Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
JEDNOM ČOVJEK PADA TJEMENOM NA TLE ILI: SVE VRATOLOMIJE MILOVANA
ĐILASA
Već u naslovu ovog poglavlja Sekulović koristi metaforički registar da bi skicirao suštinu Đilasove
intelektualne, moralne i političke biografije čovjek koji je „pao tjemenom na tle“ nije neko ko je
posrnuo, već onaj koji je u padu doživio istinu, bol, prosvjetljenje i otklon od dogme. Taj pad nije
kraj, već katarza. Sekulović se u ovom uvodu postavlja kao svestrani tumač jednog od
najkompleksnijih mislilaca jugoslovenskog prostora. Već prva rečenica uvodi nas u centralni ton
knjiga govori o svim „vjerama“ i „prevjerama“ Milovana Đilasa. Time se jasno daje do znanja da
Sekulović neće romantizovati Đilasa, već će pokušati prikazati njegovo intelektualno hodočašće u
punom spektru kontradikcija i preokreta. “Đilas je svakako bio “nesagledivo mnogostran” –
“prorok, naučnik i pisac”, sa djelom koje je “još jedan Sizifov kamičak, a možda kamen, a možda
gromada.’
Ova metafora o gromadi, citirana iz samog Đilasa, svjedoči o njegovoj svijesti da je njegovo djelo
složeno i neprobojno ali upravo zato i neizostavno za razumijevanje epohe. Sekulović Đilasa ne
posmatra samo kao disidenta, već kao planetarno prepoznatog mislioca, čija djela prevazilaze
jugoslovenski okvir. On je bio revolucionar, ali i razuvjereni komunista, politički zatvorenik, ali i
filozof zatvorskog postojanja. U analitičkom pogledu, Sekulović se usredsređuje na tri glavna
pravca:
Đilasova politička filozofija – gdje se posebno ističu knjige Nova klasa i Nesavršeno društvo;
Njegoševski krug misli – uključujući Legendа o Njegošu i Njegoš: pjesnik, vladar, vladika;
Etničko-nacionalna pitanja i ideološke preobrazbe – u kojima Đilas pokazuje ne samo
promišljanje već i intelektualnu hrabrost da mijenja svoje stavove.
“Đilas je izuzetno savremen autor! Ne moderan… već baš i dan-danas najaktuelniji, najsavremeniji
autor, mislilac, pisac, čija se djela čitaju kao da je još živ i neposredno među nama!” Ova tvrdnja
Sekulovića posebno je snažna jer obnavlja Đilasov značaj ne kao političke figure prošlosti, već kao
žive intelektualne savjesti našeg vremena. Njegove dileme o vlasti, slobodi, revoluciji i ideologiji
imaju nevjerovatnu rezonancu u savremenom trenutku. U vremenu kada se autoritarne tendencije
ponovo javljaju, Đilasovi tekstovi postaju “gromade” otpora. Sekulović ne bježi od kontroverzi. On
ne idealizuje Đilasa, ali mu priznaje ono što je najvažnije unutrašnju istinoljubivost. U tom
kontekstu, autor posebno ističe razliku između Nove klase kao pamfletskog teksta i Nesavršenog
društva kao zrelog filozofskog ogleda. “I sam Đilas je rekao da je u prvoj knjizi još onaj raniji, u
biti nepromijenjeni marksista koji govori starim kategorijalnim aparatom.”
U tom kontekstu, Sekulović analizira tranziciju iz dogmatskog komunizma ka filozofiji slobodnog
mišljenja, što je suštinski moment u razumijevanju Đilasove ličnosti i njegovog ideološkog razvoja.
