Foto:Shutterstock
Ukoliko ste imali teško djetinjstvo, psiholozi ističu da je moguće da ste tek kasnije prepoznali obrasce koji ukazuju da ste odrastali u zahtjevnijem okruženju nego što se činilo.
Prepoznavanje ovakvih iskustava je bitan korak u razumijevanju svojih reakcija i ponašanja u odrasloj dobi.
Naime, pojedina djeca razvijaju uvjerenje da svojim potrebama opterećuju druge, posebno ako su njihove emocije bile ignorisane ili umanjivane. Taj osjećaj ne odražava stvarnu vrijednost djeteta, već ukazuje na to da su odrasli oko njega bili preopterećeni svojim problemima. Posljedice se mogu zadržati i u odraslim godinama kroz osjećaje krivice ili potrebu da se dijete stalno prilagođava drugima.
Takođe, neka djeca odrastaju u okruženju u kojem stalno procjenjuju raspoloženje drugih kako bi izbjegla sukobe. Ovakva dinamika opterećuje nervni sistem i održava ga u stanju pripravnosti, čak i kada nema stvarne prijetnje. Psiholozi ističu da to može dovesti do povećane osjetljivosti na stres i konflikte kasnije u životu.
Uz to, psiholozi prepoznaju i obrazac ponašanja koji se naziva “parentifikacija”, odnosno situacija u kojoj dijete preuzima emocionalne uloge odraslih. To uključuje pokušaje smirivanja roditelja ili preuzimanje odgovornosti za njihovo raspoloženje. Dugoročno, takva iskustva mogu dovesti do zanemarivanja ličnih potreba i pretjeranog usmjeravanja na druge.
U pojedinim porodicama prisutna je stalna napetost ili nepredvidivost, zbog čega dijete ne može da se opusti ni u svom domu. Ovakvo stanje psiholozi povezuju s traumatskim odgovorom organizma. Posljedice mogu uključivati probleme s opuštanjem, spavanjem i osjećajem sigurnosti u odraslim godinama.
Uz to, pojedina djeca odrastaju s utiskom da ih niko ne čuje ili ne primjećuje, iako su fizički prisutna. Takvo iskustvo može uticati na samopouzdanje i način izražavanja u kasnijim odnosima. Psiholozi navode da to često dovodi do povlačenja I umanjivanja ličnih potreba.
Djetinjstvo bi trebalo da uključuje igru i razvoj bez prevelike odgovornosti, ali pojedina djeca preuzimaju uloge koje im ne pripadaju. To može uključivati brigu o drugima ili preuzimanje porodičnih obaveza. Ovakva iskustva često dovode do gubitka bezbrižnosti i povećanog osjećaja odgovornosti kod odraslih.
Ukoliko su osjećaji vašeg djeteta često bili osporavani ili negirani, ono može razviti nepovjerenje u svoju percepciju. Ovaj obrazac poznat kao izluđivanje može dugoročno utjecati na samopouzdanje. Psiholozi navode da obnova povjerenja u svoje emocije zahtijeva vrijeme i rad.
Djeca koja su odrastala uz uslovljenu pažnju često razvijaju potrebu za stalnim predviđanjem spolja. To se može ispoljiti kroz pretjerano ugađanje drugima ili osjetljivost na kritiku. Psiholozi naglašavaju da je bitno razviti osjećaje lične vrijednosti, nezavisno o tuđem mišljenju.
Takođe, dijete može biti okruženo ljudima, ali i dalje osjećati emocionalnu udaljenost. Ovakva izolacija često proizlazi iz emocionalne nedostupnosti roditelja. Posljedice se mogu prenijeti u odraslu dob kroz poteškoće u bliskim odnosima i osjećaje nepripadanja.
Izvor:DAN
