Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Subota je 31. januar 2026. godine. Kao i prethodnog jutra, budim se rano. Napolju se smjenjuju
sitan snijeg i kiša, na mahove. U vazduhu je ona planinska svježina koja vas naćera da hodate
sporije i da gledate pažljivije. Svaki grad, pored istorije, kulture i turizma, čine njegovi stanovnici.
Kolašin, iako je danas jedan od centara razvoja zimskog i ljetnjeg turizma, ima i one ljude koji su
znali da svjedoče ljepotom pitke riječi i mudrošću djela. Park šuma Dulovina nalazi se na oko
kilometar i po od mog smještaja. Polako se uspinjem. Želja mi je da obiđem Botaničku baštu
Dulovine, koju su decenijama brižno uređivali, stvarali, oplemenjivali i obogaćivali Danijel i Zora
Vincek.
Hodam asfaltnom stazom. Pored puta stabla crnog bora. Nema putokaza, nema oznaka koje bi
nagovijestile da se u blizini nalazi jedno ovako vrijedno mjesto. Dolazim do raskrsnice đe se putevi
račvaju. Tu već postoji obilježje za Botaničku baštu Dulovina. Makadamskim putem prilazim
ograđenom posjedu. Vegetacija miruje, ali i u tom mirovanju biljke imaju svoju ljepotu. Stajem pred
kapiju, koja je zaključana, i posmatram unutra. Pravim fotografije. Ova bašta je nastala početkom
osamdesetih godina prošlog vijeka i jedina je botanička bašta ovakve vrste u Crnoj Gori. Na malom
prostoru, od svega 646 metara kvadratnih, na nadmorskoj visini od 1.018 metara, sabrano je
bogatstvo planinske flore sa Bjelasice, Sinjavine, Komova i Durmitora. Na ovom mjestu okupljeno
je više od četiri stotine biljnih vrsta, među kojima je veliki broj endema biljaka koje ne rastu niđe
drugo na svijetu. Većina tih biljaka ima i ljekovita svojstva, što dodatno govori o vrijednosti
crnogorske flore i njenom značaju, kako u tradicionalnoj upotrebi, tako i u savremenim
istraživanjima.
Bašta nije zamišljena samo kao prostor očuvanja biljaka, već i kao mjesto učenja. Mjesto đe se
može razumjeti koliko je osjetljiva ravnoteža planinskih ekosistema i koliko je važno sačuvati
izvorni biljni svijet. Zbog toga je kategorisana kao zaštićeno prirodno dobro spomenik prirode, i
zakonom je zaštićena već skoro tri decenije. Brigu o bašti, zajedno sa Danijelom Vincekom,
nastavila je i njegova supruga Zora. Sve do 2018. godine, kada su tri godine prije njegove smrti,
odlučili da baštu poklone državi.
Stojeći pred kapijom, pogledom uprtim ka unutrašnjosti bašte, ne mogu a da se ne sjetim
neumornog neimara Danijela Vinceka, čovjeka koji je sebe doslovno utkao u planine sjevera Crne
Gore. Ostao je ovđe, u svakoj biljci, u svakoj stazi, u svakom pažljivo odabranom primjerku flore. I
dok tako stojim, razmišljam koliko je čudna sudbina velikih neimara. Koliko ćemo ih cijeniti kao
društvo, ostaje na nama. Jer čini mi se da ponekad brzo i lako zaboravljamo imena onih koji su
Crnoj Gori dali ogroman i trajan doprinos.
NA BAŠALJEM BRDU PORUKE KOJE OSTAJU
Nakon obilaska parka prirode Dulovine susrijećem ljubaznog mještanina Šćepanovića, koji
nedaleko odatle drži mali buljuk ovaca. Pitam ga đe je Bašalje brdo. On mi kaže: „Ajde sa mnom, ja
ću ti pokazati put.“ Koračamo i razgovaramo. Ovaj dragi čovjek, skroman i ljubazan, sa raskršća
Dulovine mi pokazuje pravac kroz goru koja je dobro narasla: „Eto tuda ti je put, samo pazi, malo je
sraslo i zaraslo.“ Srdačno se pozdravismo, a ja polako pođoh niz goru. Zemlja gnjila, puna vode,
tone pod nogom. Nekako izađoh iz tog „začaranog kruga“, stigoh do korita rijeke Svinjače, pređoh
preko mosta, a put me dalje vodi ka toponimu koji se zove Bašalje brdo. Mještani mi govore da je
tu nekada davno živio paša, pa se tako kroz vrijeme i ime mjesta oblikovalo u Bašalje brdo.
Put izlokan od izvorske vode, ali se odatle pruža prelijep pogled ka centru grada. Jedna stara
napuštena kuća. Mještani kažu da je tu nekada bila „turska kula“. Neobična je i formom i građom.
