Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Kao pažljiv čitalac i kao neko ko sa dubokim poštovanjem prati književnost manjinskih naroda i
književnost različitih kulturnih prostora, roman “Gubitak” (alb. Mark Pashku – Lucgjonaj) Marka
Paška Lucgjonaja doživio sam kao djelo koje ostavlja snažan, postojan trag. Lucgjonaj, pisac iz
Tuzi i pripadnik srednje generacije albanskih autora, donosi glas koji je značajan i dragocjen.
Njegova proza pripada onoj vrsti književnosti koja ne govori samo o jednom narodu, već o čovjeku
ranjenom, rastrzanom i izgubljenom, ali još uvijek sposobnom da traži svjetlost.
Ovaj roman potvrđuje da nijedna nacionalna književnost, pa ni albanska, ne može snažno da se
razvija ako ostane zatvorena u svoje jezičke i kulturne okvire. Tek kada djelo pređe u drugi jezik i
drugi kulturni prostor, ono počinje da živi punim intenzitetom. Zato je izdanje CEKUM-a i prevod
(alb. Nikollë Berishaj) Nikole Berišaja istinski kulturni događaj. “Gubitak” je dobio novi dom i
novu čitalačku sudbinu. Prevod je čin povjerenja i dijaloga, na taj način on snažno obogaćuje i
albansku i crnogorsku književnost. Lucgjonajev roman otvara se snažnom slikom unutrašnjeg
rasipanja čovjeka trenutkom kada se pod sopstvenim slabostima počinje rušiti struktura života:
identitet, moral, sigurnost i emocionalno uporište. U toj pukotini nastaje drama gubitka. Ali gubitak
u ovom romanu je teški paradoks koji se desio junaku to je stanje svijesti i duše, trenutak kada
čovjek shvata koliko je tanka linija između dobra i zla, i koliko lako jedan pogrešan korak može
promijeniti tok života.
Roman je podijeljen u XIII poglavlja, i svako od njih otvara novu dionicu junakovog unutrašnjeg i
spoljašnjeg putovanja. Ta struktura nije slučajna svako poglavlje dodaje novi sloj, novu ranu, ali i
novu mogućnost iscjeljenja. Od prve stranice do dramatičnog epiloga, “Gubitak” djeluje kao
hronika jedne savjesti koja se pred čitaocem lomi, propituje, bori i traži svoje posljednje uporište.
Zato je važno što Gubitak sada postoji i na crnogorskom jeziku to je stvaranje prostora susreta,
prostor međusobnog razumijevanja, prostor u kojem dvije kulture prirodno razmjenjuju svoje
iskustvo. Mnogo toga dijeli ljude, ali ovakve knjige otvaraju mogućnost da se približimo jedni
drugima. Svako takvo približavanje obogaćuje multikulturalnu sintagmu Crne Gore.
Glavni junak, Albert Tivari, kreće na put koji nije put prema svijetu, već put prema sopstvenoj
unutrašnjoj tamnici. Njegova priča je priča čovjeka koji se udaljava od sebe vjerujući da će neđe
drugo pronaći smisao. Ali smisao ne živi u luksuznim hotelima, ni u lažnim prijateljstvima, ni u
brzom životu punom opasnih sjena smisao je tamo đe je savjest mirna. Albertov svijet počinje da se
urušava onog trenutka kada ulazi u mračne krugove kriminala, trgovine, prevara i ljudi koji brzo
obećavaju, a još brže uništavaju. Na tom putu propadanja smjenjuju se gubitak moralne orijentacije,
bjekstvo iz zavičaja, ulazak u kriminalne strukture, smrt ljudi oko njega, postepeno slabljenje ličnog
identiteta i naposljetku bolno traženje oprosta. Ipak, ova priča iako predstavlja svojevrsnu “hroniku”
pada je zapravo priča o čovjeku koji, uprkos svemu, u sebi još uvijek ośeća prisustvo dobra i traži
način da se vrati sebi. Zato “Gubitak” pored toga što je roman o ličnoj krizo je i roman o
mogućnosti povratka povratka moralnoj vertikali, istini, śećanju i onome što čovjeka čini čovjekom.
