Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Nikola Đukić rođen je 6. aprila 2001. godine u Beogradu, iz visoko rizične blizanačke trudnoće.
Već na samom početku života pokazao je ono što će kasnije postati njegova suština karakter. Kako
se sjeća njegova majka Milica Šćepanović, bio je tvrdoglava beba, jedina u boksu koja nije
dozvoljavala da bude umotana u „kiflu“, beba kojoj ni babice nijesu mogle da zamotaju glavu jer se,
jednostavno, nije dala. Kao da je i tada znao da sloboda nema alternativu.
Jedinac, prvo unuče i prvo praunuče, rastao je okružen ljubavlju i pažnjom. Od svoje prve godine
započinje niz pregleda, fizikalnih terapija, defektoloških i logopedskih tretmana. Ipak, sve je
prihvatao bez otpora. Njegovi dani su bili ispunjeniji obavezama nego dani druge đece, ali u
njegovom osmijehu nikada nije bilo ljutnje. Bio je i ostao dijete (mladić) koje se pamti ali koje i
danas po iskrenom, dječijem osmijehu onom koji vam osvoji srca da nadu i volju i želju da istrajete
i da se borite. Nikola nikada nije prohodao, ali je kolica prihvatio ne kao pomagalo, već kao svoja
krila. Kako kaže njegova majka, on ih nikada nije doživljavao kao prepreku, već kao produžetak
sebe, kao način da se kreće kroz svijet koji je odlučio da ne odustaje od njega.
Nikola je društven, otvoren, omiljen. Završio je osnovnu i srednju školu u Resursnom centru u
Podgorici, učestvujući u svim školskim aktivnostima izletima, ljetovanjima, priredbama,
proslavama Dana škole. Voli i vanškolski život šetnje gradom, koncerte, utakmice, putovanja,
druženja sa prijateljima iz Prvog udruženja roditelja djece i omladine sa smetnjama u razvoju.
Učestvujući j u UNICEF-ovim kampanjama, među kojima se posebno izdvaja „Govorimo o
mogućnostima“, a snimao je i spot sa Rambom Amadeusom. Bio je dio kratkog filma „Put na
Mjesec“ Gorana Šćekića – priče o dječaku u kolicima koji sanja i uspijeva da se popne na Mjesec.
Ta priča, zapravo, nikada nije bila samo film. Prošao je dvije ortopedske operacije, sa
višemjesečnim rehabilitacijama. U operacionu salu odlazio je nasmijan, bez trunke straha, kao da
ide na izlet. Voli kretanje, dinamiku, izazov. Sport je njegova prirodna teritorija. Prati gotovo sve
sportove, ali je tenis imao posebno mjesto u njegovom srcu. Teniski reket mu je jedno vrijeme bio
omiljena igračka, a Novak Đoković idol od najranijeg djetinjstva. I onda je došao trenutak kada je
od strastvenog navijača postao takmičar.
VODA U KOJOJ SMO SVI JEDNAKI PUT MEDALJA ALI I UNUTRAŠNJIH POBJEDA
Godine 2019. Nikola započinje rekreativno plivanje na bazenima Sportskog centra Morača. Prvi
zaveslaji bili su skromni, uz pomagala. Ali upornost, rad i podrška trenera učinili su svoje Nikola
počinje samostalno da pliva. Kako kaže njegova majka Milica Šćepanović, voda mu je dala ono što
nijedno drugo mjesto nije moglo slobodu. Majka Milica prvi nezvanični trener ali i najvažnija i
najjsnažnija podrška i tada i danas. U vodi je samostalan, jednak, oslobođen snažan uporan sa
željom da trijumfuje. Prvo takmičenje održano je u Beogradu gradu u kojem je rođen. Kao da se
vratio na početak, ali ovog puta da započne sportsku borbu. Na tom prvom takmičenju osvaja svoju
prvu medalju bronzanu. Bio je to znak da je na pravom putu. Uslijedila su takmičenja širom
regiona: Sarajevo, Zagreb, Novi Sad, Split, Zadar, Skoplje, Podgorica. Negdje sa medaljama,
negdje bez njih, ali uvijek sa istim žarom, istom radošću putovanja, druženja i takmičenja. Svaki
nastup bio je korak naprijed.
