Razgovarao: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Dragana Kalezić, rođena 1980. godine u Podgorici, jedno je od istaknutih imena savremene
crnogorske književnosti. Osnovne studije završila je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, dok je
magistarske studije završila na Filološkom fakultetu u Beogradu, usavršavajući se u oblasti
ruskog jezika i književnosti. Kao profesorica ruskog jezika i književnosti, prevodilac i autorka
kratkih narativnih formi, Kalezić se profilisala u književnim i akademskim krugovima. Njen
književni prvijenac, zbirka priča “Sentimentalni rak”, objavljena je pod okriljem izdavačke kuće
Fokalizator i predstavlja važan doprinos savremenoj crnogorskoj proznoj sceni. Kalezić živi i
stvara u Podgorici, đe se bavi i promocijom književnosti i prevođenja. Kao profesorica ruskog
jezika i književnosti, Kalezić donosi preciznost u jezičkom izrazu i složenost u analizi ljudske
prirode.
Vaš književni prvijenac, zbirka priča ”Sentimentalni rak”, bavi se složenim ljudskim
emocijama i svakodnevnim situacijama. Šta Vas je inspirisalo da pišete na ove teme?
Kalezić: Pitanje nije naivno i zaslužuje da na njega odgovorim bar sa tri aspekta. Sa aspekta
anegdote – sedma kafa u danu i zrela ljubav prema bližnjem svom. Naime, bio je to lijep ljetnji
dan. Ljeto jeste doba za radost, ali ne i za mnogo kafa. Niko sem mene nije bio naročito
raspoložen tog dana, a kako ja umijem pričom iščupati iz malodušja sagovornika, dohvatih se
aktuelnosti, kako se konačno našlo dvoje totalno istih, koje dugo niko nije htio zbog napadne im
škrtosti, ali je od svog spoja odustalo dok je konobar donio račun. Sagovornici bi mi se
oraspoložili, svaki tog dana, a ja sam ostala smorena, i kafa me konačno udarila na želudac. Tako
sam ja prebacila sebe na zabavu pisanja, pa ćemo vidjeti ko će poći za mojom pričom po knjigu.
S aspekta svog doživljaja trenutnog stanja u književnom životu našeg društva – čini mi se da
živimo u društvu koje svoju književnost naročito ne voli. Većina mojih kolega po obrazovanju
pogledalo me žalostivo (ovo je od ljubavi prema meni), podozrivo (od neljubavi prema domaćoj
književnosti) kada im najavih svoju knjigu. Neću sad o tome kako su me odvraćali od ideje
pisanja. Voljela bih da griješim. Ali čini mi se da je to pravi izraz, ne voli. Kao što često ne voli
ni sebe, pa time i ne želi da se upoznaje, i svoj unutrašnji svijet prezire, pa tako i nemamo mnogo
savremene domaće književnosti, jer trebalo bi biti više književnosti, savremene književne teorije
i neumornog oka i glasa književne kritike, da o sebi promišlja, vrednuje i nadgrađuje književnost
kao intelektualni, emocionalni, fenomenološki kapital, kao svakodnevni kulturološki i duhovni
resurs.
S aspekta bića knjige, ispirisale su me kristalno jasna misija i vizija, pravi trenutak, i priče su se
izlile. Priča o sentimentalnom raku počinje rečenicom: „Često se čovjek guši u osjećanjima sve
dok mu ista ne dobiju priznanje. Sve što jeste hoće svoju pravu prirodu, ime i čisto oslobođenje.”
To je šaljiva priča o odnosu gdje jedan ljubi, a drugi pruža obraz. U uslovima lagodnijeg života
junaci priče “jedno drugom broje zalogaje” koji su više emocionalne prirode, i tako onaj
najnezadovoljniji dođe do spoznaje sebe i skine sebi teret s vrata.
Zanimljiva mi je tematika ljubavi, međuljudskih odnosa, i dosta je istražujem kroz svoje pisanje.
