MARINKO PAVIĆEVIĆ PJESNIK SA PEČATOM CRNE GORE
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
„Može slavuj prestati da pjeva,
Možda nekad i presuši more,
Ali ljubav umrijeti neće,
Niti ime moje Crne Gore!“
Ovi stihovi Marinka Jovanova Pavićevića, koji su poslužili kao naslov njegove sabrane
poezije, odjekuju poput zavjeta i sržne poetske istine. Kao jedan od najistaknutijih
crnogorskih kantautora i pjesnika, Pavićević je čitavim svojim stvaralaštvom potvrđivao
upravo to da je ljubav prema zavičaju neuništiva, da se njome nadahnjuju i njegove pjesme i
njegove note, takođe da je njeno sveto ime – Crna Gora – neodvojivo od njegovog
umjetničkog bića. Ovo književno-esejističko razmišljanje o Pavićevićevoj poeziji nastoji da
prikaže kontinuitet te ljubavi i snagu njegovog lirskog izraza, kroz osvrt na ključne zbirke u
hronologiji njegovog stvaralačkog puta.
Još od prve zbirke NEBESKO DNO (1989) Pavićević je pokazao duboku emotivnost i
izražajnost. Njegovi rani stihovi odišu intimnom toplinom doma i porodice, koje kasnije
pretače u širi zavičajni okvir. U pjesmi „Balada o majci“ iz te zbirke, mladalački glas
pjesnika ispjevava čežnju i zahvalnost prema majci, što odražava temeljnu emotivnu matricu
iz koje će se razviti njegova patriotska osjećanja. „Svaka tvoja suza za mene kô žar vrela“
(NEBESKO DNO, 1989), piše Pavićević, poredeći majčine suze sa užarenim ugljenom u
srcu, snažna metafora koja svjedoči o intenzitetu njegove osjećajnosti. Ovi rani stihovi,
prožeti iskrenom emocijom, nagovijestili su pjesnika koji razumije bol i ljubav običnog
čovjeka, pjesnika koji će umjeti da tu emociju kasnije prenese i na voljenu grudu crnogorsku.
Nakon poetskog prvijenca, Pavićević širi svoj stvaralački izraz i eksperimentira sa proznim
oblikom u knjizi MONAHOV TALISMAN (1995). Iako je ova zbirka označena kao proza,
njen jezik je snažno poetski obojen, a slike živopisne i simbolične, što pokazuje da pjesnik u
njemu ne miruje. U jednom nadahnutom odlomku Pavićević zapisuje: „Bog se poigrava sa
ljudskim istinama, dok se preznojeno nebo danima moli olovnom oblaku.“ (MONAHOV
TALISMAN, 1995). Ova rečenica, lirski sažeta i filozofski zagonetna, svjedoči o autorovoj
sklonosti ka meditativnom promišljanju života i sudbine.
Kroz Monahov talisman naziremo Pavićevićev unutrašnji nemir i traganje za istinom
kvalitete koji će kasnije obilježiti i njegovu poeziju u užem smislu. Čak i dok piše u proznom
ruhu, on ostaje pjesnik u duši: njegov „preznojeno nebo“ i „olovni oblak“ naslućuju tamu i
iskušenja, ali i potrebu za katarzom koju će njegova poezija donijeti.
Poslije decenije pauze, Pavićević se vraća objavljivanju poezije sa još zrelijim glasom i
obnovljenim patriotskim zanosom. Zbirka SVETAC BEZ OREOLA (2005) predstavlja
prekretnicu i u njoj se spajaju lirska duhovnost i ljubav prema crnogorskoj tradiciji. Pavićević
se ne ustručava da u stihovima oživi istorijske i duhovne simbole Crne Gore. Tako, kroz
poetsku viziju „Kletve Svetog Petra Cetinjskog“, priziva duh vladike Petra I Petrovića
crnogorskog sveca i vladara kako bi progovorio o sudbini svog naroda. „Gospod me za
zemlju vezao lancem“ (SVETAC BEZ OREOLA, 2005), uzviknuće lirski subjekt,
osjećajući se okovanim za rodnu grudu božanskom voljom. Ovim snažnim stihom Pavićević
izražava i blagoslov i breme zavjetne povezanosti sa domovinom.
