Piše: Božidar PROROČIĆ , književnik i publicista
Božo (Vidakov) Lipovina u izdanju Crnogorskog kulturnog foruma objavio je knjigu „Živi čojski“.
Sam naslov nosi snažnu poruku u toj poruci je sažeta Crna Gora. Ona u svojoj istorijskoj i državno-
pravnoj genezi ima pravo da se po značaju nekih njenih spomenika i osobenom shvatanju pravde,
morala i običaja kao društvenih izvora prava, svrsta u red civilizovanih država. Osobina svih
kulturnih naroda jeste i istorijsko proučavanje, vrednovanje i čuvanje snage i događaja iz sopstvene
duhovne i materijalne riznice. A ta riznica, kao zlatni trag istorijskog pamćenja, u ovoj knjizi nalazi
se u četiri izuzetno vrijedna i dragocjena poglavlja, koja je Lipovina znalački sistematizovao i kroz
koja je pokazao svu snagu slobodarske borbe, nade i mudrosti crnogorskog prometejskog duha.
Jer Crna Gora je kroz vjekove rađala ljude čije su riječi bile zakletva a čojstvo mjera ljudskosti. U
najtežim istorijskim časovima, kada su oluje lomile granice i sudbine, Crnogorci su umjeli da iz
sebe izvuku snagu nadčovječanskih napora, nalik drevnim spartancima, ali sa jednim dubljim
zavjetom da sloboda nije samo pravo, nego i moralna obaveza prema precima i potomcima. Zato je
čojstvo u Crnoj Gori uvijek bilo isprepleteno snagaom vrline ono je bilo živa pravda naroda, mirna
ali postojana sila koja je oblikovala zakone, običaje i karakter ljudi. U toj snazi duha, koja se
prenosi iz koljena u koljeno, leži i ona neuništiva nit crnogorskog identiteta nit koja nas uči da se i
u najtežim vremenima ne odustaje od pravde, dostojanstva i slobode. Lipovina upravo tu nit
prepoznaje i sabira u svojoj knjizi, vraćajući nas korijenima i podsjećajući da su čojstvo i sloboda
dvije strane iste istorijske medalje Crne Gore.
I poglavlje Priče i događaji iz prošlosti donosi nam brojne mudrosti starih Crnogoraca onih koji
su svojom riječju i gortaškom mudrošću znali da odgovore snagom duha. Kod njih je riječ bila više
od izgovorene misli riječ je bila mjera čovjeka, sveta dužnost i snaga koja je umjela da posjeće i
jače i snažnije nego bilo koja sablja. U tom poglavlju susrijeću nas mudre priče: „Puštite toga
krivoga“, „Ja bez ruke – ti bez mozga“, „Ima vatru – pokrite ga“, zatim Priča o Peru Dragovu,
pretku autora, kao i „Đevojačka mudrost“ ,,Kletva Svetog Petra Cetinjskog”, Ivo Vrana i Gospodar”
i mnoge druge zgode koje nose iskustvo jednog naroda oblikovanog kršem, planinom i
neprekidnom borbom za dostojanstvo. U tim pričama sabrana je arhetipska snaga crnogorskog
pamćenja. One nijesu samo pripovijesti o događajima, već živi tragovi jednog sistema vrijednosti đe
su čast, riječ i razum stajali kao stubovi života. Upravo zato je ovo poglavlje od izuzetne važnosti za
knjigu, jer ono prezentuje mudrosti koje su oblikovale moralni kod Crne Gore. Iz tih priča izbija
iskustvo generacija koje su na surovom kamenjaru i planinskim visovima učile da opstanu, ali i da
sačuvaju dostojanstvo čovjeka. Mudrost tih ljudi nije nastajala u knjigama, već u životu. Ona je
rasla iz oskudice, iz borbi, iz susreta sa neprijateljem, iz potrebe da se pravda odmjeri riječju prije
nego oružjem. Zato se u ovim pričama misao javlja kratka, snažna i precizna, kao udar kamena o
kamen, ali istovremeno nosi duboku antropološku dimenziju razumijevanje čovjeka, časti i
zajednice. Upravo zato ovo prvo poglavlje ima posebnu snagu u knjizi. Ono predstavlja duhovni
segment svega što slijedi, jer iz tih priča izbija ono što je vjekovima održavalo Crnu Goru mudrost
naroda koji je znao da se brani sabljom, ali još više riječju i obrazom. U njima se rasipaju varnice
iskustva i pamćenja, kao iskra iz ognjišta života crnogorskih gorštaka, đe je svaka izgovorena riječ
nosila snagu zakona, a svaka izrečena mudrost postajala dio identiteta ali i svijesti naroda.
