Nedovoljno razvijen govor, mucanje, teško izgovaranje glasova, samo su neki od problema sa kojima se djeca suočavaju. Zato, već kada se počnu nizati prve riječi, dijete treba pažljivo osluškivati i, ako postoji potreba, obratiti se logopedu.
Razgovarali smo sa master defektologom i logopedom Dušicom Šćepanović koja nam je objasnila faze razvoja govora kod djeteta kao i odnos roditelja kada shvate da im dijete ima problem. Takođe, svoje iskustvo nam je ispričala Katarina Đurišić, majka sada osmogodišnjeg dječaka koja je vodila petogodišnju borbu sa razvojnom disfazijom svoga tada dvogodišnjeg sina.
U logopedskoj praksi se, kako je kazala Šćepanović za Antenu M, sve više susreću sa djecom koja kasne u progovaranju.
„Porast je djece koja imaju govorno-jezičke probleme. Zvanične podatke još uvijek nemamo, ali u razgovoru sa roditeljima i doktorima možemo da dođemo do zaključka da postoji blagi porast djece koja imaju problem. Imamo puno djece koja ne razumiju i ne pričaju, ali ima i puno djece koja razumiju, ali imaju problem sa verbalnom ekspresijom. Uzroci mogu biti biološki i društveni. Svjesni smo činjenice da puno djece sve više vremena provodi ispred telefona i televizora. Kada dijete gleda u telefon, nema komunikaciju i samo pasivno gleda slike, to je jedan od bitnijih razloga zašto djeca danas kasne sa govorom“, smatra Šćepanović.
„Govorno-jezički problemi su postojali i prije trideset i četrdeset godina. U to vrijeme su se ti problemi da kažemo „gurali pod tepih“ i manje se pričalo o tome. Ljudi su danas otvoreniji i to više nije tabu tema. Veoma je bitan odnos roditelja prema problemu djeteta. Ako je neki veći problem, to utiče i na porodične odnose, može doći do krize u braku. Veoma je bitna podrška porodice, djetetu i majci da bi se dijete da kažemo izuklo i nastavilo školu normalno“, kayala je Šćepanović.
Šćepanović je objasnila da dijete oko prve godine obično izgovara prve riječi, dok se prve proste rečenice javljaju oko godine ipo. Do šeste godine, pojašnjava, dijete bi trebalo da izgovara sve glasove čisto.
„Ukoliko dijete do pete godine ne izgovara pravilno glasove, roditelji bi trebalo da se jave logopedu. Ukoliko dijete pravilno ne izgovara glasove onda ih neće pravilno ni pisati a onda će imati probleme i poteškoće u školi“, kazala je Šćepanović.
Fiziološko mucanje se, objašnjava Šćepanović, javlja od treće do pete godine.
„To je vrijeme kada kod djeteta naglo dolazi do razvoja vokabulara, kada misao i govor nijesu ujednačeni. Fiziološko mucanje kako dođe tako i prođe. Vrlo je bitno dijete ne prekidati, da ne nastavljamo govor umjesto njega“.
Šćepanović savjetuje da roditelji treba što više vremena da pričaju sa svojom djecom i da djecu uključuju u svakodnevne aktivnosti.
„Dijete će najbolje da proširiti vokabular ako iskustveno doživi neke stvari i tako će se sinapse mnogo bolje povezati. Igra je najbitnija za razvoj. Međutim, imamo roditelje koji rade po dva posla i vrlo malo vremena provode sa djecom. Između realnog života i nečega što bi trebalo da bude postoji veliki jaz, ali roditelji treba da se potrude da nađu balans. Roditelji moraju biti u interakciji sa djecom“.
Katarina Đurišić, majka osmogodišnjaka, je za Antenu M ispričala svoje iskustvo. Naime, kod svog sina je, kada je imao dvije godine i tri mjeseca, primijetila poremećaj u govoru.
Počeo je, kako je kazala, da priča na nekom svom jeziku i nije reagovao kada ga zovne po imenu i tada je potražila stručnu pomoć. Ustanovljena mu je dijagnoza Razvojne disfazije.
Disfazija je specifični jezički poremećaj koji se ispoljava u vidu nemogućnosti razvoja govora i jezika gdje dijete ne govori ili su u govoru prisutne izrazite nepravilnosti, kao i nemogućnosti razumevanja jezika gdje dijete ne razumije govor i nije u mogućnosti da ga produkuje .
“Preko prijatelja iz Beograda saznali smo za jednu privatnu ordinaciju gdje smo krenuli na intenzivne tretmane koji su trajali godinu dana. Tu su bili uključeni tretmani logopeda šest puta nedeljno, defektologa kao i fizičko vaspitanje. Poslije godinu dana, vratili smo se kući – u Podgoricu, gdje smo tretmane nastavili kod logopeda Dušice Šćepanović. Vodila sam ga i u Razvojni centar kod psihologa. On sad ima osam godina i funkcioniše kao sva ostala djeca. Sada pohađa drugi razred i veoma uspješno savladava školsko gradivo kao da nikakvih problema nije imao”, kazala je Đurišić.
Đurišić je kazala da joj uopšte nije bilo teško da prihvati činjenicu da dijete ima poremećaj u govoru.
“Teško nam je pala jedino razdvojenost pošto je tada muž ostao kući sa starijim sinom, a mi smo godinu dana bili u Beogradu. Kada su mi rekli dijagnozu djeteta i da je to rešivo, to mi je najbitnije bilo. Čitava borba je trajala skoro pet godina, ali, uz svu pomoć i podršku, sad je kao sva druga djeca”, kazala je Đurišić.
Kod većine roditelja, smatra Đurišić, problem je što neće da prihvate činjenicu da se kod djeteta nešto čudno dešava.
“Roditelji čim primijete da se dijete ne odaziva, da ne reaguje, da ne radi šta druga djeca rade, da je dijete često samo i da neće da se druži sa drugom djecom, treba da potraže stručnu pomoć. Roditelji ne smiju da zatvaraju oči pred problemom, treba da smognu snage da izguraju do kraja i zbog djeteta i cijele porodice”, zaključila je.
Izvor:antenam.net
