Foto:Pixabay
Novi talas poskupljenja osnovnih životnih namirnica, uz najavu povećanja zarada kroz Euro model, dodatno pokreće pitanje životnog standarda građana. Profesor dr. Vasilije Kostić u razgovoru za CdM upozorava da bi primjena ovog modela mogla ubrzati inflaciju, dodatno umanjiti kupovnu moć stanovništva i posebno pogoditi penzionere i građane sa najnižim primanjima. Ističe da je inflacija u Crnoj Gori bila izražena i prije najave Euro modela, ali da su očekivanja u vezi sa njegovom primjenom već izvršila dodatni pritisak na rast cijena.
CdM: Iako se o konkretnim detaljima primjene Euro modela još uvijek ne zna dovoljno, građani već primjećuju rast cijena. Kako objašnjavate takav trend i da li je on povezan sa najavom uvođenja euro modela?
Kostić: Prije nego li je Euro model i najavaljen, inflacija je već bila značajna u Crnoj Gori i postojano rasla, uprkos činjenici da je u Evropi njen rast bi znatno sporiji (zato je i inflacija u Evropi dvostruko niža nego u Crnoj Gori) što je direktan dokaz da inflacija nije uvezena kako predstavnici vlasti horski ponavljaju. Inače što je ta činjenica očiglednija to su i njihovi napori, da za inflaciju optuže druge, sve snažniji i glasniji. Inače, za rast cijena nijesu neophodni detalji Euro modela – za to je bila dovoljna samo njegova najava. Tačnije, sam Euro model je posljedica očigledne činjenice da je inflacija u najvećoj mjeri obezvrijedila nominalni rast zarada utvrđenim programom Evropa sad pa nanovo postoji potreba za novim povećanjem zarada, a uticaj te činjenice na buduće uslove poslovanja ima za posljedicu dodatni pritisak na rast cijena bolje reći: očekivani rast cijena vrši pritisak na postojeći nivo cijena.
To se u ekonomiji zove „ inflaciona očekivanja“ jer su formirani uslovi koji će u budućnosti dovesti do rasta cijena pa se preduzeća toj činjenici prilagođavaju danas, što se, opet, stručno označava kao „proaktivno djelovanje“ – u susret promjenama. Dakle, koncizan odgovor na vaše pitanje jeste: da Euro model je u vezi sa rastom cijena i ako se ne znaju njegovi detalji, ali on je to samo jednim dijelom jer je već bio prisutan sistematski rast cijena.
CdM: Da li postoji realna opasnost da će primjena Euro modela dovesti do daljeg rasta cijena proizvoda i usluga?
Kostić: Apsolutno. Primjena Euro modela ne može ničim drugim ni rezultirati do ubzavanjem inflacije i novim rastom cijena. Prosto je to ekonomska neminovnost i ekonomska zakonitost.
CdM: Kako će se uvođenje euro modela odraziti na životni standard građana, posebno onih sa najnižim primanjima, penzionera i socijalno ugroženih kategorija?
Kostić: Penzioneri će biti najugroženija kategorija ovim modelom. Oni već to jesu kao posljedica prethodnog, a sa ovim modelom će biti vrlo jako pogođeni jer će se stvoriti ozbiljna diskrepanca izazvana inflacionim rastom zarada i njihovih penzija koje će se kroz rast inflacije znatno obezvrijediti i svesti onako nisku kupovnu moć gotovo na neodrživ nivo. Slično će se desiti i sa drugim kategorijama čija su primanja niska. U osnovi pogoršanja statusa jednih i drugih biće daleko sporiji rast prihoda od rasta zarada i njime izazvanim rastom cijena.
CdM: Da li će Euro model donijeti konkretne ekonomske koristi građanima ili postoji rizik da će najveću korist imati privreda, dok će teret eventualnih poskupljenja snositi građani?
Kostić: To je kompleksno pitanje na koje bi se retorički moglo odgovoriti drugim pitanjem: da li želite da vam odmah bude malo bolje, a potom u dužem periodu lošije i da nastavite da preživljavate ili želite da vam postupno u dugom periodu biva po malo sve bolje i bolje?
Od odgovora na ovo pitanje zavisi i odgovor na vaše pitanje. Građanima će u kratkom roku sigurno biti bolje ali to je na uštrb njihovog kvaliteta života u budućnosti jer će poremećeni ekonomski odnosi djelovati u suprotnom smjeru tokom dužeg vremena kasnije i sniziti kvalitete njihova života. Pitanje je dakle subjektivnog karaktera, a ne nažalost ekonomskog jer ukoliko bi se ponašali racionalno ekonomski onda ne bi birali rješenja kao što su vještački rast zarada nezavisno od ekonomskog učinka, kako to činimo.
Koliko je politika nametnula iskrivljenu percepciju javnosti o poslovanju privrede govori bojazan prisutna u javnosti da će se privreda odnosno njeni vlasnici obogatiti na teret građana.
