Razgovarajući sa roditeljima djece i mladih sa poteškoćama u razvoju, kao i sa direktorima dnevnih centara širom Crne Gore, dolazimo do saznanja o jednom od najvećih izazova sa kojima se suočavaju porodice – pitanje smještaja osoba sa poteškoćama u razvoju I invaliditetom kada ostanu bez staratelja. Ova briga ne prestaje ni kada sistem nudi određene usluge, jer se suočava sa svojim ograničenjima. Kapaciteti JU Zavod „Komanski most“, jedine ustanove u Crnoj Gori koja pruža uslugu smještaja odraslim licima sa intelektualnim invaliditetom, gotovo su popunjeni, što dodatno otežava mogućnost grupisanja korisnika u odnosu na stepen njihove funkcionalnosti.
Samohrana majka iz Bijelog Polja svakodnevno se suočava sa pitanjem koje joj para srce: „Šta će biti sa mojom kćerkom kada mene više ne bude?“ Njena 29-godišnja kćerka, od rođenja vezana za invalidska kolica i sa manjim intelektualnim smetnjama, do svoje 27. godine pohađala je Dnevni centar u Bijelom Polju. Danas, zbog ograničenja sistema, može boraviti samo četiri sata dnevno u Dnevnom centru 27+, u popodnevnim satima.
Majka, koja se i sama bori sa dijagnozom multiple skleroze, svaki dan provodi u strahu od budućnosti svoje kćerke. Suze u njenom glasu odražavaju duboku zabrinutost: hoće li njena kćerka jednog dana završiti u staračkom domu u Bijelom Polju ili će biti smještena daleko od doma, u Zavodu “Komanski most” u Podgorici?
Odgovor smo potražili direktno od direktorice JU Zavod „Komanski most“ Nede Vukotić. Na pitanje da li postoji lista čekanja za prijem korisnika, iz Zavoda su odgovorili:
“Kapacitet za smještaj odraslih lica sa intelektualnim invaliditetom u JU Zavod ‘Komanski most’ iznosi 120 mjesta. Trenutno se na smještaju nalazi 117 korisnika, od čega je 51 ženskog i 66 muškog pola. Zbog popunjenosti smještajnih kapaciteta, u ženskom paviljonu trenutno postoji lista čekanja sa šest prijema.”
Postavili smo i pitanje o planovima za proširenje kapaciteta, kao i o rješavanju problema zajedničkog smještaja osoba sa lakšim i težim oblicima poteškoća. Iz Zavoda su nam odgovorili:
“Proširenje kapaciteta nije samo fizičko pitanje, već zahtijeva sveobuhvatan pristup kako bi se osigurali kvalitetni uslovi života, odgovarajuća podrška i socijalna inkluzija korisnika. U skladu sa planom transformacije JU Zavod ‘Komanski most’ za period 2020–2024. godine, opšti cilj transformacije Zavoda jeste postepeno smanjivanje broja korisnika usluge smještaja kroz jačanje vještina za samostalan život. Problem zajedničkog smještaja može biti izazovan jer potrebe, mogućnosti i kapaciteti korisnika značajno variraju. U skladu sa tim, posebnu pažnju poklanjamo tome da pri prijemu korisnici budu grupisani u odnosu na stepen funkcionalnosti.”
Međutim, u praksi, zbog gotovo potpunog popunjenosti kapaciteta, proces grupisanja korisnika prema stepenu funkcionalnosti ostaje izazovan zadatak.
Na pitanje na koji način Zavod obezbjeđuje optimalan omjer između broja korisnika i dostupnog stručnog osoblja, direktorica je pojasnila:
“Optimalan smjer između broja korisnika i stručnog osoblja ključno je za pružanje kvalitetnih usluga i strateški se može realizovati kroz procjenu potreba korisnika, povećanje broja stručnog osoblja, unapređenje kompetencija osoblja i kontinuiranu edukaciju, kao i organizaciju rada kroz multidisciplinarni pristup. Na ovaj način se može postići balans između broja korisnika i osoblja, pružajući adekvatnu podršku svakom korisniku.”
Gdje je Zavod danas kada je u pitanju proces transformacije?
