Foto:AMU
Piše: Tamara Komar, profesorica književnosti
Zahvaljujući medijskom opismenjavanju otvaraju se brojna pitanja emocionalne
pismenosti, a odgovori na njih traže prepoznavanje i imenovanje, razumijevanje i
regulaciju osjećanja koja mediji pobuđuju. S tim u vezi, javlja se dilema postoje li oflajn
i onlajn emocije. Ako se ne razlikuju emocije licem u lice i pred ekranom, otkuda česte
neregulisane reakcije u onlajn prostoru? Naučeni mehanizam potiskivanja emocija „ćuti i
trpi“, kada se verbalizuje oflajn, zvuči umirujuće i glasi: „Nije mi ništa!“ Uprkos tome,
minimiziranje značaja emocija i izbjegavanje razgovora o njima, postaje sve teže,
gotovo nemoguće, jer one više nisu privatne i skrivene i stalno traže reakciju.
Emocionalno nepismeni nisu mirni i bezbijedni, ni u oflajn, ni u onlajn prostoru, a nisu ni
utemeljeni. Dokazi za to su brojni. Možda će za ilustraciju poslužiti rečenice koje štite od
stida pred drugima i aboliraju od nesnalaženja u uobičajenim adolescentskim krizama
vlastite djece: „Ja nisam bio/la u pubertetu. Mi nismo znali što je to!“ Iako nauka
demantuje ovo roditeljsko mišljenje, jer vidljive fizičke promjene tijela adolescenta prate
i psihološke, izazvane hormonima, za njim se još uvijek poseže. Ko zna do kada bi se
pjevalo u mraku, radi ućutkivanja strahova iz vremena neumreženosti, da se pod
pritiskom medija nije krenulo u istjerivanje zeca. Neočekivano iz grma je iskočio
medvjed, pred kojim su se neki povukli, a drugi krenuli u rješavanje najtežeg zadatka,
težeg i od odgoja djece, koji su još Stari Grci uklesali u kamen na ulazu u proročište u
Delfima: „Spoznaj sebe“.
Emocionalno prećutkivanje i trpljenje je patrijarhalno naslijeđe, te je mnogo komfornije
govoriti o medijskoj pismenosti – ona je novijeg datuma. O prošlosti što ne može da se
vrati, Arsen Dedić je komponovao pjesmu „Takvim sjajem može sjati“. Iz pomenute
pjesme je teško izdvojiti najilustrativnije stihove, koji ironično, a bez osude i s dozom
nostalgije osvjetljavaju prošlost, jer: „Pobjedom se poslije čini/izgubljeni neki rat“. Stoga
je najbolje krenuti od početka, od imenovanja i razlikovanja osnovnih ili primarnih
emocija – radost, tuga, strah, ljutnja, gađenje i iznenađenje, pa se onda pozabaviti
složenim – krivica, ponos, stid, zavist… Točak emocija predstavlja odličan i jednostavan
alat za dalje učenje, a razvoj tehnologije i medija omugućava različite načine sticanja
znanja. Znači, biti žrtva medijskih manipulacija danas postaje i stvar izbora pojedinca, a
toga je, reklo bi se, svjesniji sve veći broj roditelja školske djece, što je veoma
ohrabrujuće.
Medijska manipulacija odvija se uvijek preko emocija koje su ujedno i prvi korak i
najbolji način za njeno raskrinkavanje, naročito kada su djeca u pitanju. „Jer deca, kao
kanarinac u rudniku uglja, prva osete zagađenu atmosferu i najosetljivije reaguju na
nju“, piše Haruki Murakami. Ukoliko se osjećaju sigurno, djeca rado govore o
emocijama i lakše usvajaju znanje povezujući ga sa onim što osjećaju. Dovođenjem u
vezu medijskog sadržaja sa emocijom, pojednostavljuje se uočavanje manipulacije,
sprječava se širenje dezinformacija i čuva se mentalno zdravlje. Dijete koje prepoznaje
osjećanja i kaže: „Ovo me je uplašilo“, već je zaštićeno i lako će naučiti da postavlja
pitanja: „Kako se osjećam dok ovo gledam? Ko želi da se ovako osjećam? Zašto?“ Tako
se gradi otpornost, saosjećanje i kritičko mišljenje – temelj ne samo medijskog
opismenjavanja nego i ukupnog vaspitno-obrazovnog procesa, u kojem entuzijasti,
uprkos očiglednim slabostima sistema, istrajavaju čuvajući i prenoseći naizgled
jednostavnu poruku uklesanu u kamen na ulazu u Apolonov hram u Delfima. Jer, zaista,
kakva može biti spoznaja bez samospoznaje?!
Izvor:AMU/medijskapismenost.me