Da budemo načisto: dobrobit privrede kao cjeline ne može biti odvojena od dobrobiti građana ukoliko postoji pravedan sistem raspodjele u društvu. Ukoliko je nešto takvo, ipak, moguće onda je za to odgovorna raspodjela u društvu a za nju je isključivo odgovorna politika, a privreda to ne može biti ni ukom slučaju jer pravila igre određuje država. Upravo je tema o kojoj govorimo pravi primjer nečemu takvom. Država duplira zarade (ne pitajući nikoga, a privredu najmanje i ako ona zapošljava najveći dio tih ljudi) pod krinkom da povećava njihov standard (standard građana), a potom optužuje preduzeća da podižu cijene kako bi se obogatili, uprkos tome što ona to čine kako bi spasili svoje poslovanje i radna mjesta, dakle egzistenciju radnika kojima država želi da poveća standard.
Da bi bilo jasno: država nema svojih para već samo onih koje uzme od građana odnosno od privrede. Novac koji država pozajmljuje opet mi vraćamo. Dakle, svi novci u državi su novci građana ili bolje rečeno novci koje stvara njihova ekonomska i druga aktivnost. Stoga ukoliko su građani (sistem) efikasniji i novca je više i obrnuto. Zato bogata država – država blagostanja građana počiva na bogatoj – uspješnoj privredi.
Nema boljeg života građana bez efikasne privrede. Zabludu da je moguće drugačije i da se privreda bogati na račun građana kod nas su nametnuli političari zarad njihovih interesa. Zaposleni u preduzećima su istovremeno i tržište tih preduzeća pa je logično da ako oni bolje žive da će njihova kupovna moć biti veća pa će kompanije odnosno preduzeća moći da realizuju više jer je tržište veće. U tome se ogleda glavna veza interesa preduzeća i interesa zaposlenih.
CdM: Koje bi mjere država trebalo da preduzme kako bi spriječila neopravdano povećanje cijena i zaštitila kupovnu moć stanovništva?
Kostić: Država podstiče inflaciju a onda se bavi pitanjima kako tu inflaciju suzbiiti. Naravno za njen rast se optužuju drugi – preduzeća pa „oni to neće dozvoliti već će ograničiti cijene“. Moram da kažem, po ko zna koji put, da je to zaludnji posao i da od toga samo svi imamo još više štete. Ali to je politički atraktivno. Za stručnu javnost to je jasan pokazatelj elementarnog nepoznavanja makroekonomskih veličina njihove međuzavisnosti i međupovezanosti pa to, tim prije, više brine šta više budi strah.
U situaciji u kojoj država kreira inflaciju na način kako to radi (udvostručavanjem rasta zarad bez rasta dodate ekonomske vrijednosti) država gotovo da nema mehanizma da suzbije negativne posljedice jedino one na koje će samim razvojem događaja biti primorana ukoliko se žele izbjeći ozbiljne posljedice, a to je ograničavanje svakog vida potrošnje i štednja. Još jedanput bih spomenuo, zbog javnosti, ne postoji „neopravdani rast cijena“. To je kao da kažemo „neopravdana inflacija“. Svaki rast cijena ima ekonomsko utemeljenje odgovaralo to nama ili ne. Nijesu naše želje i potrebe kriteriji za ocjenu ekonomskih kategorija „opravdanim“ ili „ neopravdanim“.
CdM: Koliko je važno da građani prije primjene Euro modela budu upoznati sa svim njegovim ekonomskim posljedicama i da li institucije trenutno pružaju dovoljno jasnih informacija? Možemo li očekivati da će Euro model dugoročno poboljšati ekonomsku situaciju i životni standard građana ili bi njegova primjena, bez adekvatnih zaštitnih mjera, mogla dodatno produbiti postojeće ekonomske probleme?
Kostić: Demokratski razvoj društva zahtijeva da građani budu upoznati, naročito sa posebno važnim mjerama koje donosi Vlada. Pogotovu kada se radi o odlukama koje dugoročno mogu uticati na njihove živote i živote njihove djece. Niko nema pravo da takve odluke donosi u ime njih a da pri tome ne budu informisani do u detalje, a kamo li da se od njih taje takve informacije.
Osim toga, ukoliko ne postoji participativna demokratija u realnom životu onda je demokratija u stvari pozornica, gluma ili igrokaz. Ključno važno je za svaki društveno-ekonomski sistem da postoji povjerenje u institucije toga društva a te institucije čine ljudi. Pa ako nema povjerenja u institucije to znači da ne postoji povjerenje da će ljudi iz vlasti raditi u najboljem interesu njihovih građana a tada imamo situaciju da građani nerijetko rade protiv a ne u interesu svoje države. To je jedan od ključnih elemenata zašto građani moraju biti upoznati sa takvim odlukama.
Volio bih da pogriješim i da Euro model zabilježi pozitivne rezultate. To bi tada značilo da smo mi građani na dobitku. Ipak, teško mi je da povjerujem u nešto tako jer ne postoji niti jedan ekonomski razlog za nešto tako. Tako da se ja bojim kako ćemo se baviti u budućnosti negativnim posljedicama ovog programa.
Aleksandra Obradović
Izvor:CDM