“Sentimentalni rak“ je proza koja smatra da je književnost važan resurs povratka čovjeka sebi i
svojoj autentičnosti. Ona što ostavlja za sobom dugi prizvuk pitanja, koja sebi i ne postavljamo,
o bliskosti kao putu i težnji ka ljubavi i samoostvarenju, a od kojih dosta trpimo.
Kako je Vaše obrazovanje iz ruskog jezika i književnosti uticalo na Vaš književni stil i
pristup pisanju?
Kalezić: To obrazovanje me prilično oplemenilo i produbilo je moj pogled na svijet. Čitanje je,
ipak, moje počelo znatno prije ruskog jezika, svega što mi dođe ruku, naročito bajki. Zanimljivo
mi je da sam od svojih čitalaca dobijala komentare da ih mjestimično moj tekst podsjeća na
Oskara Vajlda, Murakamija, Borhesa, Sartra, pa tek onda Tolstoja, Dovlatova. Jedna čitateljka
me prekoravala što ne poštujem narativno načelo Čehova – puške okačene o klin, i nisam
napisala šta se desilo na kraju sa bušilicom u priči Ruski roman. To što sam studirala ruski jezik
i književnost i više puta slušala predavanja na ruskom univerzitetu očaralo me i ukrijepilo u
ljubavi prema književnosti uopšte. Obrazovanje je zaista dragocjenost, dug koji čovjek treba da
vrati zajednici.
Možete li nam reći više o Vašoj predstojećoj zbirci "Jovanka i ljepotice"? Koje teme i
motive istražujete u ovom djelu?
Kalezić: Istražujem teme ženstvenosti u savremenom društvenom kontekstu kroz pitanja ljubavi,
smisla života, sreće i realizovanosti, ili bar otvaram to pitanje ženske sudbine, istražujući
psihološke svjetove junaka, čije živote zna da ozari istinsko sviđanje što harmonično nikne na
neočekivanom tlu, ili ih ljubav iskušava toliko dugo da se pretvori u otrov. Interesatni su u ovom
djelu i česti motivi plača, plačukanja, natapanja suzama, kauča, dana, ili plakanja gdje mu mjesto
nije, neplakanja koje plakanju bližnjeg svog zavidi, plakanja kao izlasku iz nepomaka. Kroz
priče zapravo istražujem puteve duhovnog uzdizanja i sadržana je u njima i prilična doza
humora.
Kao žena u književnosti, sa kojim ste se izazovima suočavali tokom svoje karijere i kako ste
ih prevazišli?
Kalezić: Prevazilaženje je predanost cilju u granicama svoje moći. Kod mene kao žene u
književnosti, nije bilo strašnih izazova, bar ne još. Mislim da je najveći izazov u tom smislu, da
te niko ne čita.
Kako vidite ulogu žena u savremenoj crnogorskoj književnosti i kulturi? Da li smatrate da
postoji dovoljno prostora za ženske glasove?
Kalezić: Postoji prostora sasvim dovoljno, koliko je žena spremna da uzme i da pruži. Prostor
jedva čeka da joj se da, ali do svoga glasa, kao i do svoga ja treba dorasti, ili spremno i ciljano
dorastati, a to je stvar pojedinca i njegove snage. Zaista bih voljela da je takvih snažnih, duhovno
vitalnih pojedinaca još više. Književnost baš pomaže pojedincu da se ne izgubi. Jedan dobar
autor utire put drugome. To je sistem koji sam sam sebe održava. Čini mi se da bi postojanje više
ženskih literarnih glasova u Crnoj Gori prilično stimulativno uticalo na kulturni ambijent, ali
pitanje je njegovonja svog ličnog senzibiliteta i odgovornosti spram takve ideje pojedinca.
Crnogorska kultura i institucije su u svojim skromnim prilikama još uvijek puni roditeljske
ljubavi prema stvaraocima. Fali mi, doduše, kritičkih glasova, i više debata i rasprava na pitanja
iz kulture. U privatnom životu uvidjela sam da ljudi vole čuti književnu kritiku. Više puta sam
opisujući i obrazlažući što smatram promašajima kod određenog djela izazvala kontraefekat, živu
zainteresovanost za lično čitanje i nabavku kritikovane knjige.