II poglavlje – „U pamet se Crnogorci“
Drugo poglavlje knjige nosi snažan i opominjući naslov „U pamet se Crnogorci“, koji sam po sebi
predstavlja jasnu poruku i upozorenje o istorijskoj ugroženosti crnogorskog identiteta pred
nasrtajima velikosrpske ideologije i njenog dugotrajnog političkog i kulturnog projekta. Već na
početku poglavlja susrijeće nas mudra i pronicljiva misao generala Noixa, koji je još prije više od
jednog vijeka zapisao:
„Iskustvo od šest stoljeća pokazalo je da se Crna Gora ne može pokoriti.“
Ova briljantna misao ne govori samo o vojnoj snazi jedne male zemlje, već o nečemu mnogo
dubljem o duhu slobode koji je postao temelj crnogorskog istorijskog postojanja. Upravo na tom
duhu autor gradi cijelo poglavlje, iznoseći niz snažnih citata, dokumenata i fragmenata koji
razotkrivaju dugotrajne pokušaje potiranja crnogorske posebnosti. U ovom poglavlju Lipovina
iznosi svjedočanstva generala, intelektualaca, političara i osvjedočenih srpskih nacionalista, ali i
brojna istorijska dokumenta koja svjedoče o sistematskim pokušajima posrbljavanja Crnogoraca i
satiranja njihovog nacionalnog identiteta. Među njima se nalaze i zloglasna uputstva za
posrbljavanje Crnogoraca Milana Piroćanca, zatim stavovi i ideološki projekti Dobrice Ćosića, kao i
raporti đenerala Černjajeva, koji je, iako ruski oficir, ostavio zapise o izuzetnoj hrabrosti
Crnogoraca, nazivajući ih ratnicima čija je borbena vrijednost nadilazila brojnost i snagu čitave
srpske vojske.
Posebnu argumentaciju ovom poglavlju daju i depeše beogradskih listova, kao i zapisi Jovana
Plamenca, istaknutog montenegriste, koji je još tada upozoravao na opasnu mitomaniju srpskog
političkog i crkvenog klera. Ta mitomanija, prožeta ideologijom velikodržavlja, često je posezala za
najradikalnijim istorijskim konstrukcijama i propagandom, ne libeći se ni da veliča autoritarne
ideologije i ličnosti poput Adolfa Hitlera, ukoliko su mogle poslužiti kao sredstvo političkog
uticaja. Autor nas podsjeća i na ruske gramate iz 1798. godine, upućene Svetom Petru Cetinjskom i
Crnogorcima, koje svjedoče o međunarodnom priznanju crnogorske državnosti i političke
posebnosti, kao i na Njegoševe misli, koje u ovom kontekstu dobijaju dodatnu istorijsku i filozofsku
dimenziju. Važan segment poglavlja posvećen je i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, njenoj
autokefalnosti i istorijskom kontinuitetu, ali i bolnim temama koje su obilježile XX vijek. Među
njima posebno mjesto zauzima nelegalna i nasilna Podgorička skupština iz 1918. godine, koja je
predstavljala pokušaj političkog i identitetskog poništavanja Crne Gore, ali i početak jednog dugog
perioda represije nad crnogorskim nacionalnim bićem.