Đilas postaje onaj koji se oslobodio dogme, ali i onaj koji zna cijenu slobode. I upravo zato,
njegovo disidentstvo nije isključivo političko, već ontološko i etičko. Autor se ne zaustavlja samo
na dijahronijskoj analizi. Uključuje i istorijsko-politički kontekst Hladnog rata, odnosa sa Staljinom,
SSSR-om, Titom, kao i uticaje koje je Đilas izvršio na zapadnu percepciju socijalističkih režima. “U
cijelosti uzevši, izgleda da smo udesili najmoćnije antikomunističko oružje kakvo je malo tko
mogao sanjati.” (Sekulović citira zapadne reakcije na Novu klasu)
U drugom dijelu uvoda, autor analizira stvaranje časopisa Nova misao, Đilasove članke u Borbi,
njegovu otvorenu kritiku staljinizma, ali i brutalnu osvetu partijskog aparata. Ne bježeći od
metafora, Sekulović piše: “Plenum je bio slika prepoznatljivog rituala, koji se umjesto u bogomolji
obavljao u Centralnom komitetu… na žrtvenik je stavljan čovjek – “otpadnik”, “grešnik”,
“anarhist’…”
U tom plastičnom opisu vidi se kako Sekulović koristi literarni jezik da bi prikazao desakralizaciju
političkog prostora i Đilasovu žrtvu. Konačno, uvodno poglavlje donosi i ličnu notu jer autor jasno
piše da je ovaj rad rezultat dugogodišnjeg bavljenja Đilasom. Riječ je, dakle, ne samo o knjizi već o
intelektualnom zavještanju jednog autora drugom. Đilas je, kroz Sekulovićevo pero, dobio ono što
je dugo čekao promišljenog, hrabrog, humanističkog tumača.
I. POLITIČKA FILOZOFIJA MILOVANA ĐILASA ILI: OSVRT NA UTOPIJU KADA
OSVOJI VLAST I POSTANE DOGMA
Ovo poglavlje predstavlja teorijsko-filozofski temelj knjige. Autor se bavi ambivalentnom prirodom
utopije u kontekstu političke moći, analizirajući Milovana Đilasa kao ideološkog tvorca, praktičnog
revolucionara, mislioca, kritičara i na kraju odmetnika od sistema koji je sam pomogao graditi.
Osnovna teza glasi utopija koja postane vlast prestaje da bude nada postaje dogma i sredstvo
represije. Đilas je, po autoru, jedan od rijetkih koji je tu tranziciju iznutra spoznao, doživio i što je
najvažnije javno artikulisao. Đilas se u ovom poglavlju prikazuje kao autentični utopista, ne u
pežorativnom, nego u filozofski uzvišenom smislu. Njegovo vjerovanje u komunizam nije bilo
samo političko, već egzistencijalno, etičko i gotovo religijsko. On je ideji slobode i jednakosti
pristupio s unutrašnjim žarom, koji proizilazi iz crnogorske etike i revolucionarnog nasljeđa, ali i iz
duboke intelektualne formacije. Međutim, Sekulović pokazuje kako Đilas kroz iskustvo vlasti
dolazi do uvida da svaka vlast, pa i revolucionarna, nosi klicu sopstvene degeneracije. To vodi do
raskida najprije moralnog, zatim ideološkog, pa političkog.
Sekulović iznosi veoma precizan prikaz Đilasove distance prema Marksu. Iako je bio vatreni
komunista, Đilas je odbacio apstraktno-utopijski karakter marksizma, posebno ideju o savršenom
društvu. On tvrdi da su i čovjek i svijet ograničeni i nesavršeni, pa je shodno tome savršeno društvo
iluzija. Đilas je, piše autor, shvatio da nema raja na zemlji, niti ga može biti kroz politički sistem.
Moć pa čak i kada je revolucionarna uvijek je korumpira, što je izvor Đilasove kasnije kritike tzv.
“nove klase”. Sekulović ističe da je sloboda bitni orijentir Đilasove filozofije. Sloboda ne kao
politička floskula, već kao najviša etička vrijednost, neraskidivo vezana za ljudsko dostojanstvo,
kreativnost i savjest. On navodi: „Đilas je ostao fanatik slobode”, što znači da nije bio spreman
praviti kompromise kada je riječ o autonomiji mišljenja i djelovanja. Đilasova pobuna je, u suštini,
moralna pobuna protiv zloupotrebe ideje, protiv dogme, protiv kolektivne represije pod plaštom
ideala. Zanimljivo je da Sekulović u tekstu uvodi i metafizičku dimenziju Đilasove misli. Iako
ateista u mladosti, Đilas sa vremenom prihvata „metafizički pojam Boga” ne nužno u religijskom,
već u ontološko-etičkom smislu. To se reflektuje u njegovim razmišljanjima o žrtvi, savjesti,
moralnoj vertikali, pa čak i u književnim djelima poput pripovijetke „Šudikova”, u kojoj se
sublimira njegova filozofija duha nasuprot sili.
