Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Kada pišem, onda pišem lako samo onda kada iza imena stoje znanje, rad i akademske vrijednosti.
Tada ne moram da tražim velike riječi niti da rečenicom uveličavam čovjeka. Dovoljno je da
pažljivo pogledam put kojim je prošao i ono što je na tom putu ostavio. Upravo takav je prof. dr
Goran Škatarić, redovni univerzitetski profesor, naučnik, ekonomista i agroekonomista, istraživač
koji je svoje znanje vezao za pitanja važna čovjeku i državi. Njegov akademski put nije odvojen od
života. U njemu se susreću rodna Zeta, univerzitetske katedre, poljoprivreda, ruralni razvoj,
zemljište, voda, Skadarsko jezero i odgovornost prema generacijama koje dolaze.
Goran Škatarić rođen je 2. avgusta 1967. godine u Podgorici, a njegovo odrastanje i prvi školski
dani pripadaju Matagužima i Zeti. Zeta je bila prva velika knjiga iz koje je učio. U tom kraju
vrijednost zemlje prevazilazi ekonomske pokazatelje. Ona se vidi u radu domaćina, u prinosu, u
vodi koja daje život polju i u porodici koja opstaje od onoga što proizvede. Osnovnu školu završio
je u Matagužima, a obrazovanje nastavio u Ekonomskoj školi „Mirko Vešović“ u Podgorici i
Srednjoj poljoprivrednoj školi u Baru. Ekonomija i poljoprivreda tako su se rano našle na istom
putu, a kasnije će postati dvije čvrsto povezane strane njegovog stručnog i naučnog rada.
Rodna Zeta u njegovoj biografiji prevazilazi značenje mjesta porijekla. Vraćao joj se kroz
istraživanja agrarne ekonomije, ruralnog razvoja, poljoprivrede i tradicionalne seoske arhitekture.
Razumio je da zavičaj ne čuvamo tako što ga pominjemo u svečanim prilikama, već tako što
poznajemo njegove potrebe i branimo njegovu mogućnost da traje. Zato je u njegovim radovima
selo živa zajednica, a ne romantična slika prošlosti. Zemlja je resurs o kojem se mora odlučivati
odgovorno, a ruralni razvoj pitanje ekonomije, demografije, kulture i opstanka.
U njegovom razumijevanju Zete domaćinstvo predstavlja dio snažne ekonomske jedinice. Ono je
mjesto rada, porodične povezanosti i prenosa iskustva. Zemlja ima vrijednost dok se obrađuje, voda
dok se njome razumno upravlja, a selo dok u njemu postoje ljudi koji mogu dostojanstveno živjeti
od svoga znanja i rada. Zato se ruralni razvoj ne može svesti na jednu mjeru podrške ili na
povremeno ulaganje. On traži puteve, tržište, obrazovanje, sigurnost proizvođača, očuvanu prirodu i
razlog da mladi svoju budućnost vide u zavičaju. Škatarićeva naučna posvećenost tim pitanjima ima
korijen u neposrednom poznavanju prostora. Zetu nije posmatrao spolja. Razumio je njene
mogućnosti, teškoće i osjetljivu ravnotežu između savremenog razvoja i očuvanja vrijednosti koje
su je oblikovale.
Poslije srednjoškolskog obrazovanja izabrao je oblast u kojoj se zemlja i voda proučavaju sa
inženjerskom preciznošću. Studije vodoprivrednih melioracija završio je 1993. godine na
Poljoprivrednom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Melioracije podrazumijevaju uređivanje
vodnog režima zemljišta, navodnjavanje, odvodnjavanje i zaštitu prostora od posljedica viška ili
nedostatka vode. Iza tog stručnog naziva nalaze se sasvim životna pitanja. Kako plodnom zemljištu
obezbijediti dovoljno vode. Kako sačuvati usjev od poplave ili suše. Kako upravljati resursom bez
kojeg nema ni poljoprivrede ni opstanka naselja. Takvo obrazovanje razvilo je kod Škatarića
sposobnost da prirodne procese posmatra povezano, da uzrok razdvaja od posljedice i da svaku
intervenciju u prostoru procjenjuje prema njenom dugoročnom učinku.