Lucgjonaj vodi čitaoca kroz dvije paralelne linije naracije koje se ne dodiruju spolja, ali se duboko
prepliću iznutra. Albertovu konkretno-kriminalnu i psihološku dramu, takođe i Mateov rukopis
intimnu ispovijest o porodici, smrti, vjeri i sudbini. Ova diupla struktura nije obični narativni
postupak, već suštinski element kompozicije Mateo postaje ogledalo Albertovog života, njegova
moralna kontrateža, njegov alter ego, njegova savjest koja progovara ono što Albert ne umije da
izgovori.
Albert Tivari je čovjek koji se sudara sa posljedicama sopstvenih izbora. Našao se u pogrešnom
društvu, u krugu ljudi koji umiju da prepoznaju slabosti i da ih iskoriste. Njegova priča počinje u
trenutku kada je već pod policijskom zaštitom, pod istragom, pod pritiskom da ispriča istinu o
kriminalnoj grupi u kojoj je, iako igrao manju ulogu, nosio velike rizike. Od tog trenutka više ništa
nije isto. U prostor priče ulaze policijska ispitivanja, prijetnje kriminalaca, bijegovi, skrovišta,
pogledi preko ramena, stalni ośećaj da ga neko prati i unutrašnji glas koji postavlja pitanje: „Ko sam
ja uopšte više?“
U jednoj od važnih scena izgovara rečenicu koja razotkriva njegovu unutrašnju strukturu: „ Ja sam
bio slab čovjek, čovjek koji je živio za druge. Htio sam da drugi kažu o meni da sam sposoban, da
mi se ljudi plaše, a u stvari ja sam se bojao sebe “ Tu shvatamo da roman nije samo priča o
kriminalnom svijetu on je psihološka studija o autodestrukciji, o čovjeku koji se slomio pod
dilemom izbora koje nije znao da nosi. Preokret dolazi onda kada njegovi prijatelji počnu da umiru
jedan za drugim. Ako je do tada vjerovao da može pobjeći, sada shvata da više nema puta nazad.
Mora sarađivati s policijom ako želi da preživi. Počinje njegova najteža unutrašnja borba borba u
kojoj čovjek istovremeno bježi i sebi prilazi, u kojoj strah postaje učitelj, a odgovornost mračni
hodnik kroz koji mora proći. To je trenutak kada se unutrašnji lomovi više ne mogu sakriti, kada se
pred sopstvenim odrazom stoji bez izgovora. Lucgjonaj upravo te naprsline, te pukotine ljudske
svijesti, pretvara u živu, potresnu i duboko ljudsku prozu.
Kada napokon dobija uslovnu slobodu, kada se učini da je posljednja stranica njegove patnje
ispisana, roman pravi nagli udarac sudbine. Automobil u kojem su on i Marija biva izguran sa
mosta pravo u rijeku. To je trenutak u kojem se čitava struktura naracije pretvara u brutalnu
metaforu čovjek koji misli da se spasio ponovo tone.
Posebnu snagu romanu daje Mateov rukopis, tekst koji Albert prevodi i čuva kao posljednju
obavezu prema čovjeku koga nikada nije direktno upoznao, ali sa kojim dijeli istu unutrašnju tremu
postojanja. Mateo nije sporedni lik on je drugi glas romana, glas koji otvara dublju pozadinu života,
tradicije i bola. U njegovim zapisima otkrivamo priče iz djetinjstva, smrt male sestre, strogi očev
autoritet, strukturu starih običaja, bratske smrti na drugim kontinentima, povratak u napušteni dom,
samoću koja pulsira kao rana. Mateo je čovjek koji se vraća kući da bi zagrabio šaku zemlje sa
grobova svojih najmilijih i da bi u tišini kula i planina pokušao da shvati smisao svega što je
izgubio. Njihove priče ne dotiču se u realnom vremenu, ali su tematski u čvrstoj vezi obje su priče o
gubitku, o boli, o identitetu koji se kruni, o traženju smisla među ruševinama života, o borbi između
tame i svjetlosti. Mateo nas uči da gubitak nije uvijek kazna ponekad je gubitak jedini put kroz koji
čovjek može naučiti da ponovo pripada sebi.