II. KONTROVERZE OKO “NOVE KLASE”
Sekulović naglašava da Đilas nije samo kritičar, već i prorok jedne epohalne transformacije uviđa
da revolucionarne elite nakon preuzimanja vlasti postaju nova privilegovana klasa. Time
suprotstavlja komunističku dogmu da su svi jednaki, ideji da se vlast ne može posjedovati bez
stvaranja klasnih odnosa. „Nova klasa” nije samo politička provokacija, već pokušaj da se objasni
ontološki paradoks moći revolucija ne ukida vlast, već je produkuje u novom obliku. Sekulović
prati Đilasovu misao da komunizam, u svojoj suštini, ne samo da ne dodiruje klasne razlike, već ih
produbljuje pod novim maskama. Suštinski stav revolucija koja ne oslobađa već stvara novu vlast
nije emancipatorska, već represivna. Đilas ovđe postaje ne samo disident, već etički heretik on
raskida sa praksom koja uništava ideale. Autor ističe da Nova klasa nije „politički pamflet”, već
duboka egzistencijalna pobuna „vapaj duha protiv apsolutne moći”. U centru je čovjek kao biće
slobode, ne kao podanik bilo koje ideologije. Đilas pokazuje da moć iznutra kvari i same
revolucionare, mijenja njihov odnos prema narodu i vodi u novu vrstu diktature. Sekulović umješno
povezuje Đilasovu misao sa velikanima poput Orvelovom 1984 – i jedna i druga knjiga razotkrivaju
manipulativne mehanizme vlasti koja uzima za cilj nepravdu u ime pravednosti. Kod Česlava
Miloša (Zarobljeni um) prepoznaje se isti obrazac intelektualne zarobljenosti ideologijom. Rajmond
Aron je tu da potvrdi kako je istinsko mišljenje u totalitarnim društvima rijetkost i luksuz. Ova
poređenja Đilasa pozicioniraju u red evropskih misaonih velikana, koji su, svaki na svoj način,
raskrinkavali sistemsku represiju pod maskom ideala.
Sekulović vidi Đilasa kao etičkog inovatora, koji vlastiti život polaže kao dokaz za misao on ne
samo da piše protiv moći, već iz svoje slobode odlučuje da trpi njene posljedice. Time stvara
moralni kapital nesvodiv na političke pozicije. Njegova kritika Nove klase je univerzalna svaka
vlast koja ne trpi kritiku postaje represivna, svaka dogma ubija čovjeka. Ovo poglavlje nije samo
kritika knjige Nova klasa, već razotkrivanje tragične sudbine svake revolucije koja postane sistem.
Đilas je u tom smislu lucidan i hrabar svjedok epohe, koji razumije da najveći neprijatelj slobode
nije kapitalizam, već dogmatizovana revolucija. Njegova misao, kako pokazuje Sekulović, ima
vrijednost van vremena i prostora ona se tiče svih društava koja su izdala svoje ideale zarad vlasti.
III. KONTROVERZE OKO DISIDENTSTVA
Ovo poglavlje problematizuje i analitički razmatra višeslojnu i kompleksnu poziciju Milovana
Đilasa kao disidenta kako u domaćem tako i u međunarodnom kontekstu. Autor ne prihvata
jednostranu idealizaciju disidentstva, već postavlja suštinsko pitanje da li je Đilas bio klasični
politički disident ili „unutrašnji heretik“, intelektualni pobunjenik iz vlastitog sistema? Razlika
između disidenta i „unutrašnjeg kritičara” Đilas nije bio disident po klasičnom modelu „stranca”
koji odbacuje sistem spolja. Njegova kritika komunizma potekla je iz same srži sistema u kojem je
bio jedan od stvaralaca. Njegovo disidentstvo je proizvod evolucije unutrašnje moralne i ideološke
transformacije, a ne naglog preloma. On nije prešao „na drugu stranu”, već je ostao vjeran
osnovnim idejama slobode, jednakosti i pravde ali bez dogme i represije.
Sekulović ističe da Đilasovu pobunu treba posmatrati prije svega kao moralnu i etičku reakciju, a ne
političku platformu u klasičnom smislu. On nije želio preuzeti vlast već je zahtijevao da se vlast
preispita. Njegovo odvajanje od Partije nije bilo samo ideološko, već duboko lično vođeno
savješću, što ga stavlja u red najautentičnijih kritičara totalitarizma. Iako je Đilas imao značajan
međunarodni odjek, autor naglašava da on nikada nije pristao da bude simbol ili pojedinac u rukama
Zapada u ideološkom Hladnom ratu. On je, paradoksalno, ostao socijalista u suštini, čak i onda kada
je kritikovao socijalizam. Odbijao je svaku vrstu instrumentalizacije bio je protiv svakog
totalitarizma, uključujući i liberalni konformizam Zapada.
