Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Mrazno jutro 7. marta 2026. godine dočekalo nas je zlatnim zracima sunca podno Lovćena, na
Cetinju. Odlučismo da ovog dana i ovog jutra krenemo vozilom preko lovćenskog masiva i Njeguša
prema Donjem Orahovcu i da dan provedemo u istraživanju planinarskih i karavanskih staza u
zaleđu Boke Kotorske. Ovu malenu ekipu planinare čine: Gojko Padalica, Ilija Đurović, Snežana
Didanović i moja malenkst. Nakon prolaska serpentina i lagane vožnje kroz Kotor, stigosmo u
Donji Orahovac na samoj obali mora. Uskim betoniranim putem dođosmo ispred crkve Svetog
Đorđa, o kojoj ću govoriti na kraju reportaže. Tu parkirasmo naša vozila i krenusmo sljedećom
trasom:
Donji Orahovac – Crkva Svetog Nikole – Ježevići (forteca) – Kljavići – Stepen –
austrougarsko utvrđenje Sveti Andrija
Moram napomenuti da su mnogi gorštaci iz zaleđa Boke Kotorske i iz gorovitih Cuca u međusobnoj
komunikaciji uvijek govorili „Gornji“ ili „Donji Oraovac, i Gornji i Donji Oravac.“ Da bi naša priča
bila uvjerljiva, potrebno je najprije pogledati šta nam govore istorijski izvori i naučna istraživanja o
Orahovcu, ovom starom naselju smještenom između mora i krševitog zaleđa Boke Kotorske. Prema
predanju koje se sačuvalo u lokalnoj tradiciji, Orahovac je nekada bio prepun stabala oraha, pa su
njegovi stanovnici orahe nosili i prodavali po pazarima širom primorja i zaleđa. Upravo po tim
stablima naselje je, kako se smatra, dobilo i svoje ime.
Kako navode Miloš Krivokapić i Saša Knežević u svojoj studiji o porijeklu stanovništva i
antroponimiji Orahovca, u prošlosti se ovo naselje pominje i pod nazivom Darantum, dok se u
starim zapisima rijetko sreće i naziv Orahovačka Ljuta. Zanimljivo je da se i danas u Gornjem
Orahovcu najveća dolina naziva Orahov Do, što dodatno potvrđuje starinu i kontinuitet ovog
toponima.
Prema starijim antropogeografskim istraživanjima Save Nakićenovića, Orahovac se prostire
između mora i visokih krševitih stijena koje se nazivaju Orahovačke Grede, dok rijeka Ljuta, koja
izvire ispod Velje Orahovačke Grede, razdvaja ovaj prostor od Dobrote. Naselje je od davnina
podijeljeno na Gornji i Donji Orahovac. Gornji dio ima sve odlike planinskog naselja krševit je,
strm i razuđen, sa malim ravnicama i obradivim površinama, dok Donji Orahovac, iako takođe
okružen stijenama, ima nešto više plodne zemlje uz samu obalu mora. Istorijski dokumenti
potvrđuju da je Orahovac staro naselje. U arhivskim spisima prvi put se pominje 1399. godine u
obliku Orachouez, a zatim se u dokumentima iz 15. vijeka pojavljuju različiti oblici imena –
Oracouec, Rachouacio, Rachouatio, Rechouaco i Rechouatio. Ove promjene u zapisu imena
svjedoče o dugoj i složenoj istoriji mjesta koje je kroz vijekove bilo povezano sa Kotorom i čitavim
prostorom Boke Kotorske.
Prema istorijskim zapisima koje su analizirali Stjepan Antoljak i Risto Kovijanić, još u 14. vijeku
pominju se stanovnici ovog područja, među kojima su Radosta Kovač iz Darantuma, Radovan sin
Gerdomana, Radomir sin Melikusa i drugi žitelji koji su zabilježeni u kotorskim notarskim
knjigama. Ovi podaci svjedoče da je prostor Orahovca bio naseljen i organizovan mnogo prije
kasnijih istorijskih previranja. Tokom vijekova Orahovac je bio dio šireg istorijskog prostora Boke
Kotorske. Od 1420. godine nalazio se pod vlašću Mletačke Republike, a kroz različite istorijske
periode njegovo stanovništvo je raslo i opadalo. Tako se u zapisima iz 1614. godine navodi da je u
Orahovcu bilo 80 kuća i 170 naoružanih ljudi, dok je u 1636. godini zabilježeno oko 300
stanovnika. Sredinom 19. vijeka ovo naselje je dostiglo svoj demografski vrhunac sa više od 1000
stanovnika, da bi kasnije, kao i mnoga planinska sela u zaleđu Boke, počelo postepeno da
,,odumire”. Sve ove činjenice pokazuju da Orahovac bio važan prostor bogate istorije, u kojem se
prepliću tragovi pomorstva, planinskog života i karavanskih puteva koji su vijekovima povezivali
obalu sa zaleđem. Upravo tim starim stazama, kojima su nekada prolazili gorštaci, trgovci i putnici
između Donjeg i Gornjeg Orahovca, krenuće i naša današnja reportažna priča.