Crna Gora je za njega sudbinska odrednica kojoj je vezan „lanacem“ i dužnosti i ljubavi. U
istoj zbirci pojavljuju se i motivi crnogorskih svetitelja i legendi od Svetog Vasilija Ostroškog
do mitskih vila sa planinskih katuna što sveukupno gradi jednu poetsku fresku posvećenu
duhu Crne Gore. Pavićevićev jezik ostaje jednostavan a uzvišen, prožet arhaičnim izrazima i
lokalnim bojama (primjećujemo upotrebu crnogorske azbuke poput đe i ś u njegovim
stihovima), čime on svjesno njeguje i jezik kao dio kulturnog identiteta. Ono što je započeto
u Svecu bez oreola, nastavlja se i produbljuje u zbirci PEČAT PRAVEDNIKA (2009).
Pavićevićev poetski izraz postaje još snažniji, a patriotska nota još istaknutija.
Ova zbirka, znakovito podnaslovljena kao „Trilogija“, sadrži tematski povezane cikluse koji
slave moralnu pravdu, junaštvo i vjernost korijenima. Pjesnik sada već otvoreno združuje
ličnu emotivnost sa kolektivnim sjećanjem svog naroda. U dirljivoj posveti prijatelju (pjesma
„Prijatelju“), on opisuje povratak rodnoj zemlji i ognjištu poslije dugog lutanja. „Zadrhta
korak na rodnoj grudi“ (PEČAT PRAVEDNIKA, 2009), piše Pavićević jednostavnim, a
potresnim riječima dočarava onaj sveti trenutak kada čovjek stupi na tlo koje ga je iznjedrilo.
To podrhtavanje koraka na „rodnoj grudi“ metafora je dubokog poštovanja i ljubavi prema
zavičaju, koje se provlače kroz čitavu ovu zbirku. U njoj Pavićević takođe ispisuje i
svojevrsne opomene i poruke savremenicima njegov ton postaje i rodoljubiv i proročki.
Poput starog barda, on opominje na raskršćima istorije, ali i pjeva o snažnoj nadi. Ta dualnost
intimna emocija i patriotska vizija daje Pečatu pravednika posebnu unutrašnju snagu.
Zbirka KRUNA OD KAMENA (2014) dolazi kao kruna višedecenijskog pjesničkog rada,
ali i kao nastavak kontinuiteta ljubavi prema Crnoj Gori. U ovoj zbirci Pavićević dodatno širi
tematski raspon svojih stihova pjeva o rodnom Nikšiću i Cetinju, o ljepotama Boke i
durmitorskim vrletima, o istorijskim trenucima i ličnostima, pri čemu svaki motiv provlači
kroz prizmu ličnog doživljaja i poetske imaginacije. Naslov sam kruna od kamena priziva
sliku Lovćena, kamenog oltara crnogorske slobode, i sugeriše trajnost i čvrstinu one ljubavi
koja kruniše njegovu poeziju. U pjesmi „Cetinjska balada“, Pavićević ispisuje melanholičnu
elegiju staroj prijestonici Cetinju, svjestan slavne prošlosti i neumitnosti odlaska. „Odlazim s
tugom, sveti grade“ (KRUNA OD KAMENA, 2014), kazuje lirski subjekat, obraćajući se
Cetinju kao svetome gradu. U tim riječima čitamo ljubav i tugu istovremeno ljubav prema
„svetom“ mjestu crnogorske istorije, i tugu zbog rastanka sa njim.
Dalje u istoj pjesmi slika je još potresnija: „Cetinjske kiše skrivaju suze“, piše Pavićević,
spajajući kišu i suze u motiv skrivenog plača zemlje za svojim sinovima. Kroz cijelu Krunu
od kamena provlači se motiv kamenih planina, ognjišta i ognjenog žara slobode bilo da pjeva
o Mojkovačkoj bici, o beskraju Bjelopavlićke ravnice ili o svojim savremenicima koje naziva
„brat po peru i gitari“. Ovom zbirkom Pavićević potvrđuje zrelu pjesničku fazu njegov je stil
siguran, slikovit i muzikalan, a poruke iskrene i univerzalne. Značajno je i to da on ovđe u
svojim pjesmama gradi mostove sa drugim gradovima i kulturama piše „Mostarsku
baladu“, pominje sevdah pjesmu Bijelom Polju, čime pokazuje da rodoljublje ne znači
zatvorenost, već naprotiv, ljubav prema svom omogućuje i razumijevanje tuđeg. Akademska
književna kritika uočava da Pavićević u ovoj fazi često koristi klasične forme (sonet, baladu)
i tradicionalne motive, obogaćujući ih savremenom emocijom. Njegovi stihovi odišu
inspirativnom snagom koja čitaoca podstiče na razmišljanje o sopstvenom identitetu i
nasljeđu.
