Foto:Pixabay
Najavljeno povećanje minimalnih zarada može dovesti do rasta troškova poslovanja i novih poskupljenja, kazao je za CdM profesor Vasilije Kostić. On smatra da ograničavanje trgovačkih marži ne rješava uzroke inflacije, već smanjuje prostor kompanijama da pokriju rastuće troškove, uz rizik od nestašica i gubitka radnih mjesta. Prema njegovim riječima, vlast povećanje zarada predstavlja kao sopstvenu zaslugu, dok odgovornost za moguće negativne posljedice ekonomske politike prebacuje na trgovce.
“Da je politički interes vrhovni nije ništa novo ali smjelost sa kojom se on sve češće predstavlja javnosti kao opšti interes – bez imalo ustezanja, ograde ili, ne daj Bože, brižne sumnje – predstavlja svojevrsni oblik hipokrizije kojoj se, da stvar bude gora, javnost, osim sporadično, ne suprotstavlja niti je raskrinkava. Računam da je tako jer reakcije javnosti, uglavnom, izostaju. A kada se javno mnjenje ne brani od svake njegove deformacije ili izopačenosti – prvo strada moralnost društva, a sa njom i društvo samo čije je ono vezivno tkivo – koje ga drži na okupu i bez kojega ono ( društvo) gotovo da i nema perspektivu”, naglašava Kostić.
Zato je, ističe on, od neobične važnosti da se na svaku hotimičnu ili drugu nedosljednost ekonomske politike koja izvjesno dobija oblik manipulacije reaguje odmah i bez ostatka kako bi se predupredile eventualne negativne posljedice i po javno mnjenje odnosno društvenu svijest i po ekonomiju samu.
Prema njegovim riječima u javnom je, dakle, interesu, da se razjasne navodi ministra ekonomskog razvoja o: ograničavanju cijena, marži, rastu zarada, njihovom uticaju na standard građana kao i o težnji „tajkuna,“ kako kaže, da neopravdano podižu cijene kako bi rast zarada iskoristili za svoj profit i time „oduzeli rast plata građanima“…i o još ponečemu drugom, jer od tih stavova može presudno da zavisi i vjerovatno će zavisiti u skoroj budućnosti ekonomska stvarnost ove zemlje.
“Krenimo redom: Šta kaže ministar (Nik Đeljošaj)?Od 1. januara ograničiti trgovačke marže na najosnovnije proizvode za potrebe domaćinstva kako bi se spriječio veći udar na životni standard građana prilikom primjene Euro modela.“ „Neću dozvoliti da tajkuni medijskom strategijom pripreme teren da kroz neopravdana poskupljenja građanima ( obratite pažnju ) oduzmu povećanje plata. Veće zarade moraju značiti bolji život građana , a ne veće profite na njihov račun.“ Uz mjere ograničenja marži i spisak proizvoda obezbijediće i uredno snabdijevanje tržišta”, podsjetio je Kostić.
On postavlja pitanja: Da li je baš tako? U čemu ministar griješi?
“Trgovci će svoju poslovičnu pohlepu nastojati, po riječima ministra, da zadovolje neopravdanim poskupljenjima ostvarenim rastom trgovačke marže koju istovremeno označava glavnim uzrokom predstojećem rastu cijena koji oni ( misleći na ministarstvo i Vladu) neće dozvoliti. Da bi rečeno razjasnili neophodno je izložiti postupak formiranja cijena proizvoda u maloprodaji (trgovinama) koji je, da podsjetimo, zakonom utvrđen”, napominje on.
Redosljed obračuna u kalkulaciji cijena je, objašnjava Kostić, vrlo važan i obavlja se na sljedeći način: na nabavnu cijenu dobavljača dodaju se troškovi transporta i osiguranja.
“Na tako dobijeni iznos se dodaje trošak carine i špedicije. Potom se dodaju troškovi skladištenja i manipulacije. Na novo dobijeni iznos obračunava se procenat trgovačke marže i dodaje prethodnom iznosu, a na kraju se na ukupni iznos obračunava i dodaje PDV. Marža, kako se može zaključiti, je razlika između prodajne i nabavne cijene proizvoda i nije dobit preduzeća odnosno vlasnika već je to bruto veličina iz koje preduzeće nadoknađuje sve troškove poslovanja i ako ona nije dovoljna preduzeće pravi gubitak. Dakle, ključni je interes preduzeća da nabavi što jeftinije – uz manje troškove – kako bi mu ostalo više prostora za zaračunavanje marže jer je cijena u konačnom određena na tržištu”, ističe Kostić.