Krenusmo strmom stazom na kojoj je evidentan uticaj atmosferskih padavina, sipara i razruđenog
kraškog kamena. Na usponu, nakon pesetak metara, nalaze se dva kaptirana izvora, lijepo sačuvana,
a pored izvora rastu stara stabla murava. Ispred izvora nalaze se masivna kamena dubljena korita,
primjer crnogorske arhitekture, ali i važna pojila za sitnu stoku. Po tragovima na stazi vidi se da se i
danas uzgaja sitna stoka. Markacije na samom putu prilično su rijetke i dosta slabe. Sa naše desne
strane jedan krak vodi ka Docima i ka zalažanskim stranama pa je to prvo razdvajanje staze. Važno
je napomenuti da na svim ovim stazama bude sa vama neko ko ima bogato iskustvo, jer brojne staze
i kanice lako mogu odvesti putnika na manje poznate puteve.
Samom stazom brojni su grmovi divljeg nara, (Punica granatuma) na njima još poneki plod ostao
od jeseni. Prema zalažanskim gredama vide se, na samim vrhovima stijena, koze kako obitavaju na
tim surovim liticama. Polako se uspinjemo ovim putem. Ovaj period godine, kada sunce i
temperature nijesu tako jake, veoma je pogodan za ovakav uspon. Iako je uspon impresivan, ali i
težak, svaki pogled na Bokokotorski zaliv ispuni čovjeka vedrinom.
Na stazi nema bogatije vegetacije i ona je prilično dobro prohodna. Korak po korak stigosmo ispred
jedne masivne stijene koja je gotovo sva prekrivena bršljanom (Hedera helix). Stijena, obrasla
gustim zelenilom, izgleda kao prirodni kameni zid koji čuva put prema višim predjelima Orahovca.
Nedugo zatim pred nama se ukaza i prostor Ravnice, đe se na 584 metra nadmorske visine nalazi
crkva Svetog Nikole. Ova mala planinska crkva podignuta je na temeljima starije bogomolje iz XIX
vijeka, osveštane 1899. godine. Nakon zemljotresa 1979. godine ostala je zapuštena, da bi u novije
vrijeme bila obnovljena velikim trudom i zalaganjem mještana i porodice Ždrale. Kako je
zabilježeno, materijal za obnovu dopreman je starim austrougarskim stazama i konjima, jer do
crkve ne postoji kolski put. Do ove male planinske svetinje vodi pješačka staza duga oko kilometar
i po koja počinje kod crkve Svetog Đorđa u Donjem Orahovcu, istim putem kojim su vjekovima
prolazili pastiri, gorštaci i putnici između obale i zaleđa Boke.
Crkva je smještena na padini Ravnice, uz sam obod planinskog masiva, a sa ovog mjesta otvara se
izvanredan pogled na dio Bokokotorskog zaliva. Napravismo kratak predah uz osvježenje, jer je
ovo ujedno i prostor đe se susreću stare karavanske staze, planinarski putevi i tragovi
austrougarskih komunikacija koje su nekada povezivale obalu sa zaleđem Boke.
Odavde lijevi krak staze, đe nedostaju smjerokazi i signalizacija, vodi ka Ježevićima (forteca), kao i
prema Veljem selu i Veljem vrhu, dok desni krak, pored same crkve Svetog Nikole, vodi prema
Katunskoj nahiji, podlovćenskim i katunskim selima. Na lijevom kraku staze krenusmo ka forteci
Ježevići. Uz sami put nalazi se ubao, bogat vodom. Đe nije bilo „živih voda“, često su podizani
ublovi, dok u podnožju Donjeg Orahovca postoje podlovćenski izvori i vode na koje su se mještani
vjekovima oslanjali.