Vidi se da, iako napuštena, odolijeva vremenu. Na pragu skromne kuće ostarjela žena, bistrih i
prodornih očiju, kaže mi: „Ajde svrati na kafu, putniče namjerniče, vidim da slikaš ove naše
krajeve.“ Tako nastade i ova priča. Mudra starica uvodi me u svoj dom. Velika prostorija, na sred
kuće šporet, ugrijano i toplo. Kaže mi: „Ja sam Milica Jovanović-Dragović, moj sine, 82 godine
gazim. Nesrećni žive, a srećni umiru“, reče kroz šalu. Sjedosmo za sto ovog gostoprimnog
domaćinstva. „Tu mi je šćerka Bobana, saće ona doć, radi oko živoga“, govori starica. Kroz prozor
kuće vidim brojna goveda, ali i svinje koje se baškare, ne mareći za blato i padavine. Milica mi
priča o životu i borbama. Jedinica između tri brata, udala se sa 25 godina i čitav život se borila da
iškoluje i odnjeguje svoju šćerku. Priča mi o starom Kolašinu, planinama, izdigima, ljudima i
običajima. Pred sobom imate svojevrsni arhiv uspomena koji na najljepši način svjedoči o svom
kraju. „Šćerka mi je veliki oslonac i podrška. Ostala je ovđe sa mnom na Bašanjem brdu, iako nam
je kuća u gradu. Kuću izdajemo. Nekako smo, nakon godina i decenija životnih borbi, uspjeli da se
izborimo“, govori mudra Milica. „Znamo mi da dočekamo gosta i putnika namjernika. Sad ćeš vala
da probaš nešto što mi spremamo“, reče, i donese tanjir pun lisnatog sira.
Dok se gostim, dolazi Milicina šćerka Bobana Dragović. Kulturna i ljubazna, predstavlja mi se.
Završila je srednju pedagošku školu, studirala i boravila u Beogradu, ali se zbog privrženosti majci
vratila u Kolašin. Danas joj pomaže, drže 15 krava, brojna goveda i oko 40 svinja rase moravka, za
čije meso kaže da je izvanredno, ali nedovoljno prepoznato. Majka i šćerka se dopunjuju, dok
starica već stavlja šerpu na šporet kačamak se u ovoj kući podrazumijeva. Bobana govori da, iako je
kraj bogat vodama, nemaju gradsku vodu, što im ljeti pravi veliki problem zbog svinja, dok se krave
i goveda izdižu na planinu. „Koliko god sira i mesa da proizvedem, nemam problema za plasman.
Od Kolašina do primorja brojne su mušterije. Ko jednom proba naš sir, postane stalna mušterija.“
Milica svojim krhkim, naboranim rukama miješa kačamak, a kuća miriše na neka davno prohujala
vremena. Pored Bobane tu je i kućni prijatelj Žarko Gluščević, majstor za konje koje uzgaja na
Bobaninom imanju. Tokom ljeta, zajedno sa Bobanom, sa turistima obilazi karavanske i planinarske
staze. U garaži čuvaju i fijaker. Bobana je korisnik premija Ministarstva poljoprivrede, ali kaže da
su kreditne linije nepovoljne za one koji žele da modernizuju proizvodnju zbog obimne papirologije
i čestih odlazaka u Podgoricu. Govori i o mladima neki se vraćaju, ali su migracije prema Podgorici
i primorju jake, posebno kod onih koji završe fakultet. U jednom trenutku na sto stižu vruć
kačamak, kisjelo mlijeko i proizvodi od moravke. U ovoj kući drugačije ne može. To je ona topla i
časna gorštačka priroda ljudi sa sjevera Crne Gore. Tu sam pripremio i svoju prvu radijsku
reportažu i vodio razgovor sa Milicom duhovit, a pun mudrosti sa drevnog ognjišta.
Dok Milica miješa kačamak, razgovor prelazi na mlade. „Neka se ne stide rada. Neka znaju da je
čovjek đe god da je, ali ako zaboravi odakle je, onda je sam sebe izgubio. Nije sramota ostati na
ognjištu, sramota je zaboraviti ga“, kaže Milica. Bobana se nadovezuje: „Nije lako, ali je moguće.
Ko hoće da radi, može da živi od svoga rada. Ovđe ima života, samo treba da ga prepoznamo.“
Žarko dodaje mirno: „Sve ti je ovdje priča, samo treba da ima ko da je ispriča.“
Vrijeme prolazi. Pozdravljam se sa članovima drage porodice Jovanović-Dragović i polako krećem
dalje, noseći sa sobom priču koja ostaje dugo u čovjeku. Ponekad pomislim koliko je ovakvih priča
nestalo netragom, samo zato što nije imao ko da ih zabilježi, sačuva, zapiše i pretoči novinarskim
perom u trajanje. Svoj mali notes, ispisan brzim redovima i zabilješkama, i mali magnetofon sa
snimljenim glasovima, riječima i uzdasima jednog ognjišta, ponijeh sa sobom nazad u smještaj. Dok
preslušavam snimke i prelistavam zapise, pred očima mi se ponovo pojavljuju Milicine ruke nad
kačamakom, Bobanina smirenost i Žarkove priče koje kao da još odzvanjaju. Sumiram današnji dan
i shvatam da sam upoznao Kolašin na način na koji se gradovi najdublje upoznaju kroz ljude. Sjutra
me čeka novi izazov i neka nova priča…
Autor:radiotitograd.me