Đilasova disidentska misija ostvaruje se i kroz književnost. Njegova kritika režima nije vođena
samo političkom analizom, već i egzistencijalnim, duboko humanističkim razlozima. Njegove
knjige su ispovijesti, filozofske refleksije i moralne hronike o licemjerju vlasti i o tragičnim
promašajima velikih ideala. Poglavlje snažno akcentuje Đilasovu svjesnu žrtvu da odbaci lagodnu
poziciju moći, i da plati cijenu progona, zatvora i izolacije zbog vjernosti vlastitim principima. Ta
žrtva ga čini vjerodostojnim disidentom, čak i ako je njegovo disidentstvo bilo drugačije od
„klasičnog” tipa. Sekulović ne idealizuje Đilasa, ali mu priznaje najvišu vrstu intelektualne i
moralne hrabrosti da misli protiv sebe, protiv sopstvenih zabluda i privilegija. Disidentstvo
Milovana Đilasa ne može se svesti na političku funkciju ono je unutrašnja drama jednog čovjeka
koji je odbio da ćuti kada je ćutanje značilo saučesništvo.
IV. KONTROVERZE OKO TADIĆA
Sekulović pažljivo osvetljava kako je sukob između Đilasa i Tadića bio duboko filozofske prirode,
jer se kretao duž linije odnosa etike i politike. Đilas je i kao komunista i kasnije kao disident,
insistirao na etičkom imperativu slobode i odgovornosti, dok Tadić koji je bio blizak disidentskom
krugu, ali nikada otvoreni član KPJ analizira Đilasa kao politički fenomen, donekle sa rezervom
prema njegovom revolucionarnom nasljeđu. Autor ne izbjegava kritiku Tadića. On ga prikazuje kao
filozofa koji je, iako moćan mislilac, prema Đilasu znao biti površan i pojednostavljujući. Sekulović
piše kako Tadić povremeno umanjuje kompleksnost Đilasove ličnosti i reducira ga na bivšeg
komunistu koji „nije do kraja raskrstio s dogmom“. Sekulović jasno pokazuje svoj interpretativni
stav u kojem daje prednost Đilasovom ličnom preobražaju i moralnoj snazi. On brani Đilasa kao
tragičnog, ali etički dosljednog aktera, koji je imao hrabrosti da javno ospori sopstvenu prošlost i
sistem kojem je pripadao. To mu daje posebnu snagu, koju Tadić, prema Sekuloviću, ne prepoznaje
u punoj mjeri.
Poglavlje je filozofski sažeto i bogato referencama. Sekulović koristi pojmove poput “moralnog
kapitala”, “unutrašnje dosljednosti”, “diskontinuiteta u kontinuitetu”, kako bi pokazao da Đilasov
razvoj nije bio obična transformacija političkog oportuniste u disidenta, već duboko misaoni i
egzistencijalni put. Sekulović daje važan doprinos savremenom razumijevanju Đilasa time što ne
samo da ga brani od Tadićeve filozofske sumnje, već i jer Đilasa vraća u kontekst šire intelektualne
tradicije slobodarskog mišljenja. On ne idealizuje Đilasa, ali mu priznaje epohalni značaj, pa čak i
filozofsku dubinu, što mnogi njegovi savremenici, uključujući i Tadića, nijesu činili. Ovo poglavlje
ne donosi samo sukob mišljenja između dva velika intelektualca već je i prostor za reafirmaciju
Đilasove etičke misli. Sekulovićev tekst je strastven, misaono rafiniran i argumentovano napisan.
On ne prikriva sopstvene simpatije prema Đilasu, ali ne osporava ni Tadićeve zasluge već, naprotiv,
koristi njihovo razilaženje da bi produbio našu spoznaju o tragičnoj i herojskog dimenziji Đilasovog
lika.