Sa inženjerske osnove krenuo je prema agroekonomiji, tražeći odgovore koje tehničko znanje samo
nije moglo dati. Postdiplomske studije završio je na Poljoprivrednom fakultetu Univerziteta u
Novom Sadu sa prosječnom ocjenom 9,33, pod mentorstvom prof. dr Radovana Pejanovića.
Magistarski rad posvetio je agrarnoj politici i ruralnom razvoju Crne Gore. Time je proučavanju
zemljišta i vode pridružio tržište, institucije, razvojne mjere i položaj poljoprivrednog proizvođača.
Doktorsku disertaciju iz ekonomskih nauka odbranio je 2010. godine, istražujući ruralni razvoj kao
činilac održivog regionalnog razvoja Crne Gore. Taj obrazovni uspon nije bio promjena pravca. Bio
je njegovo prirodno proširenje, od fizičkih uslova proizvodnje prema ekonomskim i društvenim
uslovima opstanka ruralnih zajednica u različitim krajevima Crne Gore.
U centru njegovog istraživačkog opredjeljenja našao se čovjek koji živi izvan velikih urbanih
centara. Škatarić je razumio da selo ne može opstati od povremenih obećanja niti od idealizovane
slike prošlosti. Potrebni su proizvodnja, pristup tržištu, infrastruktura, obrazovanje, podsticajne
mjere i mogućnost pristojnog života. Ruralna depopulacija zato je ekonomsko, demografsko i
kulturno pitanje. Odlazak ljudi ostavlja neobrađenu zemlju, smanjuje proizvodnju, slabi lokalna
znanja i povećava razlike među regionima. Održivi regionalni razvoj Crne Gore zavisi i od snage
područja udaljenih od najvećih gradova. Država je uravnoteženija kada čovjek može da radi,
zasnuje porodicu i vidi budućnost u kraju kojem pripada. Takva zajednica čuva proizvodni prostor,
društvenu povezanost i kulturno nasljeđe svog kraja.
Obrazovanje je nastavio da proširuje i nakon doktorata. Usavršavao se u oblastima zaštite životne
sredine, zemljišta i voda, prečišćavanja otpadnih voda, ekološkog inženjerstva, prostornog
planiranja i upravljanja prirodnim resursima. Studijski boravci u evropskim zemljama, državama
regiona i Iranu omogućili su mu da izazove Crne Gore sagleda u poređenju sa iskustvima drugih
sredina. Iz tih susreta nije preuzimao gotova rješenja, jer se nijedan model ne može jednostavno
prenijeti u drugi prostor. Njihova vrijednost bila je u širenju stručnog pogleda i upoznavanju
različitih načina zaštite voda, zemljišta i ruralnih područja. Tako je njegovo znanje postajalo sve
obuhvatnije, a prvobitna inženjerska osnova dobijala ekološku, ekonomsku i razvojnu širinu.
Profesionalni put započeo je 1993. godine kao profesor u srednjoj školi u Baru. Već naredne godine
radio je kao ekonomski savjetnik u Agrocentru u Podgorici, đe se približio praktičnim pitanjima
agrarne privrede. Od 1999. godine djelovao je u komunalnom sistemu Podgorice, a 2000. imenovan
je za izvršnog direktora JKP Golubovci. U AD „Plodovi Crne Gore“ obavljao je poslove zamjenika
izvršnog direktora, savjetnika Upravnog odbora i izvršnog direktora. Kao zamjenik sekretara
Sekretarijata za razvoj preduzetništva Glavnog grada radio je na pitanjima lokalne ekonomije,
poljoprivrede, preduzetništva i podrške malim i srednjim preduzećima. Godine 2011. postao je
sudski vještak, prihvatajući posao u kojem stručna procjena mora biti precizna, nepristrasna i jasno
obrazložena.
Rukovodeća mjesta naučila su ga da stručna odluka uvijek ima rok, cijenu i posljedicu. U
komunalnom sistemu morao je razumjeti potrebe zajednice i organizovati ljude i sredstva. U
agrarnom preduzeću pratio je put proizvoda od proizvođača do tržišta. Poljoprivredna proizvodnja
ne završava se berbom. Proizvod treba prikupiti, sačuvati, standardizovati, plasirati i naplatiti, a
svaki od tih koraka nosi svoj rizik. Rad u gradskoj upravi pokazao mu je koliko razvoj lokalne
ekonomije zavisi od kvaliteta javnih mjera i sposobnosti institucija da prepoznaju stvarne potrebe
proizvođača i preduzetnika. Kada je ušao u univerzitetsku nastavu, nije donosio anegdote iz prakse,
nego provjereno razumijevanje načina na koji se teorijska odluka ponaša u životu.