Kulminacija patriotske lirike u Pavićevićevom opusu dolazi sa knjigom CRNOGORSKI
OREOL (2018), čiji sam naslov sugeriše oreol časti i oreol slobode što vijekovima obasjava
Crnu Goru. U ovoj zbirci nalazimo možda najsvečanije i najupečatljivije Pavićevićeve
rodoljubive stihove. On se ovđe okušava i u zahtjevnim formama poput sonetnog vijenca
ciklusa od petnaest soneta posvećenih Crnoj Gori kao domu. Pjevajući o „snu dalekih
vjekova“, o ostvarenju vjekovne težnje crnogorskog naroda za slobodom i svojom državom,
Pavićević oplemenjuje tradicionalni patriotski diskurs svježinom i poetskom umješnošću.
„Svaki kamen vrijedan ti zlata, Bog ti dao sve što može dati“ (CRNOGORSKI OREOL,
2018), uskliknuo je on u jednom sonetu, obraćajući se personificiranoj Crnoj Gori sa
ljubavlju i poštovanjem. U ovim stihovima prepoznajemo temeljnu poruku cijele zbirke svaka
stopa rodne zemlje dragocjena je, svaki kamen nosi istorijsku težinu i vrijednost, a božanska
providnost nad njom bdije. Istovremeno, pjesnik ne idealizuje slijepo on je svjestan i
stradanja i žrtve koji su u te temelje ugrađeni.
U drugim pjesmama zbirke evocira se burna prošlost: sablje, ustanici, „polomljene sablje“ i
„zlatni prijesto“ Njegošev, sve su to simboli kroz koje Pavićević izražava svoje divljenje
precima i vjeru u budućnost. Njegova poezija poprima karakter gotovo himničan, ali ostaje
prožeta ličnom notom i umjetničkom slikovitošću, što je čini i patriotskom i estetski
vrijednom. Kritičari su sa pravom primijetili da je Pavićević “smislom i dosegom svoje
pjesničke poruke najoriginalniji pjesnički individualista na našim prostorima” a Crnogorski
oreol to potvrđuje originalnost njegove vizije leži u spajanju istorijske svjesnosti, ljubavi
prema domovini i modernog, autentičnog izraza. Uporedo sa snažnim rodoljubivim
tonovima, Pavićević nikada ne zapostavlja univerzalne ljudske teme ljubav, bol, prolaznost
koje daju dublju slojevitost njegovoj patriotskoj poeziji.
To je naročito vidljivo u zbirci OKUŠENIK (2018), koja zaokružuje sabranu poeziju i unosi
jedno introspektivnije svjetlo. Sam naslov „Okušenik“ asocira na onoga koji je okušen koji
je prošao mnoge kušnje. U ovim pozno nastalim pjesmama Pavićević sabira životna iskustva,
promišlja o ulozi pjesnika i smislu stvaranja, ali i dalje zbori u ime svoje voljene zemlje kada
god je to potrebno. Njegova unutrašnja snaga kao lirskog subjekta ovdje je na vrhuncu on se
ne plaši da progovori o mračnim stranama povijesti i sadašnjosti, o nepravdama i
„kastriranim sjećanjima“, pa čak i o smrti ideala. Međutim, čak i u tim trenucima ogorčenja
ili tuge, kroz njegove stihove prosijava onaj iskonski plamen nade i ljubavi.
U snažnoj pjesmi „Zakletva Crnoj Gori“ iz Okušenika, Pavićević sumira vjekovni raspon
crnogorskih stradanja i trijumfa. Opisujući kako su kroz istoriju mnogi pokušavali da zatru
ime Crne Gore i prisvoje njenu slavu, on donosi sliku krvavog kamena, natopljenog
junaštvom: „Kamen tvoj crven od junačke krvi“ (OKUŠENIK, 2018). Taj kamen, simbol
otpora, stoji naspram svih izdaja i okupacija. U završnici iste pjesme, pjesnik ističe
neuništivost crnogorskog duha: ma koliko neprijatelji nasrtali, „a ti bivala sve jača i čvršća“
(OKUŠENIK, 2018). Ovi stihovi zvuče kao završna riječ jednog dugog ispita zrelosti nakon
svih iskušenja, Crna Gora ostaje snažna i ponosna, baš kao što i Pavićevićeva poezija kroz
decenije biva sve snažnija i zrelija.