Nastavljamo dalje naš put kanicama. Sa desne strane, iako obrasli šumom, vide se brojni dolovi i
doci, što nam svjedoči koliko se nekada ova zemlja obrađivala i koliko su se ovdje uzgajale brojne
poljoprivredne kulture. Nakon oko sedam stotina metara put se razdvaja: desni krak vodi ka Veljem
selu, a lijevi prema forteci i uzvišenju Ježevići. Koračamo starim kanicama i biramo lijevi krak, đe
se staza ponovo račva jedan pravac vodi prema selu Kljavići, dok lijevi krak nastavlja prema forteci
Ježevići.
Pored samog nekadašnjeg utvrđenja, kojim je gospodarila Austrougarska monarhija, osjećamo da je
ovo mjesto bilo susret i sudar mnogih vojski i u kasnijim periodima. Tvrđava je podignuta u vrijeme
kada je Boka Kotorska postajala jedna od najvažnijih vojnih tačaka na južnom Jadranu. Kako ističu
istraživači dr Ilija Lalošević i Radojica Rašo Pavićević, Austro-Ugarska je tokom XIX vijeka
razvila čitav fortifikacioni sistem u Boki Kotorskoj kako bi zaštitila svoju pomorsku bazu i zatvorila
pravce koji iz mora vode prema unutrašnjosti Balkana.
Tvrđava „Boka“, kako se nazivao ovaj vojni sistem u austrougarskoj terminologiji, zapravo nije bila
samo jedan fort ili grad. Ona je obuhvatala čitavu teritoriju zaliva zajedno sa njegovim planinskim
zaleđem od krivošijskih visova, preko bokeljskog primorja, pa sve do budvansko-paštrovskog
prostora prema Kufinu kod Bara. Tokom više od jednog vijeka austrijske vlasti, između 1814. i
1918. godine, ovaj prostor je postepeno pretvoren u složen vojni sistem sa fortovima, baterijama,
vojnim putevima i logorima raspoređenim po planinskim grebenima iznad zaliva.
I danas se jasno vidi sva snaga i preciznost tadašnjih inženjerskih poduhvata i vojne arhitekture.
Austrougarski fortovi građeni su od masivnog klesanog kamena, sa debelim zidovima i snažnim
svodovima. Razvoj moderne artiljerije u drugoj polovini XIX vijeka natjerao je vojne inženjere da
tvrđave grade niže i djelimično ukopane u teren, kako bi bile manje uočljive i otpornije na razornu
moć novih granata.
U okolini tvrđave nalaze se brojni položaji za topove, stražarska mjesta i šančevi, sa kojih su vojnici
nadgledali sve planinske puteve i staze koje vode prema Boki Kotorskoj, ali i prema njenom zaleđu.
Unutar tvrđave nalazi se i bistijerna, jer gotovo sve austrougarske tvrđave imale su sopstvene
rezervoare za vodu kako bi posada mogla izdržati duže opsade bez snabdijevanja spolja. Ova je i
danas puna vode, što svjedoči o kvalitetu tadašnje gradnje i pažljivo osmišljenom sistemu
prikupljanja kišnice. Okolo je razasuto kamenje tri velika bloka izbijena iz zida, vjerovatno
dejstvom artiljerijskog oruđa. Jasno se vidi da ih nije vrijeme izbilo, već snažna artiljerija koja je u
nekom od ratova tokom XX vijeka ostavila svoj trag na starim zidovima fortifikacije.
Zadržavamo se na ovom mjestu. Pogled koji se odavde pruža obuhvata čitavu širinu prostora i more
i kopno, spoj Boke i njenog kamenitog zaleđa. Ispod nas se kao na dlanu otvara Bokokotorski zaliv,
duboko usječen između planinskih vijenaca, dok se more presijava na jutarnjem svjetlu. Sa ove
visine jasno se vidi kako se obala lagano spušta prema moru, đe su mala mjesta i kamene kuće
poput bijelih tačaka razasute uz obalu. U daljini se prepoznaju linije Dobrote, Perasta i Risna, dok
se iza njih uzdižu visoki kraški grebeni koji zatvaraju horizont.