V. ĐILAS O NJEGOŠEVOJ FILOZOFIJI
U poglavlju „Đilas o Njegoševoj filozofiji“ autor dr Goran Sekulović razvija jednu od najdubljih i
misaono najzahtjevnijih analiza Đilasove duhovne i filozofske povezanosti sa Njegošem,
oslanjajući se na njihov zajednički temelj crnogorske duhovnosti, etike i vizije slobode. Đilas
Njegoša ne čita isključivo kao pjesnika epohe, već kao filozofa-etičara, proroka i mislioca koji je u
sebi nosio arhetipsku dramu čovjeka između božanskog i demonskog. Đilas je Njegoša doživljavao
kao tragičnog mislioca, koji, svjestan prolaznosti i nesavršenosti svijeta, vidi čovjekovu sudbinu
kroz bol i borbu. U toj percepciji, kako Sekulović tumači, Đilas ne projicira samo Njegoša, već i
sebe samoga ličnost razapetu između ideala i stvarnosti. Sekulović pažljivo rekonstruiše način na
koji Đilas pronalazi duboku etičku vertikalu u Njegoševom djelu, posebno u Luči mikrokozma i
Gorskom vijencu, đe se suočavamo sa borbom dobra i zla, svjetlosti i tame, slobode i nužnosti.
Đilas ističe da je kod Njegoša prisutno shvatanje svijeta kao kosmičke arene, u kojoj čovjek mora
da se bori i strada, ali da tim tragičnim prihvatanjem postaje uzvišen.
Etika kao temelj filozofije slobode Njegoševa filozofija, prema Đilasu, nije sistemska, ali je
duboko etička i egzistencijalna, i kao takva prethodi filozofskim sistemima. Đilas u Njegošu vidi
proklamaciju slobode kao najviše ljudske vrijednosti, ali slobode koja se skupo plaća i često
završava porazom. Porijeklo zla i čovjekova odgovornost Sekulović pokazuje kako Đilas u
Njegošu prepoznaje dualizam dobra i zla, ne u manihejskom smislu, već kao unutrašnju borbu u
čovjeku. Zlo nije samo metafizičko već i političko dolazi iz tiranije, iz gubitka slobode, iz
odustajanja od istine. Njegoš kao anticipator modernog čovjeka Đilas Njegoša ne „zatvara“ u
romantizam ili nacionalnu epiku, već ga vidi kao univerzalnog mislioca čije poruke nadilaze
njegovu epohu. Time ga pozicionira uz rame Dostojevskog, Kjerkegora, Ničea. Sopstvo, savjest i
pobuna Đilas se identifikuje sa Njegoševim etičkim herojem koji ne bježi od zla, već ga prepoznaje,
trpi i ne povinuje mu se. Odatle i dolazi ideja moralne pobune, koja je osnova svakog autentičnog
postojanja i Njegoševog i Đilasovog. Crnogorski etos kao arhetip Sekulović jasno ističe da Đilas
Njegoša vidi i kao oličenje crnogorske duhovnosti, koja se ne izražava samo kroz epski viteški
ideal, već kroz etičku dosljednost, strahovitu svijest o prolaznosti i istovremeno vjeru u ideju
slobodnog čovjeka.
Sekulović ne posmatra Đilasa kao egzegetu Njegoša, već kao duhovnog nasljednika, koji
Njegoševu filozofiju ne interpretira spolja, već iznutra iz lične borbe, iskustva zatvora, ideološke
izdaje, unutrašnje pobune i traženja apsolutnog smisla. Njegova analiza nije hladna, već
emocionalno nabijena i misaono precizna, pokazujući kako Njegoš pomaže Đilasu da sagleda
sopstvenu tragediju u univerzalnom ključu. Đilasovo čitanje Njegoša postaje tako refleksija
njegovog ličnog egzila, duhovnog identiteta i filozofskog sazrijevanja. Sekulović sve to proniče
stilom koji je istovremeno akademski i nadahnut, duboko etički i filološki savjestan. Poglavlje
„Đilas o Njegoševoj filozofiji“ jeste krunski dio ove studije jer otkriva transcendentnu vezu između
dva najveća crnogorska uma Njegoša i Đilasa. Sekulović ovom analizom ne doprinosi samo
razumijevanju Đilasa, već i reinterpretaciji Njegoša kao misaonog temelja savremene crnogorske
filozofske i etičke misli.
VI. ĐILASOVI POGLEDI NA NJEGOŠEVU ETNIČKU I NACIONALNU PRIPADNOST
Sekulović ovdje pristupa Đilasovom odnosu prema Njegošu ne iz pozicije mitologizacije, već
demitologizacije. Đilas nije želio da Njegoš bude zarobljen nacionalnim mitovima ili ideološkim
narativima bilo koje provenijencije bilo srpske, crnogorske, jugoslovenske ili marksističke.
