Foto:Radiotitograd.me
Borba je bila žestoka. Trijebač je četiri puta prelazilo iz ruke u ruku. Osmanske jedinice uspijevale su da zauzmu položaj, ali su ih crnogorski borci ponovo napadali. Uslijedili su juriši i protivjuriši, uz artiljerijsku vatru sa okolnih osmanskih položaja, iz velikog broja topova sa Zagoriča, Malog i Veljeg brda
Prije 150 godina, 6. septembra 1876. godine, na Trijepču se odigrala jedna od značajnijih bitaka Veljeg rata. Na samom južnom ulazu u oblast Pipera, Crnogorska vojska pod komandom Boža Petrovića, zaustavila je prodor osmanskih snaga kojima je komandovao Derviš-paša. Bitka je bila dio šire operacije osmanske vojske usmjerene prema Piperima, a njene posljedice osjećale su se na prostoru od Spuža i Crnaca do Podgorice, Zete i Trijepča.
Kada se govori o Veljem ratu 1876–1878, najčešće se izdvajaju velike pobjede Crnogorske vojske na Vučjem Dolu i Fundini. Međutim, ratni front nije činilo samo nekoliko velikih bitaka. Brojni okršaji, pokreti jedinica i borbe za strateške položaje odlučivali su đe će se zaustaviti osmanska vojska i koji će djelovi Crne Gore ostati zaštićeni.
Jedno od takvih mjesta bilo je Trijebač.
Trijebač se nalazi na krajnjem, južnom početku oblasti Pipera. Preko Trijepča se iz pravca Podgorice ulazi u Pipere. Zbog takvog položaja nije predstavljao samo lokalnu kotu ili selo, već prirodni prolaz prema unutrašnjosti. Ko bi ovladao Trijepčem, dobio bi mogućnost da izvrši neposredan pritisak prema Piperima.
Upravo zbog toga ovaj položaj dobio je veliki značaj u planovima Derviš-paše, najboljeg vojskovodje osmanske imperije onoga doba na Balkanu.
PUT PREMA PIPERIMA
Osmanska vojska je uoči glavnog napada izvodila pripremne operacije na širem prostoru. Nekoliko dana prije bitke spaljeno je selo Crnci kod Spuža. Taj događaj, poznat iz dokumentarne građe, može se posmatrati u okviru priprema za širu osmansku operaciju.
Paljenje Crnaca nije bilo samo pustošenje jednog mjesta. U vojnom smislu ono je moglo imati i funkciju da izazove pokret crnogorskih jedinica, da ih angažuje na širem prostoru i time razvuče njihovu odbranu. Uoči glavnog udara prema Trijepču takvo djelovanje imalo je svoju logiku.
Derviš-paša je potom usmjerio pažnju prema Piperima.
Prema svjedočenju podgoričkog hroničara Ilije Zlatičanina, cilj osmanskog komandanta bio je da zauzme Pipere i time napravi klin između Crnogorskih snaga. Za operaciju su bili pripremljeni značajni osmanski odredi, a Derviš-paša je lično pratio razvoj borbe sa položaja koji su dominirali prostorom Trijepča, na Malom brdu.
Sa tog položaja mogao se nadzirati prostor prema Trijepču i Piperima. Osmanska vojska je tako pokušavala da iskoristi prednost brojnijeg ljudstva od 69.000 vojnika i 54 topa, dok je crnogorska strana, sa 9.700 vojnika i nekoliko topova, morala da se osloni na poznavanje terena i brze protivnapade.
Glavna borba počela je 6. septembra 1876. godine.
