Najveći uspjesi crnogorskog sporta – Marija Jovanović

Radio Titograd

26.03.2024, 11:18h

4 min

Foto: ŽRK Budućnost Bemax/Dejan Starčević

Marija Jovanović prvu medalju sa Crnom Gorom uzela je još na Mediteranskim igrama u Peskari 2009. godine, kada je i počela da se polako stvara zlatna generacija crnogorskih “lavica”.

Tri godine kasnije sa rukometašicama Crne Gore je stigla do olimpijskog srebra u Londonu 2012, nakon toga, preuzela kapitensku traku od Maje Savić i u decembru predvodila “lavice” do zlata na Evropskom prvenstvu u Beogradu.

Dvanaest godina kasnije Mara je u ulozi navijača, velike podrške novoj generaciji “lavica” na putu ka vizi za Pariz 2024.

Našim djevojkama tek slijedi borba, kvalifikacioni turnir za “grad svijetlosti”, u Ulmu, u konkurenciji Njemačke, Slovenije (koju vodi Dragan Adžić) i Paragvaja.

“Kvalifikacioni turnir je jedna prilika da se naše djevojke nađu na najprestižnijem takmičenju na planeti. Sa dobrom igrom, željom ja vjerujem da je sve moguće”, kazala je Marija na početku razgovora za Sportski.me.

Turnir ne ostavlja pravo na grešku – samo dvije selekcije iz Njemačke vidjeće svijetla Pariza.

“Mišljenja sam da su tri reprezentacije u velikoj borbi za prva dva mjesta, ali ne treba zaboraviti ni autsajdere koji uvijek mogu da iznenade. Sigurno da će i Njemačka kao domaćin imati podršku i da ce biti teško sigurno izboriti se za plasman. Vjerujem u želju i snagu naših djevojaka”, kazala je Jovanović.

Pritisak, i ulog je ogroman…

“Pritisak i odgovornost je velika, a vjerujem i sama želja za plasmanon na Olimijske igre je srazmjerna opterećenju, i vjerujem i želim da budemo dio tog velikog takmičenja”, poručila je Marija.

Od državnog osamostaljenja Crna Gora ima jednu olimpijsku medalju, srebrnu iz Londona 2012. i čuvenog finala “lavica” sa Norveškom. Ta godina je bila magična za naš rukomet.

“Nevjerovatan je osjećaj i dan danas. Skoro pa nestvaran. Nekako se čini da je daleko iza nas. Međutim sjećanja i zadovoljstvo je nešto što će trajati vječno. Nešto što pored osvojene medalje svako od nas sa ponosom nosi u sebi je taj osjećaj igrati finale na Olimpijskim igrama i popeti se na postolje, a prije svega učestvovati pored toliko nestvarnih sportista iz cijelog svijeta”, poručila je Jovanović.

U decembru iste godine uslijedila je kruna svega – titula prvaka Evrope sa “lavicama”, a Jovanović je imala tu čast da kao kapitenka podigne pehar u “Beogradskoj areni” – nakon čuvenog finala, produžetaka protiv Norveške.

“Ta godina je zaista bila nevjerovatna za svaku od nas, obilježila je naše karijere svakako, izgradila nas kao igračice i kao osobe jednim dijelom. Na prvenstvo u Beogradu smo otišli manje opterećeni, ali svjesni svoje snage i nekako smo kroz utakmice zaista vjerovale u sebe i da kad smo mi jedno da nam baš ni jedna reprezentacija ne može nista. Imale smo nevjerovatnu energiju i slaganje između nas koje se osjetilo u svakom trenutku na terenu”, kazala je Jovanović.

Jovanović je prve rukometne korake učila u rodnom Danilovgradu. Uslijedila je epizoda, sezona u Medicinaru iz Šapca, a rukometno se izgradila u Budućnosti. Tri puta je igrala polufinale EHF Lige šampiona (jednom sa “plavima”), i to je trofej koji joj u bogatoj karijeri nedostaje. Ima li žala?

“Hm…možda. U jednom trenutku jer sam igrala tri puta polufinale Lige šampiona”, kazala je Jovanović.

Sa “plavima” je uzela dva EHF evropska kupa, igrala polufinale Lige šampiona, a trofej koji joj nedostaje je Liga šampiona u dresu Budućnosti. Marija je sezonu je prije velikog uspjeha, Podgoricu zamijenila Vlčeom – potpisala ugovor sa Olkimom.

“Što se tiče Budućnosti, ne žalim. U tom trentku sam donijela pravu odluku shodno okolnostima i svemu sto se tada dešavalo. Danas živim poprilično drugačiji život i saznanje da imam osvojen trofej Lige šampiona mi ne bi pretjerano značio u ovom trenutku”, kazala je Jovanović.

Budućnost je dva puta bila prvak Evrope. Sada je potpuno drugačija situacija. koliko je teško, ponoviti sve te rezultate u bliskoj budućnosti…

“Nisam sigurna koliko je teško ili lako. Vjerujem da Bojana i Maja rade odlično sa tom djecom i da svaka od njih ima od koga da uči. Nevjerovatno je i to što su uspjele da urade sa reprezentacijom sa tako malim fondom igrača koji u svojim klubovima možda i nemaju tu lidersku ulogu, a u reprezentaciji je preuzimaju bez razmišljanja”, kaže Marija i dodaje da sada odmara od rukometa.

Foto: ŽRK Budućnost Bemax/Dejan Starčević

“Slabije pratim rukomet, zaista. Trenutno možda najviše mlađe generacije jer tu imam dvije nasljednice pa mi prosto ne daju prostora da se skroz udaljim od rukometa”, rekla je Jovanović, koja je 2022. godina bila ambasador EHF Eura.

Iako je van rukometa, sporta, ne isključuje povratak, ali u drugačijoj ulozi.

“Trenutno sam van sporta. Ali, to ne znači da možda u nekoj bliskoj/daljoj budućnosti, se na neki način vratim sportu”, zaključila je Jovanović.

 

 

Izvor:Sportski.me

Podijeli na:

Titogradske vijesti, top2

20.04.2024. u 19:42h

Titogradske vijesti, top1

20.04.2024. u 15:19h

Skip to content