Nova studija otkriva kako hronični bol u leđima utiče na mozak

Naučnici smatraju da bi ovo otkriće moglo da pomogne u boljem razumijevanju načina na koji mozak obrađuje dugotrajan bol.

Svakodnevni pokreti, poput saginjanja da bismo vezali pertle ili podizanja kese sa namirnicama, kod osoba sa hroničnim bolom u leđima mogu da izazovu naglo pogoršanje tegoba. Nova studija pokazuje da takve epizode mogu da aktiviraju moždanu mrežu koja se povezuje sa samorefleksijom, ličnim sjećanjima i lutajućim mislima.

Riječ je o takozvanoj mreži podrazumijevanog režima rada mozga, skupu međusobno povezanih regija koje su aktivnije kada razmišljamo o sebi ili svojim iskustvima, odnosno kada nam misli slobodno lutaju. Ovo otkriće iznenadilo je istraživače, jer se navedena mreža tokom akutnog bola, na primjer kada dodirnemo vrelu površinu, obično manje aktivira, piše Live Science.

Studija je objavljena 5. oktobra u časopisu „British Journal of Anaesthesia“. Njeni rezultati ukazuju na to da pogoršanje hroničnog bola može da uključuje moždane procese koji prevazilaze samo registrovanje bolnog nadražaja.

Kako mozak reaguje na hronični bol?

Hronični bol u donjem dijelu leđa, koji traje najmanje tri mjeseca, jedan je od vodećih uzroka invaliditeta u svijetu. Naučnici smatraju da se na početku ovog stanja određene moždane mreže mogu preosjetiti, zbog čega bol nastavlja da traje čak i nakon što početni uzrok prođe. Ipak, još nije u potpunosti razjašnjeno šta se događa u mozgu kada pokret izazove naglo pojačavanje već prisutnog bola.

Da bi to ispitali, istraživači su uključili 114 odraslih osoba sa hroničnim bolom u donjem dijelu leđa. Njihovu moždanu aktivnost pratili su pomoću funkcionalne magnetne rezonance, metode koja registruje promjene u protoku krvi i na taj način posredno pokazuje aktivnost različitih regija mozga.

Nakon početnog snimanja, istraživač je svakom učesniku podigao nogu kako bi se pojačao bol u leđima. Noga je zadržana u tom položaju deset sekundi, a zatim spuštena. Mozak učesnika snimljen je neposredno nakon ovog pokreta, a rezultati su upoređeni sa početnim snimcima.

U prosjeku, postupak je povećao intenzitet bola koji su učesnici prijavljivali za 23 odsto.

Očekivano, tokom pokreta zabilježena je pojačana aktivnost moždanih regija koje učestvuju u obradi bola i kontroli pokreta. Međutim, istraživači su primijetili i veću aktivnost ključnih delova mreže podrazumijevanog režima rada mozga.

„Uopšte nismo očekivali da će ova mreža biti uključena“, rekao je koautor studije Fadel Zejdan, neuronaučnik sa Univerziteta Kalifornije u San Dijegu, za „Live Science“. Dodao je da su istraživači čak nekoliko puta proveravali rezultate jer su očekivali da će aktivnost ove mreže biti smanjena.

Istraživači su učesnike izložili i bolnoj toploti na listovima nogu, što je uobičajen način proučavanja moždane aktivnosti tokom akutnog bola. Za razliku od pogoršanja bola u leđima izazvanog pokretom, toplotni nadražaj bio je povezan sa smanjenom aktivnošću dijela mreže podrazumevanog režima rada mozga. To ukazuje na mogućnost da se akutni i hronični bol obrađuju na različite načine.

Učesnici koji su prijavljivali intenzivniji hronični bol u leđima imali su i snažnije veze između mreže podrazumijevanog režima rada mozga i regija koje obrađuju senzacije iz leđa.

Prema zaključku autora, to bi moglo da znači da hronični bol vremenom postaje isprepletan sa načinom na koji osoba doživljava sebe i sopstveno tijelo.

„Ovo pogoršanje bola gotovo je postalo dio onoga što te osobe jesu, iz njihove lične perspektive“, rekao je Zejdan.

Ketrin Martuči, neuronaučnica sa Univerziteta Djuk koja nije učestvovala u istraživanju, pohvalila je način na koji je studija osmišljena. Snimanje mozga tokom pokreta može da umanji kvalitet dobijenih snimaka, pa su istraživači problem zaobišli tako što su mozak snimali prije i posle pokreta koji izaziva bol.

Ipak, Martuči je upozorila da zabilježena moždana aktivnost može djelimično da odražava i bol koji traje nakon pokreta ili zabrinutost zbog očekivanog bola. Osim toga, istraživanje nije moglo da utvrdi da li promjene moždane aktivnosti doprinose nastanku hroničnog bola ili su posledica dugotrajnog bola.

Da li bi otkriće moglo da pomogne u liječenju?

Istraživači smatraju da bi rezultati u budućnosti mogli da doprinesu razvoju novih pristupa liječenju hroničnog bola. Umjesto da se terapije usredsrede isključivo na sam bolni osjećaj, mogle bi da se bave i načinom na koji ljudi doživljavaju bol i odnose se prema njemu.

Zejdan i njegove kolege sada ispituju da li pristupi poput meditacije svjesne pažnje i kognitivno-bihejvioralne terapije mogu da utiču na mrežu podrazumijevanog režima rada mozga i pomognu u ublažavanju hroničnog bola. Kognitivno-bihejvioralna terapija već se koristi kao jedna od mogućnosti u liječenju hroničnog bola.

Ipak, Martuči naglašava da je prerano donositi zaključke o tome kako bi rezultati mogli da se primjene u kliničkoj praksi. Istraživanje, objavljeno u časopisu „British Journal of Anaesthesia“, pruža nove podatke o tome kako mozak reaguje kada se hronični bol u donjem dijelu leđa pogorša nakon pokreta.

Autori ističu da su potrebna dalja istraživanja kako bi se utvrdilo da li su uočene promjene samo prateća pojava hroničnog bola ili bi mogle da postanu meta budućih terapija.