Upravo zbog toga ovo poglavlje jasno pokazuje da je borba Crnogoraca za očuvanje imena,
identiteta i vjere imala gotovo termopilski karakter bila je hrabra, dugotrajna i često vođena protiv
daleko snažnijih političkih i vojnih sila. Međutim, ono što je tu borbu činilo posebnom bila je
odlučnost naroda da ne pristane na odricanje od sopstvenog istorijskog i kulturnog nasljeđa. Na
samom kraju poglavlja nalaze se „Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića“, koje
kroz dokumenta i svjedočanstva razotkrivaju sistematske pokušaje zatiranja crnogorske državnosti i
identiteta. Ta svjedočanstva pokazuju kako je tokom jednog istorijskog perioda sprovođena politika
nasilnog uklapanja Crne Gore u tuđe nacionalne projekte, uz pokušaje kroćenja slobodarskog duha
naroda koji nikada nije pristajao na pokornost. Upravo zato ovo poglavlje predstavlja jednu od
najvažnijih cjelina knjige. Ono nije samo istorijski pregled događaja i dokumenata, već
svjedočanstvo o dugoj i složenoj borbi Crnogoraca za očuvanje sopstvenog identiteta, imena i
slobode. Iz tih stranica jasno se vidi da se crnogorski duh, uprkos brojnim pritiscima i pokušajima
potiranja, uvijek iznova vraćao svojoj izvornoj snazi – snazi naroda koji je znao da slobodu brani ne
samo oružjem, već i sviješću o sopstvenom istorijskom dostojanstvu.
III poglavlje – „Crna Gora je čast čovječanstvu“
Treće poglavlje knjige nosi naslov „Crna Gora je čast čovječanstvu“, a već sam naslov oslanja se na
duboko poštovanje koje je prema Crnogorcima gajio veliki italijanski revolucionar i vojskovođa
Đuzepe Garibaldi. On je Crnogorce smatrao najvećim junacima na svijetu, narod čija je hrabrost
postala simbol slobodarske borbe. Garibaldi, jedna od najvažnijih ličnosti ujedinjenja Italije,
preminuo je 2. juna 1882. godine u 75. godini života, ali su njegove riječi o Crnogorcima ostale
trajno svjedočanstvo o ugledu koji je ova mala zemlja imala među evropskim revolucionarima i
borcima za slobodu. U ovom poglavlju Lipovina sabira niz svjedočanstava stranaca koji su kroz
istoriju prepoznavali izuzetnu hrabrost i čojstvo crnogorskog naroda. Među njima je i zapis Esad-
paše, koji je nakon borbi oko Skadra govorio o izuzetnoj snazi i odlučnosti crnogorskih ratnika.
Njegove riječi nijesu bile tek diplomatska kurtoazija, već priznanje protivnika koji je na bojnom
polju neposredno vidio kakvu snagu nosi narod odrastao na kamenjaru i planini. Sličnu ocjenu dao
je i austrijski general Hacendorf, koji je tokom dramatičnih događaja 6. i 7. januara 1916. godine, u
vrijeme čuvene Mojkovačke bitke, zapisao riječi koje su ostale trajno svjedočanstvo o hrabrosti
crnogorskog vojnika:
„Hrabrost crnogorskog vojnika nema premca u istoriji ratova; borili smo se protiv junaka iz
bajke.“
Kada neprijatelj na bojnom polju izgovori takvo priznanje, tada postaje jasno kolika je bila snaga
naroda koji je branio svoju slobodu. Mojkovačka bitka ostala je simbol te nepokolebljive odlučnosti
trenutak u kojem je mala vojska Crne Gore stala na branik časti i istorije. Međutim, ovo poglavlje
ne govori samo o priznanjima koja su Crnogorci dobijali zbog svoje hrabrosti. Ono otvara i bolne
stranice istorije, podsjećajući na pokušaje da se Crnoj Gori nametne politički jaram i da se njen
slobodarski duh podredi interesima velikodržavnih projekata. Upravo o tome svjedoče brojni zapisi
i citati stranih istoričara i analitičara koje Lipovina donosi u ovom poglavlju. Istoričar Hardy, kao i
Sigmund Heumann, ostavili su zapise koji kritički sagledavaju političku praksu Srbije u odnosu
prema susjedima. Heumann, između ostalog, zapisuje da je istorija Srbije često bila obilježena
nasilnim sukobima i političkim pretenzijama koje su opterećivale odnose na Balkanu. O tim
odnosima govorili su i brojni evropski državnici i publicisti. Vinston Čerčil, posmatrajući balkansku
političku zbilju iz perspektive evropske diplomatije, ostavio je niz opaski o složenosti odnosa u
regionu. Slično je primijetio i britanski državnik Vilijam Gladston, koji je zapisao: „Teško je strancu
ući u lavirint u kojem je Crna Gora živjela godinama.“ Ova misao pokazuje koliko je istorijska
sudbina Crne Gore bila složena i koliko je često bila izložena političkim pritiscima i interesima
većih sila.