Sa druge strane, prema zaleđu, pogled odlazi preko kamenitih padina i zaravni prema Katunskoj
nahiji i gorovitim Cucama, prostoru đe su vjekovima prolazili pastiri, trgovci i karavani. Upravo
zbog tog strateškog položaja ova forteca i jeste podignuta da nadgleda svaki pokret, svaki put i
svaku stazu koja povezuje more sa planinom.
Nakon krivošijskog ustanka 1869. godine austrougarske vlasti shvatile su koliko je ovaj planinski
prostor težak za kontrolu. Upravo tada započinje intenzivna izgradnja novih fortifikacija. Na
visoravni iznad Gornjeg Orahovca, u zaleđu Perasta i Risna, podignuti su fortovi Šanik i Vranovo
brdo, zajedno sa čitavom mrežom vojnih puteva i prateće infrastrukture koja je povezivala ove
položaje sa obalom. Ovi radovi izvedeni su sedamdesetih godina XIX vijeka i kako navode
Pavićević i Lalošević pokazali su se efikasnim tokom Drugog bokeljskog ustanka 1882. godine,
kada je austrougarska vojska uspjela da zadrži kontrolu nad ovim područjem.
Austrougarski inženjeri gradili su uske, ali čvrste serpentine kroz krš kako bi artiljerija i vojni
konvoji mogli stići i do najviših položaja. Ti putevi nijesu služili samo vojsci oni su bili i način da
se kontroliše prostor, jer je svaka staza i svaki prolaz između planine i mora mogao biti pod
nadzorom vojnika raspoređenih u fortovima.
Sa tih visova vojnici su mogli nadgledati sve pravce koji iz planinskog zaleđa vode prema zalivu
stare karavanske staze, pastirske puteve i uske prolaze kroz krš koji su vjekovima povezivali more i
planinu. Austrougarski vojni planeri dobro su znali da ko kontroliše ove visove, kontroliše i prilaze
Boki. Pred Prvi svjetski rat čitav ovaj fortifikacioni sistem bio je snažno militarizovan. Prema
podacima koje navode Lalošević i Pavićević, u tvrđavi Boka nalazilo se oko 3500 vojnika stalne
posade, raspoređenih u više pješadijskih jedinica i artiljerijskih baterija. Na raspolaganju su imali
čak 218 topova kalibra od 37 do 305 milimetara, 99 mitraljeza, reflektore za noćno osmatranje i
torpedne instalacije za odbranu ulaza u zaliv.
ZASEOCI GORNJEG ORAHOVCA
Nakon završetka obilaska fortece na Ježevićima, stare kanice koje se spuštaju niz padinu vode
prema Donjem Orahovcu, ali naš put nastavlja pravo prema zaseoku Kljavići. Stižemo nakon svega
nekoliko minuta hoda prostranim kanicama. Sa lijeve strane pruža se širok i prelijep pogled na
Bokokotorski zaliv, koji se iz ove visine otvara kao na dlanu. U samom centru sela primjećujem tri
guvna, lijepo raspoređena na blagoj zaravni, kao i bistijernu podignutu 1912. godine, koja je nekada
bila dragocjen izvor vode za život u ovom planinskom prostoru. Nedaleko od sela nalazi se i jedan
vojni objekat, iz vremena austrougarske uprave, koji je imao određenu funkciju u nadzoru ovih
staza i puteva koji su povezivali obalu sa zaleđem.
Od Kljavića pa sve do Donjeg Orahovca spuštaju se kaskadno podignute i jakim međama omeđene
baštine, danas već dobrim dijelom pritisnute gorom. Ipak, tri guvna jasno svjedoče da su se na ovim
prostorima nekada uzgajale pšenica i raž, a svaki kamen u međama govori o velikom trudu ljudi
koji su na ovom kršu stvarali plodno tlo.
Kljavići su nekada bili mali, ali živ zaseok Gornjeg Orahovca. U njima su živjele porodice
Vukasović i Ratković, a nekoliko kuća bilo je raspoređeno po zaravnima između stijena. Kuće su
pokrivene tiglom kanalicom i običnom tiglom, a dugo razmišljam koliko je vremena bilo potrebno
da se sav građevinski materijal kamen, tigla, grede i lim na mazgama i magarcima, rjeđe na
konjima, dopremi do ovog sela.