Poslovi sudskog vještačenja i rukovodeće odgovornosti dodatno otkrivaju jednu važnu crtu
njegovog profesionalnog profila. Stručnjak tada ne govori uopšteno, nego mora da stane iza nalaza,
obrazloženja i odluke. Činjenice treba razdvojiti od pretpostavki, a svaki zaključak učiniti
provjerljivim. Rukovodilac, sa druge strane, odlučuje u okolnostima u kojima se susreću potrebe
ljudi, raspoloživa sredstva, propisi i ograničeno vrijeme. Škatarić je kroz takve poslove sticao
osjećaj za mjeru i posljedice. Zbog toga je studentima mogao objasniti da znanje ne oslobađa
čovjeka odgovornosti. Ono je povećava, jer onaj ko više razumije mora jasnije vidjeti i ono što
dobra ili loša odluka može proizvesti.
Od 2011. godine angažovan je na Univerzitetu Donja Gorica, đe je predavao sistemsku analizu
agrobiznisa, tržište agrarnih i prehrambenih proizvoda, agrarnu politiku, ruralni razvoj, ekonomiju
poljoprivrede i menadžment ljudskih resursa. Te oblasti u njegovoj nastavi nijesu bile izdvojena
ostrva znanja. Agrobiznis je predstavljao kao cjelinu koja povezuje proizvođača, preradu,
distribuciju, tržište i potrošača. Agrarnu politiku objašnjavao je kroz njeno dejstvo na domaćinstvo i
proizvodnju. Ruralni razvoj vraćao je pitanjima rada, infrastrukture, demografije i mogućnosti da
čovjek ostane u svom kraju. Studentima je tako prenosio naučni okvir, ali i razumijevanje posljedica
odluke. Njegovo predavanje imalo je težinu iskustva čovjeka koji je upravljao sistemima, ljudskim i
finansijskim resursima i odgovarao za ostvareni rezultat.
Akademski put gradio je postupno, kroz zvanja docenta i vanrednog profesora. Godine 2024.
izabran je za redovnog profesora na Univerzitetu Privredna akademija u Novom Sadu. Redovni
profesor je najviše univerzitetsko zvanje i ne dobija se jednim radom, jednom knjigom niti
protokom vremena. Ono se stiče višegodišnjim nastavnim, naučnim i stručnim rezultatima,
objavljenim knjigama i radovima, radom sa studentima i vidljivim doprinosom razvoju naučne
oblasti. Od redovnog profesora očekuje se da samostalno razvija istraživanja, čuva akademske
kriterijume, podstiče mlađe kolege i učestvuje u stvaranju novih naučnih kadrova. Kod Gorana
Škatarića to zvanje ima puno pokriće u decenijama obrazovanja, profesure, rukovođenja,
istraživanja i objavljivanja. Ono označava dostignutu akademsku zrelost i novu obavezu prema
univerzitetu i nauci.
Njegov univerzitetski angažman razvio se na više ustanova. Na Univerzitetu Adriatik u Baru
predavao je ekonomiju, menadžment, ekonomiku sportskih organizacija i metodologiju
naučnoistraživačkog rada. Na Univerzitetu Crne Gore bio je angažovan na Pomorskom fakultetu u
Kotoru, Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje u Nikšiću i Arhitektonskom fakultetu u Podgorici.
Predmeti koje je predavao obuhvatali su menadžment ljudskih resursa, upravljanje pomorskim
resursima, projektni menadžment, međunarodno poslovanje, marketing u sportu i ruralnu
arhitekturu. Ta širina nije bila lutanje između nepovezanih tema. Njenu osnovu činilo je
razumijevanje upravljanja, razvoja i odgovornog korišćenja resursa.