Crnogorskim snagama na ovom pravcu komandovao je vojvoda Božo Petrović. Prema Zlatičaninovom svjedočenju, raspolagao je sa oko 3.000 ljudi, dok su druge crnogorske jedinice morale pokrivati susjedne pravce kako Osanlije ne bi prodrle iza leđa Crnogorskoj vojsci. U operacije su bili uključeni Gornjo Crmnički bataljon pod komandom vojvode Maša Đurovića, zatim Lješanski bataljon, Martinićki, Ceklinski i Ljubotinjski pod komandom vojvode Ilije Plamenca. Pod komandom vojvode Marka Miljanova u Kučima bila su tri bataljona, među kojima i Zartijebački. Šest bataljona Vasojevića pod komandom Miljana Vukova Vešovića u sadejstvu sa ostalima Crnogorskim bataljonima, praktično su navodila Derviš-pašu da okršaj mora da bude na Trijepču.
Kada su osmanske snage krenule prema Trijepču, crnogorska vojska nije čekala da se protivnik potpuno razvije i učvrsti na položajima. Uslijedio je napad.
Borba je bila žestoka. Trijebač je četiri puta prelazilo iz ruke u ruku. Osmanske jedinice uspijevale su da zauzmu položaj, ali su ih crnogorski borci ponovo napadali. Uslijedili su juriši i protivjuriši, uz artiljerijsku vatru sa okolnih osmanskih položaja, iz velikog broja topova sa Zagoriča, Malog i Veljeg brda.
Derviš-paša je borbu pratio sa Malog brda. Njegova namjera bila je da održi pritisak i omogući svojim jedinicama da se preko Trijepča probiju prema Piperima.
Međutim, crnogorski otpor bio je snažan, borba prsa u prsa jataganima i značajan pogodak crnogorskog topa iz Gornjih Rogama, koji je uništio osmansko topovsko gnijezdo na Zagoriču.
Tokom četvrtog protivnapada Crnogoraca, u kasno popodne kad su osmanske snage blago odstupale, pojavio se Božo Vukanović, trubač Crnogorske vojske koji je poznavao Turske vojne trubačke znake. Poslužio se lukavstvom, odsviravši osmanskim jedinicama odstupnicu. Osmanske jedinice počele su u neredu da se povlače prema Zeti. Povlačenje je, prema svjedočenjima, preraslo u teško stradanje. Dio vojnika pokušavao je da pređe rijeku preko improvizovanih prelaza, dok su drugi u panici ulazili u vodu. Zeta je tako postala mjesto dodatnih gubitaka.
Upravo je broj osmanskih žrtava ostao jedan od najspornijih podataka vezanih za Trijebač.
Različiti izvori donose veoma različite podatke. U kasnijim zapisima i ratnim izvještajima pojavljuju se podaci od oko hiljadu, dvije hiljade, četiri hiljade, pa čak i devet hiljada poginulih Osmanlija. Takve razlike nalažu oprez, za koje su krivi istoričari, favorizujući Vučji Do i Fundinu iako je bitka na Trijepču bila veoma krvava i sa vojnog gledišta veoma značajna. Tom prilikom je poginulo 67 crnogorskih boraca, 122 su ranjena, 17 njih bilo je iz Pipera. Rogamsku četu na Trijepču, koja je prva bila na udaru predvodio je Puko Nišin Vučinić. Do danas ne znamo ni sva imena izginulih Pipera, koliko je sve zapušteno, a što obavezuje istoričare iz Pipera da se jednom sklopi cjelovitost epopeje na Trijepču.
Imena poginulih Pipera koja se do sada znaju su: Vučinić Đurov Andrija, Vučinić Stefanov Miketa/Milutin, Vučinić Neškov Ilija, Rajković Begov Milutin, Rajković Dragov Gudo i Vukanović N. Veljo.
S druge strane, postoji i svjedočenje francuskog posmatrača koji je osmanske gubitke procijenio na oko 1.000 poginulih.
Memoarska građa koja se tiče kralja Nikole daje veću procjenu – oko 2.000 poginulih Osmanlija, uz još oko 1.000 koji su se utopili u Zeti. U toj građi ostao je i podatak o velikom broju onih koji su stradali od crnogorskog oružja. Sasječeno je 1.500 zebeka, elitnih osmanskih boraca iz Sirije, koji su dovedeni kao vični borbi prsa u prsa jataganima. Budući da ih je toliko stradalo jasno je da su Crnogorci bili vičniji u borbi jataganima.