Takođe je, dodaje on, od ključne važnosti za preduzeće da troškovi njegovog poslovanja budu što niži, iz istog razloga kao i kod troškova nabavke. Preduzeće koje je, kako naglašava, efikasnije od drugih u dijelu troškova nabavke i troškova poslovanja ima najveće šanse da ostvari najveću dobit odnosno najveće tržišno učešće jer su jeftiniji proizvodi više traženi pa je razumljivo da je interes preduzeća da nude svoje proizvode po što nižim cijenama a uz to niži troškovi ostavljaju više prostora za zaračunavanje veće marže.
“Dovoljnost marže je, dakle, uslov sposobnosti nastavka poslovanja preduzeća odnosno njegove mogućnosti da nadoknadi sve troškove poslovanja. Najznačajniji trošak u strukturi troškova crnogorskih preduzeća su troškovi zarada koji čine prosječno 60 odsto ukupnih troškova. Ako ti troškovi, zbog rasta minimalne zarade, porastu za 60-108 odsto ili otprilike prosječno za preko 35 odsto od kuda će preduzeća da nadoknade taj novi trošak? Preduzeća, generalno, nemaju potrebe, čak im nije u interesu, da povećavaju cijene ukoliko se nije promijenila njihova troškovna struktura jer time štete svojoj tržišnoj poziciji – postaju skuplji i manje privlačni za kupce”, navodi Kostić.
Međutim, upozorava on, kada njihovi troškovi enormno rastu da nadilaze moguće uštede u firmi kojima bi to nadoknadili , onda je jedina opcija povećanje cijena ili smanjenje troškova a to znači otpuštanje radnika.
“U protivnom ostvaruju gubitke koji ih vode u propast. Dakle, šta iz ovoga nedvosmisleno proizilazi? Da li će „pohlepa trgovaca“ kroz povećane marže izazvati rast cijena ili će povećanje zarada kroz rast minimalne zarade nužno natjerati trgovce na povećanje cijena? Jasno je, bez ikakve sumnje, da će upravo rast minimalne zarade uzrokovati rast cijena odnosno inflaciju, a ne obrnuto, kako to imputira ministar, pohlepa trgovaca i rast trgovačkih marži”, pojašnjava Kosić.
Dodaje još jedan argument u prilog tvrdnji koju iznosi: trgovačke marže, pod određenim uslovima,
čak mogu i ostati iste jer će porasti cijene inputa pa isti procenat marže na veću osnovu daje veći nominalni iznos (10 odsto marže na 100 eura je 10 eura, a na uvećanu cijenu nabavke od 110 eura – zbog rasta troškova zarada i ostalih troškova i zbog postojeće inflacije od 5,2 odsto – nepromijenjena marža od 10 odsto nominalno iznosi 11 eura). Iznos marže je veći i ako marža nije povećana već je ostala ista, ali je cijena u marketu opet porasla.
Na šta treba obratiti pažnju?
“Zarade, o kojima ministar govori, nadoknađuju se iz marže sa svim ostalim troškovima kao što smo rekli već. Ograničavanjem marže koje najavljuje ministar ne ograničava se rast troškova koji se iz nje nadoknađuju. Naprotiv, ograničavajući marže on smanjuje iznos iz koga preduzeće nadoknađuju zarade i sve druge troškove. Na taj način on smanjuje sposobnost preduzeća da ublaže šok uzrokovan rastom troškova minimalnih zarada i izlaže ih većem riziku od gašenja čime ih navodi na preduzimanje radikalnih mjera racionalizacije poslovanja kao što je otpuštanje zaposlenih”, napominje Kostić.
Osim toga, upozorava, tjera preduzeća da odustanu od tih proizvoda pa izaziva vještačke nestašice zbog gubitka koji nastaje iz rada sa njima ili tjera preduzeća da gubitake iz rada sa takvim proizvodima nadoknađuju kroz povećanje cijena drugih proizvoda pa izaziva dodatni rast cijena.
Sasvim je moguće, kaže on, da pojedini trgovci podignu cijene, kako ministar kaže „neopravdano“ kada im stanje na tržištu pruži takvu mogućnost (to je kad tražnja znatno nadilazi ponudu i kada se radi o proizvodima kod koji je tražnja za njima relativno neosjetljiva na rast njihove cijene), ali cijene rastu najčešće zbog rasta inputa – troškova koji rezultiraju skupljom nabavkom.