Angažman na različitim fakultetima tražio je sposobnost da se temeljno znanje prenese studentima
različitih profesionalnih usmjerenja. Budućem ekonomisti upravljanje se objašnjava kroz tržište i
poslovni sistem. Studentu pomorstva resurs se prikazuje kroz odgovorno korišćenje mora i
pomorske privrede. U sportu se ekonomija i marketing vezuju za organizaciju, publiku i održivost
institucije. U arhitekturi ruralni prostor traži razumijevanje načina života, graditeljskog nasljeđa i
odnosa naselja prema pejzažu. Škatarić je u tim oblastima zadržavao zajednički kriterijum. Resurs
se mora poznavati prije nego što se njime upravlja. Organizacija mora imati ljude sposobne da nose
njene ciljeve. Projekat mora imati jasnu svrhu, realan plan i odgovornost prema sredini u kojoj se
ostvaruje.
U komisijama za doktorske disertacije profesor se susreće sa radom koji želi da donese novo znanje.
Tu nije dovoljno provjeriti urednost forme. Potrebno je procijeniti originalnost teme, naučnu
opravdanost, izbor metoda, kvalitet izvora i snagu zaključaka. Potrebna je strogost koja štiti naučni
standard i mjera koja mladom istraživaču pomaže da sazri. Škatarićevo članstvo i predsjedavanje
takvim komisijama zato govore o akademskom povjerenju većem od kurtoaznog priznanja.
Univerzitetska zajednica mu povjerava procjenu onih koji ulaze u krug doktora nauka. U tom poslu
prenosi se kriterijum, a kriterijum je srce ozbiljne nauke. Budući istraživač mora naučiti da razlikuje
pretpostavku od dokaza, uvjerenje od rezultata i dopadljivu tvrdnju od zaključka koji može izdržati
stručnu provjeru.
Godine 2012. postao je direktor Nacionalnog parka Skadarsko jezero. Na toj dužnosti susrela su se
njegova prethodna znanja o vodama, zemljištu, ekonomiji, upravljanju i ruralnom razvoju.
Skadarsko jezero zahtijeva razumijevanje biodiverziteta, ribarstva, turizma, kulturne baštine i života
lokalnog stanovništva. Zaštita jedne vrijednosti utiče na sve ostale. Kvalitet vode određuje stanje
živog svijeta. Način korišćenja zemljišta utiče na jezero. Turizam može ojačati lokalnu ekonomiju,
ali mora sačuvati prirodnu vrijednost zbog koje se razvija. Ribarstvo i poljoprivreda daju
egzistenciju ljudima čiji je život dugo vezan za taj prostor. Upravljati takvim područjem znači tražiti
mjeru između zaštite i održivog korišćenja, uz svijest da prirodna dobra pripadaju čitavom društvu i
generacijama koje dolaze.
Od 2017. godine radio je kao savjetnik generalnog direktora Javnog preduzeća za nacionalne
parkove Crne Gore. Danas je stručni saradnik za zaštitu životne sredine u oblasti prirodne i kulturne
baštine i održivog razvoja. Taj kontinuitet pokazuje da njegov odnos prema zaštićenim područjima
nije bio vezan za jednu direktorsku dužnost niti za jedan period karijere. Savjetodavni i stručni
poslovi traže praćenje stanja, razumijevanje propisa, saradnju sa različitim službama i sposobnost
da se pojedinačni problem sagleda u okviru čitavog sistema zaštite. U njima se potvrđuje njegova
dugoročna posvećenost prirodnim resursima Crne Gore. Znanje stečeno na fakultetima, u privredi i
upravljanju ovdje je usmjereno prema očuvanju dobara čija se vrijednost ne može nadoknaditi kada
jednom budu izgubljena.
Njegovo učešće u izradi zakona, podzakonskih akata, razvojnih strategija i planske dokumentacije
pokazuje drugi, manje vidljiv dio zaštite prirode. Zaštićeno područje čuvaju terenski nadzor,
svakodnevno upravljanje, dobro postavljena pravila, pouzdani podaci i planovi koji unaprijed
određuju granice prihvatljivog korišćenja. Prostorno-planska dokumentacija posebne namjene za
Nacionalni park Skadarsko jezero mora uskladiti zaštitu prirodnih i kulturnih vrijednosti,
infrastrukturu, turizam i potrebe stanovništva. Jedna neprecizna odredba može otvoriti prostor
dugotrajnoj šteti, dok stručno zasnovano rješenje može spriječiti sukob interesa prije nego što
nastane. U takvom poslu Škatarićevo znanje dobija javni značaj, jer stručna rečenica postaje dio
odluke koja će oblikovati prostor tokom mnogih godina.