JU Zavod „Komanski most“ sprovodi proces transformacije u skladu sa strateškim ciljevima reforme socijalne i dječje zaštite u Crnoj Gori, s fokusom na deinstitucionalizaciju i razvoj usluga podrške za život u zajednici. Prethodni Plan transformacije (2020–2024) obuhvatao je licenciranje i unapređenje uslova za život korisnika van institucije, ali je pandemija 2020. i 2021. godine dovela do obustave aktivnosti, što je usporilo njegovu realizaciju.
Nova strategija deinstitucionalizacije za period 2025–2028. godine usmjerena je na sprečavanje institucionalizacije korisnika i transformaciju pružalaca usluga kako bi se omogućio život u porodici ili zajednici. Zavod planira nastavak rada na licenciranju usluga i jačanju socijalno-edukativnih programa, a posebna pažnja posvećuje se prelaznoj stambenoj jedinici, koja korisnicima služi kao priprema za izlazak iz Zavoda i prelazak na život uz podršku u zajednici.
Da li su dostupni resursi dovoljni za uspješnu realizaciju procesa transformacije i šta bi dodatno ubrzalo ovaj proces?
Iz Zavoda ističu da su njihovi ciljevi i dalje usmjereni na realizaciju medijskih kampanja o pravima osoba sa intelektualnim teškoćama i poremećajima iz autističnog spektra, kao i na nastavak procesa transformacije. Ključni izazov ostaje stvaranje daljih uslova za licenciranje usluge stanovanja uz podršku, prvenstveno kroz obezbjeđenje materijalnih sredstava za pružanje usluge, poput stambene jedinice, što je ranije predstavljalo glavnu prepreku za licenciranje.
Kako se organizuje zdravstvena njega korisnika, posebno u težim slučajevima? Da li postoji potreba za dodatnim medicinskim osobljem ili opremom?
Zdravstveni nadzor i higijenski tretman korisnika u Zavodu obezbijeđen je 24 sata dnevno, putem smjenskog rada medicinskih sestara i njegovateljica. Suština primarne zdravstvene njege je sprovođenje higijensko-dijetetskog i medikamentoznog tretmana, s posebnim naglaskom na prevenciju. Zavod takođe posjeduje registrovanu zdravstvenu ambulantu, čime se korisnicima pruža kvalitetna zdravstvena usluga na visokom nivou, uz kontinuirano angažovanje specijalista – eksternih saradnika.
Kako se u Zavodu organizuje radno-okupaciona terapija?
Radno-okupaciona terapija u Zavodu predstavlja važan dio svakodnevnog ritma korisnika i podrazumijeva različite kreativne, rekreativne, edukativne i motoričke aktivnosti koje im pomažu u poboljšanju psihičkih i fizičkih funkcija. Kako ističu iz Zavoda, radno-okupacione grupe formiraju se prema interesovanjima korisnika, njihovom stepenu intelektualnih i motoričkih sposobnosti, te su prilagođene individualnim potrebama. Aktivnosti uključuju manuelne i kognitivne vježbe, kao i razvoj samostalnosti kroz različite oblike stimulacije.
Koliko je važna saradnja sa drugim institucijama i podrška zajednice?
Zavod ostvaruje kontinuiranu saradnju sa resornim ministarstvima, institucijama i nevladinim sektorom, uključujući Ministarstvo zdravlja, Klinički centar Crne Gore, Institut za javno zdravlje, Specijalnu bolnicu za psihijatriju Dobrota, kao i NVO sektor i Glavni grad Podgoricu. Ova saradnja ima za cilj poboljšanje uslova korisnika i pružanje kvalitetnije podrške osobama sa invaliditetom.
Da li su trenutni resursi dovoljni za funkcionisanje Zavoda?
Trenutni izvori finansiranja, uključujući državni budžet i druge izvore, prema riječima iz Zavoda, za sada su dovoljni za osnovno funkcionisanje. Međutim, svaki vid donacija, koji je usmjeren na poboljšanje usluga i kvaliteta života korisnika, od velikog je značaja za njihov dalji razvoj i unapređenje aktivnosti.
Na kraju možemo zaključiti da nedostatak kapaciteta i neizvjesnost sistema ostavljaju porodice u strahu za budućnost svojih najmilijih. Iako se Zavod „Komanski most“ suočava s izazovima, ključne promjene poput licenciranja usluge podrške za život u zajednici i jačanja resursa mogu biti rješenje. Pitanje „Šta kada mene ne bude?“ ostaje goruće i zahtijeva hitnu sistemsku reakciju.
Autorka:Radonjić K./radiotitograd.me
