Njeno saopštenje prenosimo integralno:
Odrasla sam zajedno sa svojim roditeljima, sestrom i babom u porodičnoj kući, u istim uslovima u kojima moja baba živi i danas. Dobro znam kako je bilo živjeti u toj kući i kakav je bio odnos prema nama.
Dok smo bile djeca, sestra i ja često nismo mogle bezbrižno da se igramo u dvorištu, jer nas je baba tjerala i govorila da to nije naše dvorište, već da pripada našem stricu i njegovoj djeci. Pred nama je često vrijeđala našeg oca, a kada bi krenuo na posao, znala je da mu govori: „Dabogda se slomio.“
Vremenom su se roditelji zbog njenog ponašanja prema nama na kraju odlučili da se odsele i nastave život samostalno. Sto su i uradili pošli smo na stan.
Nakon toga dugo nismo imali kontakt sa babom. Tek nakon razvoda mojih roditelja ponovo smo povremeno odlazile kod oca, koji je jedan period živio sa babom. Tokom vikenda smo dolazile da ga posjećujemo, ali se njen odnos prema nama nije promijenio. I dalje smo doživljavale iste neprijatnosti.
Nakon određenog vremena, otac je odlučio da sagradi sebi kuću i započeo je gradnju od dnevnog boravka. Za to vrijeme boravio je u porodičnoj kuci, u odvojenoj sobi koju je sagradio za sebe, gdje smo i mi dolazile, nastojeći da što više izbjegnemo babu i njena vrijeđanja. Kasnije je završio kuću iza babine kuće, a nakon toga se ponovo oženio.
Sa svojom sadašnjom suprugom dobio je dvoje djece. Nažalost, i oni su prolazili kroz iste stvari kroz koje smo sestra i ja prolazile tokom djetinjstva.
Godinama su supruzi mog oca upućivane prijetnje i uvrede. Moj otac je uvijek bio protiv prijavljivanja svoje majke i često je govorio: „Pustite je“, jer je godinama bio naviknut na takvo ponašanje. Međutim, njegova supruga više nije željela da trpi takve stvari, prvenstveno zbog svoje djece. Baba ih je omalovažavala, tjerala iz dvorišta, vrijeđala ih i govorila im da nisu njena unučad riječima: „Vi niste moja unučad.“
Takođe, želim da istaknem da je babi više puta nuđena pomoć. Predlagano je da joj se napravi kupatilo i obezbijedi sve ono za šta danas tvrdi da nema. U pomoć su se uključivali i drugi članovi porodice, ali je ona sve to odbijala. Odbijala je i mogućnost da živi kod druge djece, kao i da dozvoli da joj se urade potrebni radovi na kući.
Teško mi je i veoma ružno što uopšte moram javno da govorim o ovome, jer je ona ipak moja baba i majka mog oca. Ipak, još teže mi je da gledam kako moj otac, njegova supruga i moja maloljetna polubraća prolaze kroz javni linč, dok se čuje samo jedna strana priče.
Ne pišem ovo da bih bilo koga napadala ili vrijeđala, već da bih pokazala da svaka priča ima dvije strane i da istina nikada nije onakva kakvom se predstavlja kada se čuje samo jedan glas.
Izvor:https://gradski.me