Jedna kuća posebno privlači pažnju. Možda i najljepša u selu kuća pokrivena starim limom, sa
kapijom i malim vratima na krovu obojenim zelenom bojom. Građena od čistog kamena, sa
prostranim ograđenim i kaldrmisanim dvorištem, djeluje gotovo nestvarno u ovom kamenitom
prostoru. Kuće oko nje stoje mirno i pomalo usnule, kao da pripadaju nekoj davnoj, gotovo
zaboravljenoj civilizaciji gorštaka koji su znali da žive između planine i mora. Ipak, vidi se da ta
kuća nije napuštena. Neko dolazi, obilazi je i čuva. Put koji vodi do nje djelimično je očišćen od
vegetacije, kao znak da Kljavići nijesu prepušteni zaboravu i da njihovi vlasnici ne daju da ovo selo
ostane samo u pričama i sjećanjima.
Ne ostajem ravnodušan pred ovim zaseokom koji svojom ljepotom mami pogled. Selo ima izuzetnu
poziciju smješteno između stijena, u zavjetrini koja ga štiti od južnih vjetrova, ali i od bure koja
dolazi sa mora. Sa jednog od guvna, izuzetno očuvanog primjera stare seoske arhitekture, pruža se
gotovo mističan pogled dok sunce miluje ovaj prostor svojim zracima. Dok sipam vodu u svoju
čuturicu kraj stare bistijerne, srećemo Dragomira – Dragana Samrdžića, koji nam kaže da
svakodnevno pravi veliki đir po ovim planinskim stazama. Pozdravljamo se sa njim i nastavljamo
dalje.
Oko nas, u punom cvatu, raste obična ili uskolisna mlječika (Euphorbia cyparissias), višegodišnja,
ali vrlo otrovna zeljasta biljka koja svojim zeleno-žutim cvjetovima boji krševite padine iznad
Boke.
Kako zapisuje Stjepan Antoljak u svom radu o Orahovcu, u sedmoj deceniji prošlog vijeka Gornji
Orahovac sastojao se od više zaseoka: Ubalac, Velinići, Stepen, Kljavići, Ježevići, Velje Selo,
Jasenov Do i Dražin Vrt. Prema podacima iz 1974. godine, ovo planinsko naselje imalo je 16
porodica, 35 domaćinstava, 52 kuće i oko 120 stanovnika. U Ubalcu su bila tri domaćinstva
porodice Dabižinović sa devet stanovnika, dok su u Velinićima postojale tri kuće porodica
Lazarević i Abramović, koje su se kasnije iselile u Risan i Zeleniku. U zaseoku Stepen bila su tri
domaćinstva sa pet stanovnika iz porodica Vukasović i Daković, dok su u Kljavićima bila dva
domaćinstva sa pet kuća i pet stanovnika iz porodica Vukasović i Ratković.
U Ježevićima su postojale tri kuće u kojima tada više niko nije stanovao tu je ranije živjelo bratstvo
Perović, koje se kasnije preselilo u Donji Orahovac i Kotor. Velje Selo je u to vrijeme imalo osam
domaćinstava, deset kuća i 31 stanovnika iz porodica Dragutinović, Ćetković, Vukašinović,
Lalošević i Ratković. U Jasenovom Dolu su bila tri domaćinstva sa 14 stanovnika iz porodice
Krivokapić, dok je u Dražinom Vrtu živjelo šesnaest domaćinstava, šesnaest kuća i 56 stanovnika iz
porodica Daković, Vukasović, Krivokapić, Pajević i Ćetković.
Iako nas umor polako sustiže, zastajemo još jednom na starom guvnu. U toj samoći planine jasno se
osjeća koliko je ovdje nekada bilo života. Kanice, međe, bistijerne i kuće razasute po padinama
svjedoče o vremenu kada su ova sela bila puna ljudi, stoke i obrađenih polja. Danas su mnoga od
njih utihnula, ali u njihovom kamenu još uvijek živi trag jednog drugačijeg života, đe su gorštaci
znali da pomire krš i more. Dok pogled ponovo klizi prema Bokokotorskom zalivu, shvatamo da
ove stare staze su žive niti koje povezuju najljepše a nekada možda i najjteže stranice istorije
podsjećajući nas da su ovuda vjekovima prolazili pastiri, seljaci, vojnici i putnici. Umor tada postaje
lakši, jer svaki korak kroz ovaj prostor nosi sa sobom i dio njegove istorije.
Autor:radiotitograd.me