Umjesto toga, on je insistirao na razumijevanju Njegoša kao univerzalnog mislioca evropskih i
duhovnih razmjera. Sekulović ukazuje na Đilasovu jasnoću u tome da se Njegoš mora čitati iznutra,
iz dubine filozofije, etike i književnosti a ne kao simbol političke, državne ili nacionalne
pripadnosti. Đilas je smatrao da je pitanje Njegoševog nacionalnog identiteta anahrono kada se
koristi za političke svrhe. Sekulović prenosi njegov stav da Njegoš nije bio Crnogorac ili Srbin
onako kako se te kategorije danas postavljaju već je bio istorijska i duhovna sinteza jednog
vremena, „poet filozofskog traganja i državnik epske vizije“. U tom svjetlu, Sekulović Đilasovu
interpretaciju vidi kao racionalnu odbranu pluralizma i slobode, nasuprot ideološkim
aproprijacijama koje žele da Njegoša „prisvoje” za određeni identitetski projekt. Sekulović ovdje
briljira kao filozof i tumač on prepoznaje da je Đilas anticipirao savremene identitetske
rasprave i bio svjestan koliko je opasno nacionalno pitanje svesti na binarne opozicije. On
ističe da je Đilas rekao kako se „pitanje da li je Njegoš Crnogorac ili Srbin postavlja samo u
epohama duhovne konfuzije“, aludirajući na to da se identitet velikih mislilaca mora
posmatrati višeslojno, istorijski i filozofski, a ne simplifikovano i politički.
Sekulovićeva analiza Đilasovog odnosa prema Njegoševoj etničkoj i nacionalnoj pripadnosti
razotkriva njegov duboki humanizam, univerzalizam i borbu protiv ideološkog svojatanja. Đilas
nije negirao nacionalne identitete, ali ih je relativizovao pred univerzalnim vrijednostima slobode,
misli i stvaralaštva. Ovim poglavljem Sekulović ne samo da tumači Đilasa, već i nudi kritičku
refleksiju o savremenim zloupotrebama prošlosti. Pokazuje kako je Đilas, uprkos sopstvenim
preobražajima, ostao vjeran istini, pa čak i kada je ta istina podrazumijevala otpor nacionalnoj
homogenizaciji i istorijskom revizionizmu.
Knjiga “Milovan Đilas – žrtvovani prorok i vođa” autora dr Gorana Sekulovića predstavlja jedno
od najcjelovitijih, najdubljih i intelektualno najodvažnijih djela posvećenih Milovanu Đilasu.
Napisana sa izrazitom analitičkom preciznošću i filozofskom odgovornošću, ova studija ne
iscrpljuje samo biografske i političke okvire Đilasovog života, već zadire u slojeve njegove misli,
unutrašnjih lomova, metafizičkih uvida i moralnih preobražaja. Iza svake stranice stoji obimna i
pažljivo odabrana literatura, minuciozna rekonstrukcija istorijskih okolnosti i dubinska refleksija o
naravi ideologije, slobode, moći i savjesti. Đilas nije prikazan samo kao disident, ni samo kao
politički protivnik sistema koji je i sam stvarao, već kao analitičar sopstvenog vremena i svog
mjesta u njemu, ali i kao proto-egzistencijalista među komunistima, tvorac autentične misli o
mehanizmima vlasti i njenim paradigmama. U tom svjetlu, Sekulović njegovu Novu klasu ne
tumači kao politički pamflet, već kao ontološki vapaj čovjeka da se oslobodi moći, kako autor piše
u jednom od najvažnijih poglavlja knjige. Sekulovićeva knjiga je i intelektualni omaž, jer vraća
Đilasu dostojanstvo mislioca svjetskog formata, ali i filozofska opomena jer pokazuje kako svaka
utopija, kad postane vlast, gubi svoju nadu i prerasta kako stoji u knjizi u krivicu. Ona ne nudi
konačne zaključke, ne podilazi ideološkim matricama, već postavlja pitanja temeljna, suštinska, na
neki način i danas i tekako aktuelna. A upravo u tim pitanjima, Milovan Đilas i danas diše, kao
savjest epohe i proročki glas koji odzvanja i u našim neslobodama, traumama i često gorkim
istinama.
Autor:radiotitograd.me