Njegove istraživačke teme odgovaraju i na izazove klimatskih promjena. Promjene u režimu
padavina, duži sušni periodi, rizik od poplava i ubrzana degradacija zemljišta neposredno pogađaju
poljoprivredu i lokalne zajednice. Znanje o melioracijama, upravljanju slivovima, zaštiti zemljišta i
voda zato dobija novu važnost. Održivi razvoj u takvim uslovima nije udobna teorijska mogućnost,
nego potreba da se rizici predvide i da se resursima upravlja pažljivije. Škatarićev rad pokazuje
koliko su ekonomija i ekologija upućene jedna na drugu. Šteta na zemljištu i vodi postaje
ekonomski gubitak, a dobra zaštita stvara uslove za sigurniju proizvodnju, turizam i život
stanovništva. Naučnik koji razumije te veze može pomoći da javna odluka bude zasnovana na
dugoročnom interesu, a ne na privremenoj koristi.
Naučni doprinos prof. dr Gorana Škatarića razvijao se kontinuirano kroz veliki broj autorskih i
koautorskih radova. Dvadeset jedan rad indeksiran je u bazi Scopus, dok je šesnaest objavljeno u
časopisima obuhvaćenim bazama SCI, SCIE, SSCI i A&HCI. Te oznake govore da su istraživanja
prošla uređivačke i recenzentske postupke međunarodnih časopisa i da su dostupna široj stručnoj
zajednici. Svaki takav rad izlazi pred istraživače koji mogu provjeravati njegov metod, upoređivati
rezultate i koristiti zaključke u sopstvenim studijama. Škatarić je time pitanja važna za Crnu Goru,
od agrarne ekonomije i ruralnog razvoja do zemljišta, voda i održivosti, unosio u međunarodnu
razmjenu znanja. Istovremeno je iskustva drugih naučnih sredina približavao domaćim studentima,
stručnjacima i institucijama.
Njegove knjige daju zaokružen oblik pitanjima kojima se posvetio. „Održivi razvoj: kriza ili
regulacija?“ otvara raspravu o granicama razvoja i potrebi da se ekonomske odluke usklade sa
mogućnostima prirode. „Agrarna politika i ruralni razvoj, iskustva Crne Gore, Srbije i Slovačke“
donosi uporedni pogled koji domaće izazove postavlja u regionalni i evropski okvir. „Tržište i
promet poljoprivrednih proizvoda“ bavi se područjem bez kojeg proizvodnja ne može ostvariti
ekonomsku svrhu. Poljoprivredni proizvod mora pronaći put do kupca, a taj put podrazumijeva
organizaciju, standarde, tržišne informacije i razumijevanje cijene. Ovi naslovi pokazuju raspon
Škatarićevog rada, od velikih pitanja održivosti i državne politike do konkretnih mehanizama
agrarne ekonomije. Studentima pružaju sistematizovano znanje, a stručnjacima osnovu za dalje
istraživanje i praktičnu primjenu.
Međunarodna vidljivost tog rada potvrđena je podacima AD Scientific Indexa od 28. jula 2026.
godine. Prema ukupnom H indeksu, Goran Škatarić nalazi se na prvom mjestu u Crnoj Gori u
oblasti Economics and Econometrics, a na četrnaestom mjestu među svim naučnicima u državi. H
indeks ne mjeri broj objavljenih tekstova odvojeno od njihovog uticaja. On povezuje produktivnost
autora sa učestalošću kojom drugi istraživači citiraju njegove radove. Zato ovo rangiranje treba
razumjeti kao potvrdu da objavljeni rezultati nijesu ostali zatvoreni u časopisima. Drugi naučnici
pronalazili su ih, koristili u svojim analizama, upoređivali sa sopstvenim nalazima i na njih se
pozivali. Broj ne može opisati profesorsku posvećenost niti svaku vrijednost jednog istraživanja.
