavanju su prisustvovali i prosvjetni radnici Veljko Đukanović i Maja Ljiljanić, čime je cijeli
događaj dobio dodatnu vrijednost. Njihovo prisustvo i podrška potvrđuju koliko je važno da škola
bude mjesto đe se znanje povezuje sa stvarnim životom i đe se razvija svijest o prirodi kao
zajedničkom dobru. Govoreći o šumama Lovćena i Skadarskog jezera, govorili smo zapravo o
prostoru koji nas oblikuje. Lovćen, sa svojim kamenjarima i šumama, nosi duboko ukorijenjenu
priču o identitetu i trajanju. Skadarsko jezero, sa svojim bogatim biljnim i životinjskim svijetom,
podsjeća na krhkost i snagu prirode u isto vrijeme. To su mjesta koja ne traže mnogo riječi – već
pažnju i poštovanje.
Posebna vrijednost ovog susreta bila je u jednostavnosti u tome što se razgovaralo otvoreno, bez
distance, u atmosferi povjerenja. Đeca su prepoznala da je priroda nešto što im pripada, ali i nešto
za šta su odgovorni. Upravo tu u tom osjećaju pripadnosti, počinje prava briga o životnoj sredini.
Ovaj dan na Rijeci Crnojevića bio je to mali, ali važan korak ka stvaranju svijesti koja traje. Jer ono
što đeca danas pitaju, sjutra će znati da brane. I možda je baš to najveća vrijednost ovakvih susreta
ne ono što se kaže, već ono što ostane.