Karakterizacija likova u romanu predstavlja galeriju ljudskih slabosti i vrlina. Albert Tivari je
čovjek na raskršću moralnog ponora slab, ali željan da bude bolji posrnuo, ali još uvijek sposoban
da poželi obnovu ranjen, ali ne sasvim poražen. Njegova najveća tragedija je to što je želio da bude
prihvaćen u svijetu koji ga ne priznaje. Marija je figura spasa, ljubavi i nježnosti njegova jedina
stabilna tačka. Njena smrt, nagla i brutalna, predstavlja potpuni slom njegovog unutrašnjeg svijeta.
Sami, Gabrijel, Sara i Johana književni likovi su śenke jednog svijeta u kojem su moral, poštenje i
prijateljstvo potrošna roba. Nasuprot njima stoje Ana i Dante, predstavnici zakona, ali i ljudskosti
ljudi koji otvaraju vrata Albertovoj mogućoj budućnosti. A onda Mateo najveći literarni dobitak
ovog romana. Njegova priča odiše starinom, tugom, dostojanstvom i dubinom. On govori jezikom
planine, domovine, groblja i vjere, jezikom u kojem se patnja preobražava u mudrost. On je
unutrašnja vertikala romana, dokaz da život može biti surov, ali da se iz surovosti može roditi i
najdublja ljudska spoznaja ona koja ne oslobađa od bola, ali daje smisao da se taj bol izdrži.
Tematski slojevi ovog djela izrastaju jedan iz drugog poput koncentričnih krugova koji se šire sa
mjesta unutrašnjeg potresa. “Gubitak” je prije svega roman o moralnoj odgovornosti o onoj
neizbježnoj borbi koja počinje tek kada se čovjek suoči s posljedicama sopstvenih izbora i postavi
sebi pitanje: kako dalje živjeti sa sobom? To je i roman o identitetu i pripadnosti, o čovjeku
razapetom između tradicije koja ga oblikuje i modernosti koja ga mami, između želje da ode i
potrebe da ostane. Zavičaj u Lucgjonajevom djelu je emocionalno polje na kojem se rađaju nade i
na kojem se, jednako često, te nade sahranjuju.
U ovom romanu gubitak nije tek završni čin to je stanje kroz koje prolazi ljudska duša gubitak sebe,
bližnjih, povjerenja, pa i onih iluzija koje su nekada bile zaklon od stvarnosti. Ali “Gubitak” je i
roman o iskupljenju. Pitanje koje lebdi nad svakim poglavljem glasi: može li čovjek koji je posrnuo
ponovo postati svoj, ponovo stati na onu tačku sa koje je jednom skrenuo? Lucgjonaj ne nudi
jednostavne odgovore on, precizno i nemilosrdno, postavlja pitanja. I upravo u toj otvorenosti, u toj
hrabrosti da se suoči sa onim što je čovjeku najteže da prizna, leži duboka snaga ovog romana.
“Gubitak” Marka Paška Lucgjonaja nije roman koji se samo pročita i ostavi po strani to je roman
koji se nastanjuje u čovjeku. To je knjiga koja ne daje mir koja se vraća mislima i nakon čitanja, kao
snažni glas savjesti koji podśeća da ljudsko biće nikada nije sasvim izgubljeno sve dok ima snage
da se suoči sa sobom. To je priča o čovjeku koji tone, o svijetu koji razara, ali i o čovjeku koji u tom
razaranju pokušava da pronađe cjelinu priča o tami koja prijeti da proguta sve, ali i o svjetlu koje se,
uprkos svemu, probija kroz pukotine ljudskog iskustva.