Može pouzdano pokazati da je znanje ušlo u dalji naučni rad i da su teme kojima se Škatarić bavi
dobile međunarodni odjek. Za crnogorsku nauku takva prepoznatljivost ima dodatnu vrijednost, jer
pokazuje da istraživanja nastala u maloj sredini mogu biti potrebna široj akademskoj zajednici.
Saradnja sa Kinom, Iranom i drugim zemljama širi perspektivu njegovog rada o zemljištu, vodama i
upravljanju slivovima. Prirodni procesi ne poznaju političke granice, a iskustva udaljenih krajeva
mogu biti dragocjena kada se razumno prilagode domaćem prostoru. Članstvo u WASWAC-u i
počasno članstvo u Watershed Management Society of Iran izražavaju povjerenje međunarodne
stručne zajednice. Članstvo u Međunarodnoj istraživačkoj akademiji nauka i umjetnosti i
Inženjerskoj akademiji Crne Gore potvrđuje naučnu i inženjersku širinu njegovog profila. Ta
priznanja treba čitati odmjereno. Ona dolaze nakon knjiga, radova, projekata i dugog
profesionalnog angažmana. Njihova prava vrijednost je u tome što stvaraju nove mogućnosti za
razmjenu znanja i predstavljaju crnogorsku nauku u krugu ljudi koji se bave srodnim problemima.
Nagrada „8. februar“ za 2020. godinu ima posebno mjesto jer je rodna sredina njome prepoznala
njegov doprinos agrarnoj ekonomiji, ruralnom razvoju, naučnim publikacijama, tradicionalnoj
ruralnoj arhitekturi Zete i očuvanju baštine. U tom priznanju njegov profesionalni put vraća se
izvoru iz kojeg je krenuo. Ruralna arhitektura govori o načinu na koji se zajednica prilagođavala
zemlji, vodi, klimi i radu. Kuća, pomoćni objekti i raspored imanja čuvaju znanje generacija koje su
oblikovale kulturni pejzaž Zete. Kada takvi oblici nestanu bez proučavanja, ne gubi se jedino
građevina. Nestaje dio razumijevanja života jednog kraja. Škatarićevo interesovanje za ovu oblast
pokazuje da ruralni razvoj vidi kroz proizvodnju, kvalitet naselja, identitet i mogućnost savremenog
života koji ne odbacuje naslijeđene vrijednosti.
Ipak, čovjeka određuju ono što je postigao i način na koji svoje postignuće nosi. Kao njegov
prijatelj, kod Gorana posebno cijenim mirnoću znanja. Iza zvanja redovnog profesora nije podigao
zid. Ostao je pristupačan, odmjeren i spreman da sasluša. Ne govori da bi pokazao nadmoć, niti se
titulom služi da udalji ljude. Njegova riječ ima težinu jer joj prethode znanje i promišljanje.
Njegova podrška vrijedi jer nije izgovorena reda radi. To se ne bilježi u citatnim bazama, ali se
pamti među studentima, kolegama i prijateljima.
Zato je lako pisati o prof. dr Goranu Škatariću, ali je odgovorno pronaći riječi dostojne njegovog
puta. Od Mataguža i rodne Zete, preko Beograda i Novog Sada, univerzitetskih katedri, privrednih
sistema i Skadarskog jezera, do međunarodnih akademija i naučnih organizacija, gradio je isto
uvjerenje da znanje mora služiti. Mora služiti studentu koji tek ulazi u nauku, domaćinu koji želi da
ostane na svom imanju, instituciji koja odlučuje o razvoju i prirodi koja nema glas u našim
raspravama, a trpi posljedice naših odluka.
U tome se nalazi prava snaga njegove akademske biografije. Zvanje redovnog profesora govori o
visini do koje je stigao, a njegov rad pokazuje kome je to znanje namijenio. Rodna Zeta dala mu je
osjećaj za zemlju i čovjeka. Univerziteti su mu dali naučnu disciplinu. Odgovorne dužnosti naučile
su ga težini odluke. Međunarodna priznanja potvrdila su vrijednost rezultata. Sve je to spojeno u
čovjeku čije ime izgovaram sa poštovanjem, ponosom i iskrenom prijateljskom toplinom. Prof. dr
Goran Škatarić pripada onim ljudima iza kojih ostaju i znanje i djelo, a to je najčvršća mjera jednog
naučnika i jednog života.