Kao recenzent koji pomno prati ovo stvaralaštvo, lično smatram da Pavićević nije samo
pjesnik riječi na papiru, već i pjesnik u muzici. Njegova dvojna uloga kantautora dala je
poseban pečat njegovoj poetici mnoge njegove pjesme su otpjevane, a mnoge njegove note su
otpjevane riječju. On je umjetnik čija, kako sam kaže, „muzika priča, a stih pjeva.“ Nema
boljeg dokaza za to od antologijske pjesme „Crnoj Gori“, koja je postala neslužbena himna
mnogih patriotskih srca. Kad Pavićević na sceni zapjeva stihove: „Lovćen šalje pozdrav
Komovima, Crna Gora ko majčino krilo…“ i naročito refren „Ali ljubav umrijeti neće, niti
ime moje Crne Gore“, svako ko sluša osjeti trnce ponosa i emocije. Ta jedinstvena sinergija
poezije i muzike uzdigla je Pavićevića među velikane crnogorske kulture: kroz njegove
pjesme, i one napisane i one odsvirane, progovarala je sama Crna Gora sa svim svojim
ljepotama, legendama, patnjama i nadama. Marinko Jovanov Pavićević je dakle, pjesnik koji
je svojom pjesmom uzdigao Crnu Goru. Njegove stihove krasi rijetko viđena iskrenost i
predanost idealima zavičaja, slobode, čojstva i junaštva. Njegova patriotska nota nikad nije
obični deklarativni patriotizam, već je prožeta dubokim humanizmom i ljubavlju prema
ljudima. On pjeva o čovjeku, bilo da je to majka koja ispraća sina, ratnik koji brani ognjište,
prijatelj iz djetinjstva ili starac koji pamti bolje dane. U toj širini empatije leži unutrašnja
snaga njegovog lirskog izraza Pavićevićev lirski junak je istovremeno i ličan i univerzalan, i
Crnogorac i svaki čovjek koji voli svoj dom. Pritom, on nikada ne zaboravlja kulturne
vrijednosti svog naroda jezik, običaje, vjeru već ih bilježi u svojim stihovima kao svete niti
koje povezuju prošlost i budućnost.
Bilo da opisuje divlju ljepotu durmitorskih stijena ili samoću manastirskih ćelija, bilo da
oplakuje one koji su pali za slobodu ili se raduje đeci koja rastu pod crnogorskim nebom,
Pavićević to čini srcem koje jednako snažno kuca za svoj narod i za cijelo čovječanstvo.
Stoga, čitajući sabranu poeziju Marinka Pavićevića MOŽE SLAVUJ PRESTATI DA
PJEVA, čitalac ne dobija samo uvid u poetski razvoj jednog autora, već uranja u istoriju i
dušu Crne Gore. Ova knjiga je poput lirskog putovanja kroz vrijeme od mladalačke sjete i
čežnje, preko sazrijevanja uz ideale pravde i svetosti ognjišta, do zrele spoznaje da je
umjetnost neraskidivo povezana sa identitetom naroda. Na tom putu, Pavićević je izgradio
jedinstven poetski oreol oko Crne Gore oreol satkan od stihova i nota, koji će ostati da svijetli
budućim generacijama.
Njegov slavuj simbol pjesničkog glasa ne prestaje da pjeva, već svojom pjesmom prenosi
plamen ljubavi i nade. Pavićevićevo djelo nas podsjeća na suprotno da istinska umjetnost i te
kako ima moć da probudi emociju i ponese poruku. Njegove pjesme, bilo da se čitaju u miru
ili samoći ili na književnim večerima ili slušaju uz gitarsku pratnju, bude u nama ono najbolje
ponos što pripadamo malom, ali ponositom narodu, i vjeru da su pravda, čast i ljubav
vrijednosti za koje se vrijedi boriti. Na kraju, možemo slobodno reći da je Marinko
(Jovanov) Pavićević pjesnik čija riječ ima težinu amaneta. On je svojim dugogodišnjim
radom i talentom zadužio Crnu Goru, otpjevavši joj i opjevivši je u trenucima slave i u
trenucima iskušenja. Njegov poetski pečat autentičnosti i patriotizma prepoznaje se u svakoj
strofi koju je napisao. Čitajući ovu sabranu poeziju, osjetićemo i suzu u oku i osmijeh ponosa
na usnama osjetićemo kako kroz nas struji onaj isti zanos koji iz stihova govori da ni slavuj
ne prestaje pjevati, ni more presušiti ne može, jer ljubav prema domovini ostaje jača od
svega. Takva ljubav, ovaploćena u pjesmama Marinka Pavićevića, zaista je vrijedna krune od
kamena vječnog priznanja jednom pjesniku i jednom narodu.
Autor:raditoograd.me
