Piše: Božidar Proročić, književnik
U JU Narodna biblioteka i čitaonica „Njegoš“ na Cetinju, 29. septembra 2026. godine, sa početkom u 18 časova, predstavljen je roman-poema „Mrtvare“ Kemala Musića. O djelu su govorili doc. dr Olga Vojičić-Komatina, književnik Božidar Proročić i autor, dok je program moderirala bibliotekarka Saša Božović. Proročić je vodio razgovor sa Musićem o nastanku romana, njegovim junacima i književnom oblikovanju iskustva stradanja.
Gubitak doma, prinudni odlazak i nastojanje da se sačuva ljudsko dostojanstvo povezali su različita čitanja ove knjige. Razgovor je otvorio pitanja odgovornosti pisca prema žrtvama, odnosa književnosti i istorije, kao i značaja kulturnog pamćenja za razumijevanje današnjeg društva.
Musić pripovijedanje gradi oko Adema Memića iz Vraneške doline i Bekira Demirovića iz Srebrenice. Adem poslije Mitrovdanske noći 1924. godine odlazi prema Istoku, dok Bekirov put vodi kroz stradanje srebreničkog jula. Između njihovih sudbina protekle su decenije, ali ih povezuje isto teško iskustvo čovjeka kojem je oduzeto pravo da bez straha ostane u svom domu.
Božidar Proročić govorio je o književnoj snazi tog povezivanja, ističući značaj pojedinačne sudbine u razumijevanju kolektivnog stradanja. Posebnu pažnju posvetio je simbolici cipela i različitim ishodima puteva dvojice junaka. U njegovom čitanju, roman zahtijeva duboku čitalačku uključenost, suočavajući nas sa ljudima čiji su životi obilježeni progonom, gubitkom i neizvjesnošću.
Naslov djela upućuje na cipele namijenjene umrlima koje su stanovnicima Srebrenice dijeljene kao humanitarna pomoć. Taj predmet u romanu dobija potresnu književnu ulogu. Uz korake ljudi koji pokušavaju da prežive, on nosi i pitanje odnosa svijeta prema njihovoj patnji.
Doc. dr Olga Vojičić-Komatina razmatrala je „Mrtvare“ kroz kulturnu memoriju balkanskog prostora i mogućnost da književnost pomogne u prepoznavanju obrazaca koji vode nasilju i gubitku humanosti. Naglasila je značaj ličnog preispitivanja, razumijevanja čovjekovih postupaka i kritičkog odnosa prema pojavama savremenog vremena. Njeno izlaganje povezalo je iskustva o kojima roman govori sa odgovornošću današnjeg čitaoca.
Govoreći o svom stvaralačkom postupku, Kemal Musić objasnio je da je saznanja o istorijskim događajima nastojao da pretoči u literarnu istinu koja može doprijeti do ljudi različitih iskustava i pripadnosti. Pažnju je usmjerio na nevine, stradale i prognane, na njihove živote i dostojanstvo. Pisanje o smrti u tom pristupu postaje i način da se govori o vrijednosti života.
Roman je objavljen povodom 31. godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Njegovo predstavljanje na Cetinju otvorilo je prostor za razgovor o tome kako književnost čuva ljudsko iskustvo od potiskivanja i zaborava.
Vrijednost takvih susreta nastavlja se u čitanju. Adem i Bekir ostaju pred čitaocem kao ljudi sa svojim imenima, putevima i izgubljenim domovima. Njihove sudbine vraćaju nas pitanju koliko smo spremni da prepoznamo i zaštitimo ugroženog čovjeka dok mu je pomoć još moguća.