U kontekstu savremene albanske proze, posebno one koja se bavi psihologijom rasula, moralnim
lomovima i unutrašnjim egzilom, prirodno je povući paralelu između Lucgjonaja i Fatosа Kongolija
(r. 1944), jednog od najznačajnijih pisaca postkomunističke generacije. Kongoli je poznat po
romanima u kojima u prvi plan iznosi „gubitnike“ tranzicije, ljude slomljene između diktature,
ekonomske bijede i lične nemoći. Njegov roman Lëkura e qenit (Pasja koža, prevod na srpski jezik,
Samizdat B92, Beograd 2006) upravo kroz ispovjedni ton, klaustrofobičnu atmosferu i unutrašnji
monolog prati čovjeka koji kasno shvata da je cijena prilagođavanja sistemu zapravo gubitak
sopstvenog života. I kod Kongolija i kod Lucgjonaja u centru su obični, „mali“ ljudi, bića koja
nijesu heroji već ranjeni svjedoci epohe njihovi junaci nijesu nosioci velikih istorijskih prevrata,
nego oni preko čijih se leđa ti prevrati prelamaju. Pasja koža je roman o pojedincu koji kasno
spoznaje sopstvenu promašenost. “Gubitak” Marka Paška Lucgjonaja roman je o čovjeku koji tu
promašenost živi u realnom vremenu, dok još ima šansu da je promijeni. U tom dijalogu dva djela
jednog već klasičnog u okviru savremene albanske proze i jednog novijeg, nastalog u
crnogorsko–albanskom kulturnom prostoru prepoznaje se zajednička nit duboko, nemilosrdno, ali
empatično posmatranje čovjeka koji se našao na ivici sopstvenog života i traži način da se vrati
sebi.
Kongolijevi junaci, poput Lucgjonajevog Alberta Tivaria, žive na ivici vlastite svijesti oni su „mali
ljudi“ koje veliki sistemi melju, ali i ljudi koji nose skrivene rane u sebi. Njihove sudbine oblikuje
ośećaj lične nedoraslosti i moralne nemoći da se uhvate u koštac sa svijetom. U Kongolijevim
romanima to je često egzistencijalna letargija, “mirni poraz”, čovjek koji se u sopstvenoj koži ośeća
kao stranac. Kod Lucgjonaja, međutim, ta rana dobija dinamičniji oblik spiralu kriminala, bijega,
straha i unutrašnjeg preispitivanja. Dok Kongoli majstorski prikazuje statiku poraza, Lucgjonaj
prikazuje dinamiku pada. Dok Kongolijevi junaci trpe svijet koji ih poništava, Albert Tivari
pokušava, makar nespretno i bolno, da se od svijeta otrgne i pobijedi ga. Uprkos razlikama u ritmu
pripovijedanja, ono što povezuje Lucgjonaja i Kongolija jeste duboka uronjenost u psihološku
“nemoć” savremenog čovjeka. Njihovi romani śedoče o hroničnom ośećaju gubitka ne samo
gubitka bližnjih, nego i gubitka sebe. Zato je poređenje sa Kongolijem dragocjeno ono pokazuje đe
se Lucgjonaj nalazi u okviru šire sintagme albanske književnosti i kakvu novu nijansu unosi u
književni diskurs koji već ima snažne psihološke temelje.
Lucgjonaj kroz ovu prozu pokazuje da savremena albanska književnost u Crnoj Gori posjeduje
autore izuzetne zrelosti, snažne literarne intuicije i autentičnog glasa autore koji ne govore samo u
ime svoje zajednice, već u ime univerzalnog ljudskog iskustva. Njegovo djelo podśeća da “mala
književnost” ne znači malu snagu naprotiv, iz prostorā koji su često na marginama izrastu
najiskrenije, najtananije i najžilavije priče. “Gubitak” je jedna od njih. To je roman koji poziva na
čitanje, ali i na promišljanje na empatiju, ali i na odgovornost na razumijevanje tuđeg bola, ali i na
preispitivanje sopstvenog. Lucgjonajev roman vraća vjeru u to da književnost može biti mjesto na
kojem se ljudi ponovo susreću ne zato što se u potpunosti razumiju, već zato što se iskreno trude da
se približe jedni drugima. Upravo u toj krhkoj, ali upornoj potrebi da se krene ka svjetlosti, nalazi se
istinska i trajna vrijednost ovog djela.