Ove dvije procjene – francuska od oko 1.000 i memoarska, crnogorska od oko 2.000, uz oko 1.000 utopljenih – ne treba nasilno izjednačavati.
One, međutim, potvrđuju ono što je nesporno: osmanski gubici bili su veoma veliki.
Za sada nemamo dovoljno čvrst osmanski/skadarski dokument na osnovu kojeg bismo mogli definitivno zaključiti konačan broj. Zato je najpoštenije ostaviti čitaocu podatke iz različitih izvora i jasno naznačiti njihovo porijeklo, a dužnost je istoričara da to jednom raščiste.
Za razliku od osmanskih gubitaka, za crnogorske žrtve imamo taj precizniji podatak, kako smo već naveli. U bici je poginulo 67 crnogorskih vojnika, dok su 122 bila ranjena.
Posebno je značajan podatak da je među poginulima bilo 17 boraca iz Pipera. Njihova imena mogu se pratiti u memoarskoj i drugoj građi, a dio njih sačuvan je i u knjizi Slobodana Simovića.
Ovaj podatak daje ljudsku dimenziju događaju koji se često prikazuje samo kroz vojnu strategiju i brojke. Na spomeničkom kompleksu na Trijepču koji je sada u fazi obnove i restauracije nema ni pomena o stradalim Piperima na Trijepču, što nas obavezuje da bar broj poginulih napišemo na spomenik.
VAŽNOST BITKE
Odgovor je prije svega u njegovom položaju.
Trijebač je južna tačka Pipera i prirodni ulaz u ovu oblast iz pravca Podgorice. Osmanska vojska da je uspjela da ovlada Trijepčem dobila bi otvoreniji pravac za prodor prema Piperima.
Ona je bila dio šireg sukoba za kontrolu prostora između Podgorice, Spuža, Zete i Pipera. Događaji kod Crnaca nekoliko dana ranije, osmanski raspored kod Spuža i Podgorice, položaji na Malom i Velikom brdu i konačni napad na Trijebač bili su međusobno povezani.
Derviš-pašina operacija imala je širi cilj od zauzimanja jednog položaja. Trebalo je otvoriti put prema Piperima i poremetiti raspored crnogorskih snaga,odvojiti Crnu Goru i Brda.U tome nije uspio.
Crnogorska vojska je na Trijepču zaustavila osmanski prodor. Time je sačuvan prostor Pipera i spriječeno da se osmanski pritisak iz pravca Podgorice razvije u dublji prodor prema crnogorskoj teritoriji Brda.
SVJEDOCI VREMENA
Posebnu vrijednost u rekonstrukciji bitke imaju svjedočenja koja su nastala u samom ratnom vremenu ili neposredno nakon njega.
Ilija Zlatičanin, podgorički hroničar, ostavio je veoma živ opis događaja. Njegovo svjedočenje pokazuje koliko je borba bila neposredna i promjenljiva. Položaji su više puta prelazili iz ruke u ruku, a osmanska vojska se, nakon neuspjeha, našla u teškom povlačenju.
Važan je i izvještaj stranog posmatrača, jer nije nastao iz crnogorske ratne propagande. Njegova procjena osmanskih gubitaka od oko 1.000 ljudi predstavlja važan korektiv mnogo većim brojkama koje su kasnije kružile u različitim izvorima.
S druge strane, memoarska građa crnogorske strane, uključujući zapise koji se tiču kralja Nikole, daje procjenu od oko 2.000 poginulih Osmanlija i još oko 1.000 utopljenih u Zeti.
Ne treba birati najveći broj zato što zvuči spektakularnije. Ali ne treba ni zanemariti crnogorsko svjedočenje samo zato što se razlikuje od stranog izvještaja.
Danas, 150 godina nakon bitke, Trijebač ostaje jedan od manje poznatih, ali istorijski značajnih položaja Veljeg rata.