Poglavlje obiluje brojnim svjedočanstvima stranih autora koji su prepoznavali hrabrost i žrtvu
crnogorskog naroda. O tome su pisali Makelar, Movinkel, Hector de Vici i mnogi drugi autori koje
Lipovina citira. Njihovi zapisi svjedoče o poštovanju koje je Crna Gora uživala zbog svojih viteških
borbi, ali i zbog viteškog stradanja u trenucima kada su joj nametani nepravedni politički okovi.
Posebno mjesto u ovom poglavlju zauzimaju i diplomatska svjedočanstva velikih državnika toga
vremena. Među njima su i pisma američkog predsjednika Vudroa Vilsona upućena kralju Nikoli
Petroviću, kao i stavovi francuskog predsjednika Rajmona Poenkarea, koji su u turbulentnim
godinama evropske politike prepoznavali istorijski značaj i posebnost Crne Gore. Sve ove izjave,
dokumenti i citati pokazuju da Crna Gora nije bila samo mala balkanska država, već simbol
slobodarske borbe i moralne postojanosti jednog naroda. Upravo zato je ovo poglavlje izuzetno
važno u strukturi knjige, jer kroz svjedočanstva stranaca potvrđuje ono što je crnogorski narod kroz
istoriju pokazivao da se veličina jedne zemlje ne mjeri njenom teritorijom, već snagom njenog
duha. U tim zapisima i svjedočanstvima ogleda se jedna trajna istina: Crna Gora je kroz vjekove
branila ne samo svoju slobodu, već i ideju dostojanstva čovjeka. Zato riječi Garibaldija da je Crna
Gora čast čovječanstvu nijesu samo pohvala jednoj zemlji, već priznanje narodu koji je slobodu
pretvorio u temelj sopstvenog postojanja.
IV poglavlje – „Pjesnički velikani o Crnogorcima i Crnoj Gori“
Četvrto poglavlje, „Pjesnički velikani o Crnogorcima i Crnoj Gori“, predstavlja svojevrsnu krunu
ove vrijedne i po mnogo čemu dragocjene knjige. Nakon istorijskih dokumenata, svjedočanstava i
političkih analiza, Lipovina čitaocu otvara prostor poezije onog najdubljeg izraza stvaralaca koji su
kroz stihove prenijeli ali izgradili sintezu jednog malog ali ponosnog naroda. U ovom poglavlju
sabrani su glasovi velikih pjesnika i mislilaca koji su u Crnoj Gori prepoznavali simbol slobode i
nepokorenog duha. Među njima se posebno izdvaja pjesma „Nepobijeđeni“ Alfreda Tenisona,
posvećena Crnogorcima, koja je svojevremeno objavljena u tadašnjem Cetinijskom vjesniku. Ova
pjesma daje autentičan prikaz i svjedočanstvo o evropskom divljenju prema zemlji koja je kroz
vjekove odolijevala silama daleko moćnijim od sebe. Sličan motiv pronalazimo i u stihovima
Aleksandra Sergejeviča Puškina, čija pjesma „Bonaparta i Crnogorci“ govori o hrabrosti naroda
koji je postao inspiracija evropskoj književnosti. Crna Gora i njena borba za slobodu predstavljale
su ideal mnogim autorima, jer su u njenoj istoriji prepoznavali ono što je evropska romantika
posebno cijenila nepokornost, čast i spremnost da se sloboda brani po svaku cijenu. U ovom
poglavlju Lipovina podsjeća i na pjesmu „Lovćenski poklič“ Sekule Drljevića, posvećenu stradanju
porodice Zvicer. Ta pjesma nastaje kao snažan poetski odgovor na nasilje i zločine koje su nad
Crnom Gorom počinile okupacione snage velikosrpskog režima nakon 1918. godine. U njoj se
ogleda bol jednog naroda, ali i prkos koji nije dopuštao da se zaboravi nasilje i pokušaj poništenja
crnogorske državnosti i identiteta. Ova poetska svjedočanstva pokazuju da je Crna Gora
predstavljala duhovni i simbolički prostor koji je nadahnjivao književnike širom Evrope. Njena
borba za slobodu i dostojanstvo postala je motiv koji su pjesnici pretvarali u stihove, svjesni da se u
toj borbi ogleda univerzalna drama čovjeka koji brani pravo na vlastito ime i postojanje. Zato ovo
poglavlje ima posebnu vrijednost. Ono pokazuje da su Crna Gora i Crnogorci u evropskoj
književnosti postali arhetip slobodnog čovjeka onog koji je spreman da živi teško, ali da nikada ne
pristane na pokornost. U tim pjesmama Lovćen se uzdiže kao simbol istorijske dominacije, a
crnogorski ratnik kao figura koja objedinjuje čast, žrtvu i slobodu.
