(Posljednji pozdrav pjesnikinji Bihora, Bara i bošnjačke duše)
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
U prvoj polovini aprila ove godine telefonom sam razgovarao sa Senkom Rastoder. Nijesam znao
da će to nažalost, biti i naš posljednji razgovor. Čovjek nikada ne vjeruje da neki razgovori mogu
ostati posljednji, jer se uvijek nada novim susretima, novim riječima, novim dogovorima, onom
ljudskom nastavku koji život, dok traje, ostavlja kao mogućnost. Zato danas, kada se opraštam od
Senke Rastoder, taj aprilski razgovor vraća mi se kao bolna opomena da su neki glasovi kratko
među nama, ali da njihova riječ ostaje da prkosi vremenu, smrti i svim rastancima.
Senka Rastoder, je rođena 31. avgusta 1963. godine u Petnjici, bila je od onih nenametljivih, a
dubokih ljudskih i stvaralačkih priroda koje život nijesu prihvatale bez borbe već kao sudbinu,
iskušenje, unutrašnji razgovor i neprestanu potragu za smislom. Iza nje ostaju djelo, trag, uspomena
i ona posebna svjetlost duše koja oplemenjuje snagom čestitosti, bola, ljubavi i riječi koje su
nastajale iz najdubljih predjela njenog bića. Svoj lični kosmos, susret sa sopstvenom sudbinom i
istinskim licem koje je nosila u sebi iskazala je kroz zbirku pjesama „S druge strane sjenke“,
objavljenu 2008. godine u dva izdanja. Roman toka svijesti „Tajni pečat duše“, objavljen 2010.
godine, predstavljao je nastavak njene neiscrpne potrage za smislom ljudskog postojanja, za onim
unutrašnjim pečatom koji vam donese život.
Bila je aktivna članica književnih klubova u Baru, u jednom mandatu i predsjednica Kluba
književnih stvaralaca Bara, kao i učesnica Zavičajne manifestacije u Petnjici. Bila je nenametljiva,
ali sa čvrstim stavovima i uvjerenjima. Prkosila je životu i sistemu svojim aktivizmomn,
dostojanstvom, istrajnošću ali i unutrašnjom snagom žene koja je znala koliko je važno ostati vjeran
sebi. Posebno mjesto Senka Rastoder dobila je u knjizi-panorami „Lirske hedije“, koju su priredili i
objavili Božidar Proročić i Dijana Tiganj-Mehović, u okviru predstavljanja poetskog stvaralaštva
Bošnjakinja Crne Gore. Time je njeno ime upisano među autorke koje su svojim glasom,
senzibilitetom i stvaralačkom istinom oblikovale važan dio kulturne baštine Bošnjakinja u Crnoj
Gori. Odlaskom Senke Rastoder ta baština izgubila je jedno posebno ime: skromno, duboko,
autentično, emotivno, a istovremeno snažno u svojoj unutrašnjoj odanosti književnosti, zavičaju i
čovjeku. I baš kao da je pjesnički naslutila rastanak, njena pjesma „Posljednji pozdrav“ danas zvuči
kao oproštaj koji je sama riječ pripremila prije nas:
POSLJEDNJI POZDRAV
Slušaj
Noćas su vjetrovi jezdili
Kroz talase mora
Uskovitlani, bučni i sjajni
Kao život tvoj.
Čuj,
U susret će doći neke
Nove zore
Ali taj put
Više neće biti tvoj.
Otvori oči, bar još jednom,
Još uvijek vjerujem
Da samo spavaš
Da je sve samo san
Pogledaj me
Očima smaragda
I nemoj reći
Da je sve prošlo
Kao bistri potok
Na planinskoj rijeci.
Ne, nemoj reći
Ovdje ili tamo
Gdje god bio
Sve je to život
Početak i kraj
I sve što se rodi
Samo je tren
Života znaj…
Ne, nemoj reći
Jer
Koliko ljubavi
U srce stane
Toliko vrijedi
I naš
Životni trag.