Ljeto 2022. donijelo je novu, tešku borbu. Nikola se suočava sa koronom i izlazi kao pobjednik, ali
sa ozbiljnim posljedicama. Pola godine je van bazena. U trenucima kada mu život visi o koncu, sa
drenom u plućima, njegova jedina želja bila je da zapliva na Otvorenom prvenstvu Podgorice u
paraplivanju. Kako kaže njegova majka, iz bolničkog kreveta navijao je za svoje drugare, jer sport
nikada nije prestajao da bude njegov svijet. Vraća se bazenu i u martu 2023. učestvuje na Svjetskoj
seriji u Linjanu u Italiji. Bez uspjeha. Taj poraz unosi nemir, tremu, sumnju. Takmičenja postaju
teška, stresna, ali želja ne nestaje. U junu iste godine, u Sarajevu, osvaja novu medalju. Tada, kako
kaže njegova majka Milica Šćepanović, Nikola nije pobijedio konkurenciju pobijedio je sebe. A to
je pobjeda veća od svih zlata.
Danas iza sebe ima 13 medalja: zlatnih, srebrnih i bronzanih, ali istinska pobjeda je svaki put kada
dotakne ivicu bazena. Nijedan trening nije preskočen. Po suncu, kiši, vjetru u 12:30 je uvijek
spreman, pored bazena, da zapliva u novu borbu. Plivanje je postalo sastavni dio njegove
svakodnevice, ali snovi se ne završavaju. Nikola danas sanja nove izazove, nove discipline, nove
pobjede. Paraboćanje je sljedeći korak. Nova vrata su otvorena vrata radosti, druženja,
samopouzdanja i uspjeha. A đe će ga ti izazovi odvesti? Tamo đe idu oni koji nikada nijesu pristali
da im granice budu sudbina.
Zato bodrimo i podržimo Nikolu Đukića, mladića koji je odavno prevazišao prepreke i granice koje
su mu bile namijenjene samo na papiru, jer on nije pobijedio okolnosti on ih je prerastao, mirno,
istrajno i bez potrebe da se njegova borba objašnjava ili opravdava. Iza svakog njegovog zaveslaja
stoji snaga koja se ne vidi odmah, snaga karaktera i vjere, ali i bezuslovna podrška njegove majke
Milice Šćepanović, istinske heroine svakodnevice, žene koja je sa sinom krčila nimalo lak put do
medalja, kroz dane bez garancija i noći bez odmora. Njihova borba je uvijek imala smisao, jer
Milica nije nosila Nikolu učila ga je da nosi sebe, da vjeruje u svoje mogućnosti i da nikada ne
prihvati granicu kao konačnu istinu. Svaki terapijski dan, svaka neizvjesnost, svaka pauza i svaki
povratak jači nego ranije bili su zajednički koraci naprijed, utkani u temelje današnjih uspjeha.
Medalje koje danas nosi nisu slučajnost, već rezultat istrajnosti, discipline i ljubavi koja ne odustaje
ni onda kada je najteže.
Ipak, ovo nije vrhunac njegove priče, već tek početak puta koji se pred Nikolom tek otvara, puta na
kojem će tek doći najveće pobjede. Vjerujem u njega, jer vjerovati u Nikolu Đukića znači vjerovati
u čovjeka koji je pobijedio sebe, i snagu rada, dostojanstva i čiste volje. Podržavajući Nikolu, ne
podržavamo samo sportistu, već ono najplemenitije i najhumanije što sport i život mogu da ponude
pravo na san, na borbu i na jednakost. Nikola nas ne uči kako se osvajaju medalje, već kako se ne
odustaje, i zato ova priča odavno nije samo njegova, već pripada svima nama koji vjeruju da se
granice ne ruše snagom mišića, već snagom srca.
Autor:radiotitograd.me
