Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Poezija Jasmine Luboder-Leković u ovih pet pjesama oblikuje se kao složena
komplementacija planinskog mita, unutrašnje drame, metafizičkog nemira i etičkog
preispitivanja čovjeka pred sobom i drugima. Njen poetski diskurs počiva na koncentrisanoj
simbolici, na precizno odmjerenoj slici i na stihu koji ne teži objašnjenju, već prodoru u
dublje slojeve iskustva. U tim pjesmama riječ nije površinski znak, već duhovni rez ona
otvara prostor između naslijeđenog i ličnog, između ćutanja i krika, između planine kao
spoljašnjeg uspona i čovjeka kao najtežeg unutrašnjeg predjela.
AMANET
Pita,
da li sam dobro razumjela
da su snjegovi sa Hajle
zatrpali njegov put.
I da to nijesu snjegovi,
već bijela krila predaka
što mu hladnim perom
čuvaju stope.
I da ona Biser voda
samo njegovom krvlju teče.
Kaže,
da je Ibar
njegova posljednja molitva.
I da mu ruke pamte ožiljke,
a srce samo oblik
majčine šake.
U pjesmi „Amanet“ Jasmina Luboder Leković gradi snažnu arhetipsku vezu između pretka,
planine, krvi, vode i molitve. Hajla u njenom stihu postaje visinska mjera naslijeđene boli,
tvrda i snježna knjiga porodičnog sječanja, prostor u kojem se svaki korak prepoznaje kao
nastavak nečijeg davnog hoda. Snijeg predstavlja svjetlost predaka, njihovo krilo nad putem,
njihovo nijemo stražarenje nad onim što čovjek nosi u sebi kao porijeklo, dug i sudbinu. Biser
voda, Ibar, krv, ožiljci i majčina šaka oblikuju lirsku genealogiju u kojoj se tijelo, zavičaj i
duša ne razdvajaju rana postaje znak pripadanja, voda poprima snagu krvi, a majčina šaka
ostaje posljednji oblik nježnosti u svijetu obilježenom usponom, gubitkom i pamćenjem.
2272 i HAJLA
dvije godine
dvije glave
sedam koraka
dva tovara
karavanski put
muke
radost
hod
2272
između 2272 i 2403
rasteže se uspon u stihu
2403
koliko treba
da se čovjek
popne
do sebe
Pjesma „2272 i Hajla“ nastavlja taj uspon, ali ga pretvara u egzistencijalnu mjeru. Brojevi
nadmorskih visina predtavljaju stepenice unutrašnjeg penjanja. Između 2272 i 2403 ne nalazi
se samo planinski uspon, nego pitanje koliko je čovjeku potrebno da se „popne do sebe“.
Time planina postaje metafora samospoznaje, bola, napora i duhovnog sazrijevanja.
GEOGLIFI
U urezanim linijama
čovjek se raspada precizno
Sedam puta bio sam neko drugi
Tri puta sam se vratio
Sa manje kože
Hodam pravo
Dok u sebi crtam spirale
Linije su mape karaktera
vidljive onima
koji znaju
da se udalje
U pjesmi „Geoglifi“ pjesnikinja prelazi iz ,,svog malog kosmosa“ u prostor unutrašnje
faktografije. Urezane linije postaju znakovi identiteta, a čovjek se u njima „urušava precizno“.
Ova pjesma govori o promjenama, lomovima i vraćanjima sebi, ali i o tome da se prava
suština bića-čovjeka ne vidi iz blizine. Potrebno je udaljiti se da bi se sagledale linije
karaktera, rane i skriveni oblici unutrašnjeg trajanja.
GIBET
Četiri oka,
dvoje usta,
nas deset.
Iz očiju zavist,
iz usta med.
Krvoločno hraniš se
tuđim imenom.
Kao da je halal tvoja glad.
Četiri oka,
dvoje usta,
nas deset.
Klimamo glavom.
Siratom jezik
do ćuprije ide.
Trpeza i Mizan.
Ko glođe tvoje kosti
dok nisi tu?
Pjesma „Gibet“ donosi najoštriji ton. U njoj je prisutna kritika licemjerja, zavisti, ogovaranja i
moralnog posrnuća zajednice. Slika „iz očiju zavist, iz usta med“ snažno otkriva dualnost
ljudskog ponašanja. Religijski i etički pojmovi, poput Sirata, ćuprije, trpeze i Mizana, daju
pjesmi dodatnu snagu, jer ljudska riječ nije prikazana kao bezazlena, već kao moralna
odgovornost.
TRIDESET U OGLEDALU
Pet nas je u krugu.
Jedan je strah.
Drugi ime.
Treći zvijer pod rebrima.
Četvrti pamti sve što nije rekao.
Peti gleda kako se u trideset lica
čovjek raspada
da bi opstao.
U pjesmi „Trideset u ogledalu“ sažima se tema unutrašnje razlomljenosti. Pet lica u krugu
predstavljaju strah, ime, zvijer pod rebrima, prećutanu riječ i čovjeka koji prežiavljava traume
da bi opstao. Pjesnikinja pokazuje da identitet nije jedinstven i miran, već sastavljen od straha,
bola i borbe za opstanak.
Ovih pet pjesama pokazuju Jasminu Luboder-Leković kao pjesnikinju složene metafore,
snažne simbolike i unutrašnje (lične dogme) stiha. U njoj se planina pretvara u sudbinu, voda
u krv linija u karakter, jezik u moralni ispit, a ogledalo u prostor „istine“ i preživljavanja. Zato
ove pjesme djeluju kao arabeska žrne koja ćuti, trpi i iznova pokušava da dođe do sebe.