“Ne vole ni preduzeća da podižu cijene ako postoji konkurencija koja je jaka koji se, još uz to, takmiče cjenovno što je najmanje poželjan oblik konkurencije jer smanjuje veličinu „kolača“ za podjelu. A što se „neopravdanog“ poskupljenja tiče takva kategorija nije poznata u ekonomskoj teoriji niti praksi. Poskupljenje je čin ili poslovna mjera koju preduzeće donosi u skladu sa svojim interesima. Preduzeća nijesu na tržištu da bi vodili računa o socijalnim problemima ili o socijalnom statusu građana”, jasan je Kostić.
Da li je mjera poskupljenja „opravdana“ ili „neopravdana“ o njoj, dodaje on, sudi tržište, ali ne u kontekstu socijalnog opravdanja već u kontekstu ekonomskog opravdanja odnosno da li je bila u funkciji ekonomske efikasnosti preduzeća ili ne.
“Da li joj je doprinijela ili ne? Zato, unositi elemente socijalne politike u tržišne odnose nije ništa drugo do brkanje stvari ili politička manipulacija. Odricati pravo preduzećima da se pripremaju za najavljene promjene, pogotovu kroz instrument korigovanja cijena proizvoda i usluga koji je, uzgred, osnovni mehanizam poslovne aktivnosti znači isto kao i propisati ljudima kako da organizuju sopstveni život. Pri tome zanemarimo minimalni princip održivosti koji važi u poslovnom svijetu ( ne samo u njemu ) a to je: u korak s promjenama koji u savremenom svijetu više nije dovoljan. Potreban je, naime, proativan pristup koji znači u susret promjenama, a to je upravo ono što su preduzeća najavila i čine, a ministar kaže da im „nećemo dozvoliti“”, rekao je Kostić.
Prema njegovim riječima proaktivan pristup (koji preduzeća primjenjuje) tim prije je neophodan u ovom slučaju što znači pripremu za adaptiranje na mjere koje radikalno mijenjaju uslove poslovanja do te mjere da prijete njihovom opstanku.
“Nije, dakle, ovdje riječ o tome da će tajkuni ili ne znam ko građanima „oduzeti povećanje plata“ već je ovdje riječ o tome da vlast želi povećanje zarada pripisati sebi u knjizi zasluga ( što je dijelom tačno) a moguće posljedice takve politike unaprijed pripisati drugima što je apsolutno netačno. Umjesto da objasne na koji će način privreda amortizovati jedan tako snažan udar koji se u ekonomskoj teoriji zbog posljedica koje proizvodi naziva šokom i kako će obezbijediti očuvanje kupovne moći građana, a da se povećanje zarada ne obezvrijedi inflacijom , ministar najavljuje ograničavanje marži trgovaca i njih apriori postavlja u ulozi potencijalnih krivaca”, istakao je on.
Prvo, pojašnjava profesor Kostić, natjeraju preduzeća da povećavaju cijene jer im enormno povećaju troškove rada, a potom ih optužuju što povećavaju cijene.
“Već oprobani način kojim se odgovornost za eventualne rezultate ekonomske politike premješta sa onih koji je kreiraju (ma koliko to zvučalo nevjerovatno) na one koji posluju u uslovima koje takva politika stvara – ne može se drugačije označiti do hipokrizija politike zarada odnosno ekonomske politike”, istakao je Kostić.
Ekonomska politika se, kaže on, ne ocjenjuje prema odlučnosti da se uvedu ograničenja odnosno restrikcije, niti se standard građana čuva ograničavanjem marži (daleko sod toga) već se ekonomska politika ocjenjuje prema tome koliko doprinosi održivom rastu standarda građana, koliko podiže njihove dohotke i realnu kupovnu moć, koliko čuva zaposlenost i podstiče ponašanja pojedinaca na društveno opravdano djelovanje.
“Ekonomska politika koja ne podstiče raspodjelu na osnovu rezultata i u kojoj status pojedinca ne zavisi od njegovog produktivnog ponašanja već od političke ili neke druge volje, uvodi autoritarne elemente u tržišnu ekonomiju koji deformišu njenu fizionomiju i pretvaraju je u nešto što ona nije: „iskrivljena ekonomija stvara iskrivljeno društvo“ kaže nobelovac Štiglic”, zaključio je Kostić u izjavi za CdM.
Aleksandra Obradović
Izvor:CDM