Ti stihovi danas su postali mjera njenog odlaska i mjera njenog ostanka. U njima je zapečaćena
Senkina slutnja, njena nježnost, njeno razumijevanje prolaznosti i ona duboka, gotovo bolna vjera
da žena ne ostaje zapamćena po onome što je imala, već po unutrašnjoj svjetlosti koju je nosila, po
ćutanju u kojem je čuvala svoje rane, po ljubavi koju nije razmetala i po tragu koji se jednom
ostavljen, ostaje u književnom sjećanju.Njena pjesma danas ne zvuči kao davno napisana riječ, već
kao posljednje obraćanje, kao glas koji se iz dubine vremena vraća da nas podsjeti da nijedan život
nije mali ako je u njemu bilo ljubavi, dostojanstva i istinske ljudske topline. U njenim stihovima
ima nečega što se ne može pročitati samo očima. Oni se čitaju iznutra, iz onog mjesta u čovjeku đe
se susrijeću bol, uspomena i ćutanje. Zato „Posljednji pozdrav“ danas nosi posebnu emociju. Kao
da je Senka, pjesnički i sudbinski, naslutila da će jednom upravo njena riječ stajati između nas i
njenog odlaska. Kao da je znala da će se iza nje, kada se zatvore zemaljska vrata, otvoriti ona druga
strana sjenke o kojoj je pisala, strana na kojoj riječ više nije samo književnost, nego svjedočanstvo
jedne duše.
Senka Rastoder biće sahranjena 25. maja 2026. godine u svojim rodnim Radmancima, u Bihoru,
među svojim rodnim vodama i gorama đe se na kraju, najčistije vraća. Tamo, u toj njenoj magiji
kosmosa Bihora, đe je zavičaj počivaće njeno tijelo, ali ne i njena riječ. Jer riječ pjesnikinje ne
,,odlazi“ u zemlju da bi je pokrio zaborav ona se vraća u travu, u izvor, u mezar, u žensku samoću
planina, u izvore zavičajnih trava koje više ne bole, u Bihor iz kojeg se odlazi samo tijelom, i u sve
one koji će Senku Rastoder pamtiti kao ženu koja je sjenku pretvarala u pjesmu, a bol u
dostojanstvo.
Vjerujem da sjenka, kod Senke Rastoder, nikada nije bila samo tama. Sjenka je kod nje bila drugo
lice svjetlosti, prostor u kojem se pjesnikinja susrijeće sa sobom, sa svojim strahovima, ranama,
nadama i onim ličnim dovama-molitvama. Sjenka je bila njena unutrašnja domovina, ali i pjesnički
zaklon iz kojeg je posmatrala svijet. Zato njen odlazak ne doživljavam kao potpuno nestajanje, već
kao prelazak s ove strane bola na onu stranu smisla. Ona se vraća svojoj sjenki, ali sada toj sjenki
pripada i svjetlost njenog djela.
Od pjesnikinje se treba oprostiti pjesnički, jer je ona životu prilazila riječju, osjećanjem i
unutrašnjim drhtajem. Njena književnost bila je potreba da se ostavi trag, ali i način da se izdrži
vrijeme, da se sačuva dostojanstvo, da se bol pretvori u smisao, a sjenka u trajanje. Pisala je iz one
suštine života u kojoj se ne glumi osjećanje i ne pozajmljuje patnja..
Danas se opraštamo od žene koja je pripadala Baru, Petnjici, Bihoru, Radmancima, bošnjačkoj
kulturi i književnosti Crne Gore. Ali, najdublje, ona je pripadala onom prostoru između bola i riječi,
đe nastaje prava književnost. Pripadala je onoj unutrašnjoj zemlji pjesnikinja, đe se rana nosi
dostojanstveno, ljubav čuva kao najdublja mjera duše, a sjenka, ma koliko bila duga i teška, na
kraju ipak postane svjetlos.
Kulturna baština Bošnjakinja u Crnoj Gori njenim odlaskom izgubila je jedno posebno ime
nenametljivo, časno, emotivno, duboko i svoje. Senka Rastoder uvijek je bila velika u svojoj riječi.
Njena snaga bila je u unutrašnjoj istini, u postojanosti, u prkosu koji nije vrijeđao, nego svjedočio.
Neka joj je vječni rahmet.
Neka joj rodni Bihor bude mehka zemlja, smiraj duše i posljednje utočište onog života koji se
riječju produžava. Neka počiva u Radmancima, u svojoj maloj magiji kosmosa Bihora, tamo đe se
čovjek vraća najčistijem dijelu sebe, među pretke, i zavičajne predjele koji ne zaboravljaju svoje
najdublje duše. A njena riječ, s druge strane sjenke, neka živi kao ženski glas koji je iz bola izvodio
dostojanstvo, iz sjenke svjetlost, a iz prolaznosti trag pred kojim se ćuti srcem, a ne riječima.