Vaše priče često koriste simboliku prirode. Kakvu ulogu priroda ima u Vašem stvaralaštvu
i zašto je odabrana kao čest motiv?
Kalezić: Kroz prirodu mi je najlakše da govorim o suptilnim i najvrednijm ljudskim emocijama,
o istrajnosti i integritetu jer me zaista interesuje duhovni aspekat ličnosti. Mjestimično kroz moje
priče provlače se motivi životinja, oni najlakše ilustruju jednostavnost ljubavi.
Kako balansirate između uloge profesorice, prevodioca i spisateljice? Da li se ove profesije
međusobno nadopunjuju?
Kalezić: O tome je zahvalnije napisati roman. To je velika tajna.
Koji su Vaši književni uzori i kako su oni uticali na Vaš rad?
Kalezić: Uzora imam veoma mnogo jer čitam odavno. Upoznavanje djela nekog novog pisca ne
smanjuje uticaj nekog prethodnika, premda ja uzorima nikada nisam težila. U poslednje vrijeme
sviđaju mi se Ljudmila Ulicka, Mišel Uelbek, Alesandro Bariko i Peter Heg. Dovoljno je da neko
negdje napiše dobru knjigu pa da me učvrsti u vjeri da vrijedi pisati i čitati i da ime nade za
svijet. A upravo književnost pomaže ljubavi prema čovjeku, prihvatanju. Malo ko će drugoga
gledati danas kako pisac zna da nam predoči pogledu nekog svog junaka. Piščeva je pažnja fokus
ljubavi. Što bi mi recimo bila interesantna neka Vera Pavlovna, čistačica muških vecea koju ne
poznajem, ali kad je opiše Peljevin kako odgoneta tajnu života u svom malom svijetu, i njena je
perspektiva u mojoj pažnji i ljubavi.
Kako doživljavate trenutnu crnogorsku književnu scenu i đe vidite svoje mjesto unutar
nje?
Kalezić: Književna crnogorska scena ima kvalitetnih autora, ipak, ne čitaju se svi, iako se
nekima i tapše. Neki su afirmisani i jako je prijatno pratiti njihov rad, slušati njihova učešća na
javnim diskusijama. Književni festivali koji se održavaju u posljednje vrijeme su u tom smislu
pravi pogodak, jer razbijaju iluziju da je neki pisac poštovan ako ga niko ne zove da čuje njegovo
mišljenje ili se o njegovom liku i djelu ne govori. Pisce, spisateljice treba pozivati u javnost, u
suprotnom, rizikuje se da ih nema. Još uvijek smo skloni kao društvo da više vrednujemo pisce i
spisateljice kao kulturne poslenike, nego samo kao autore pojedinačnih knjiga. Crnogorska
književna scena polje je konstantnog kulturnog rada i pregnuća, i mislim da se sa nje lako ispada,
iako ne mora da znači zasluženo. U kontekstu aktuelnih domaćih književnih procesa svojim
djelom, pripovjedačkim stilom i temama koje obrađujem dorpinosim razvoju crnogorske
književnosti na tragu složenije egzistencijalne tematike.
Koji su Vaši planovi za budućnost? Da li radite na novim projektima ili knjigama koje
biste željeli podijeliti s nama?
Kalezić: Uskoro izlazi knjiga “Jovanka i ljepotice”. Knjiga sadrži 7 stilski i narativno
ujednačenih pripovjedaka, Jovanka i ljepotice, Bombonjerica, Mošti, Aleksandar Veliki,
Moderna, Obećanje zemlji, Obična sveska samoljublja, koje zanimljivim pripovijedanjem
produbljuju perspektivu sagledavanja teme ženstvenosti u savremenom društvenom kontekstu
međuljudskih odnosa. Čini mi se da je to vrlo interesantan i originalan doprinos savremenoj
crnogorskoj književnosti.
Autor:radiotitograd.me