Šta na kraju reći?
Božo (Vidakov) Lipovina-Bjeloš, rođen pod Lovćenom, ovom knjigom pokazuje duboko
razumijevanje istorijske i duhovne sudbine Crne Gore. Njegovo djelo je antropološko svjedočanstvo
o jednom narodu koji je kroz vjekove oblikovao vlastiti moralni kod zasnovan na čojstvu, slobodi i
dostojanstvu. U tom smislu „Živi čojski“ predstavlja pokušaj da se sabere i sačuva ono najvrijednije
iz crnogorske duhovne riznice iskustvo generacija koje su na kamenjaru i planinama učile da je
sloboda najviša vrijednost. Kroz istoriju, dokumente i poeziju Lipovina pokazuje da crnogorski
identitet nije nastao u politikom niti političkim činiocima, već u teškom životu, u borbi i u riječi
koja je bila jednako snažna kao i sablja. Zato ova knjiga stoji kao podsjetnik da se snaga jednog
naroda ne mjeri njegovom brojnošću, već postojanošću njegovog duha. A duh Crne Gore, oblikovan
pod Lovćenom i očuvan kroz vjekove, i danas ostaje svjedočanstvo da sloboda nije samo istorijska
činjenica ona je trajna mjera dostojanstva čovjeka.
U Kantovoj filozofiji moralni zakon stoji iznad svake sile u crnogorskom iskustvu taj zakon dobija
ime čast, poštenje i identitet, tri stuba na kojima se kroz vjekove održavalo dostojanstvo naroda. Na
tim postulatima oblikovana je istorijska svijest Crne Gore, đe je riječ često bila jača od oružja, a
obraz vrijedniji od života. Upravo zato crnogorski čovjek nije branio samo zemlju, već i pravo na
sopstveno ime, vjeru i slobodu. Kroz takvu etiku življenja stvarao se moralni poredak koji nije
nastajao u zakonima i uredbama, već u savjesti naroda i iskustvu generacija. Zato su brojni putnici,
mislioci i pjesnici u Crnogorcima prepoznavali arhetip slobodnog čovjeka, onog koji i u najtežim
okolnostima ostaje vjeran sebi i svojim načelima. Upravo takvu Crnu Goru prepoznaje i Božo
(Vidakov) Lipovina u knjizi „Živi čojski“, sabirajući u njoj glasove prošlosti, svjedočanstva istorije
i mudrosti naroda. Njegova knjiga pokazuje da se identitet ne čuva samo u političkim granicama,
već prije svega u pamćenju, riječima i vrijednostima koje se prenose s koljena na koljeno. Zato
„Živi čojski“ nije samo knjiga o prošlosti, već i podsjetnik da se moralni temelji jednog naroda
moraju stalno iznova braniti i obnavljati. U toj borbi čast ostaje mjera čovjeka, poštenje njegov
zakon, a identitet svjetionik koji vodi kroz istorijske oluje. Tako se i danas, kao i nekada, potvrđuje
da se snaga Crne Gore ne nalazi u veličini njene zemlje, već u postojanosti njenog duha. A taj duh,
oblikovan pod Lovćenom i kroz vjekove iskušenja, ostaje trajni dokaz da sloboda pripada onima
koji su spremni da je čuvaju časno, pošteno i dostojanstveno.
