Foto:Shutterstock
Mizofonija je neprijatno stanje kod kojeg uobičajeni, svakodnevni zvuci poput žvakanja ili šmrkanja izazivaju snažnu i negativnu reakciju u mozgu.
Trenutno dostupni tretmani uglavnom pomažu u upravljanju mizofonijom, umjesto da direktno deluju na njene uzroke. Kako bi ljudima omogućili stvarno olakšanje od ovih intenzivnih reakcija, istraživači pokušavaju da bolje razumiju šta ih izaziva.
U novoj studiji, koja još nije prošla stručnu recenziju i objavljena je na platformi medRxiv, tim sa Medicinskog fakulteta Univerziteta Jejl istraživao je kako se mizofonija javlja unutar porodica i da li postoje genetske komponente koje bi mogle da pomognu u dijagnostici i liječenju, prenosi Science alert.
Ranije studije bavile su se ovim pitanjem, ali su se oslanjale samo na odgovore osoba sa mizofonijom o rođacima koji možda imaju isto stanje. Članovi njihovih porodica nisu direktno kontaktirani niti procjenjivani.
U novom istraživanju, ankete sprovedene među 101 osobom sa mizofonijom i članovima njihovih porodica pokazale su da je 39 odsto probanada, odnosno prvih osoba u porodici kod kojih je utvrđeno ovo stanje, imalo bliskog srodnika prvog stepena sa mizofonijom. Čak 48 odsto imalo je najmanje jednog srodnika, bez obzira na stepen srodstva, sa ovim stanjem.
Podaci su takođe pokazali relativno visoku učestalost povezanih neuropsihijatrijskih stanja, kako kod osoba sa mizofonijom tako i u njihovim porodicama. Među njima su anksioznost, depresija, poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću (ADHD) i opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP).
„Pokazali smo visoku učestalost mizofonije i drugih neuropsihijatrijskih stanja kod članova porodice, što ukazuje na moguće zajedničke genetske faktore i faktore životne sredine koji povećavaju rizik“, navode istraživači.
Oni dodaju da su takođe utvrdili veću učestalost mizofonije i anksioznosti kod majki nego kod očeva, što je u skladu sa većom zastupljenošću ovih stanja kod žena.
Istraživači su ove rezultate opisali kao „preliminarne“. Studija još nije prošla stručnu recenziju, a nije postojala ni kontrolna grupa sa kojom bi rezultati mogli da se uporede. Čini se da ne postoji jedan gen odgovoran za ovo stanje, a porodična istorija mizofonije ne znači da će je neka osoba sigurno razviti.
Ipak, rezultati pružaju određene tragove koje vrijedi dalje istraživati. Detaljnije sekvenciranje i analiza DNK već su u toku, a u nastavku istraživanja kao kontrolna grupa biće korišćene porodice u kojima nema mizofonije.
Istraživači su ranije koristili slične metode za proučavanje povezanih stanja. U još jednoj nedavnoj studiji nekih od istih stručnjaka, objavljenoj u časopisu Nature Neuroscience, kod osoba sa OKP-om i tikovima korišćena je tehnika sekvenciranja cijelog egzoma.
Ova metoda usmjerena je na delove DNK koji nose uputstva za stvaranje proteina, gde se mogu pojaviti rijetke varijante poznate kao de novo mutacije. Takve mutacije mogu da ukažu na gene i biološke puteve povezane sa određenim stanjem, kao što je bio slučaj sa OKP-om i tikovima.
„Srodne studije zasnovane na porodicama dovele su do genetskih tragova kod ADHD-a, anksioznosti u djetinjstvu, složenih motoričkih stereotipija i ponavljajućih ponašanja usmjerenih na tijelo, kao što su trihotilomanija, odnosno čupanje kose, i poremećaj ekskorijacije, odnosno čačkanje kože“, kaže dječiji psihijatar Tomas Fernandez.
Istraživači očekuju da bi iste tehnike kao u studiji objavljenoj u časopisu Nature Neuroscience mogle da otkriju više i o mizofoniji analizom „trija“, odnosno osobe sa mizofonijom i oba njena roditelja.
Iako za sada o mizofoniji znamo manje nego o stanjima poput OKP-a, prvi podaci ukazuju na to da osobe sa mizofonijom takođe imaju više de novo mutacija, što bi moglo da bude važan put ka boljem razumijevanju ovog stanja.
„Potrebni su pristupačni materijali zasnovani na dokazima koji objašnjavaju mizofoniju, pomažu ljudima da opišu svoja iskustva i nude praktične smernice porodicama, školama i zdravstvenim radnicima“, kaže Fernandez.
Kako istraživači naglašavaju, mizofonija predstavlja stvarnu reakciju mozga, a ne samo preteranu osjetljivost na određene zvuke. Ona može značajno da utiče na kvalitet svakodnevnog života i da izazove nesporazume i sukobe, što bi moglo da se promijeni kako budemo bolje razumjeli ovo stanje.
„Reakcija može da bude trenutna i nevoljna, a neki ljudi izbjegavaju zajedničke obroke, učionice, radna mjesta ili društvene situacije kako bi izbjegli zvuke koji je izazivaju“, kaže Fernandez.
Istraživanja su objavljena na platformi za radove koji još nisu prošli stručnu recenziju medRxiv i u časopisu Nature Neuroscience.
Izvor:DAN