Njegova važnost nije samo u tome koliko je ljudi poginulo. Važnije je pitanje što je tom bitkom bilo odlučeno.
Derviš-paša je pokušao da preko južnog ulaza u Pipere prodre u oblast koju je branila crnogorska vojska. Crnogorci su prihvatili borbu, više puta vraćali izgubljeni položaj i na kraju natjerali osmanske jedinice na povlačenje.
Veliki broj osmanskih žrtava, bez obzira na to da li prihvatimo procjenu francuskog posmatrača od oko 1.000 poginulih ili memoarsku procjenu od oko 2.000 poginulih, uz približno 1.000 utopljenih, govori o razmjerama poraza. Postavlja se pitanje kako je bilo moguće da Trijebač ostane u sjenci Vučjeg dola i Fundine nakon ovako krvavog okršaja.
A crnogorska strana platila je pobjedu sa 67 poginulih i 122 ranjena, među kojima 17 poginulih Pipera, čija nam imena nijesu u cjelosti poznata.
Trijebač zato nije samo još jedno mjesto na ratnoj karti Veljega rata iz 1876. godine.
Preko njega se iz Podgorice ulazilo u Pipere. Upravo zbog toga Derviš-paša ga je morao osvojiti ako je želio da ostvari svoj širi plan. Crnogorska vojska morala ga je odbraniti ako je željela da spriječi prodor i klin između Crne Gore i Brda
Na tom malom prostoru, 6. septembra 1876. godine, odlučivala se mnogo veća stvar od jednog položaja.
I zato Trijebač, 150 godina kasnije, zaslužuje da bude vraćen na svoje mjesto u istoriji Veljeg rata.
150 god bitke na Trijepču pada danas 6. septembra. Proslava će biti organizovana nakon što se završi rakonstrukcija zapuštenog spomeničnog kompleksa Trijebač, 20. septembra ove godine.
Sam spomenički kompleks podignut 1968. god kao donacija tadašnjeg Beogradskog građevinskog predizeća „Ivan Milutinović“ posvećen je borcima NOB-a iz Pipera kojih je poginulo u Drugom svjetskom ratu 246, i žrtvama okupacionog terora, njih 54 stradala. Spomen-ploča Piperima poginulim u oslobodilačkim ratovima od vremena Kraljevine Crne Gore do kraja Prvog svjetskog rata navodi podatak od 443 poginula borca. Nažalost istorijska zapuštenost bitke o kojoj smo govorili je učinjela da poginulih 17 Pipera u bici na Trujepču nemamo upisane na spomen-ploči spomenika u Piperima, što nam je dužnost da uradimo kad Piperski istoričari dođu do preciznih podataka, jer to samo mi možemo danas uraditi.
Spomen-kompleks Trijebač je posljednji put obnovljen 2001. godine i u pravom smislu riječi zapušten. Sada se naš Piper Dragićević, kome je đedovo i prađedovo ime upisano u besmrtnike na spomeniku, poduhvatio donatorskog zahvata obnove čitavog spomeničkog kompleksa Trijebač. U donatorskom poduhvatu se mehanizacijom uključila i firma Bemaks koju pamtimo po donacijama izgradnje plaže na Zeti, pomoći na gašenju požara u Rogamima i kvalitetnom provlačenju trase proširenog puta preko Vranićkih Njiva. U donatore je upisan i jedan Vučinić koji je konačno zaslužan da se nakon 2006. godine zavijori crnogorska zastava na Trijepču.
Mjesna zajednica Rogami će u narednom periodu preuzeti održavanje spomeničkog kompleksa Trijebač, kao što će bit i organizator proslave 150 godina od bitke na Trijepču i obnove spomenika 20. septembra ove godine. Emitovanje dokumentarnog filma, „150 god od Bitke na Trijepču“ omogućiće zainteresovanima mnogo bolji uvid u dešavanja i junačko umijeće naših predaka tokom ove značajne bitke Veljega rata.
Autor: Đuro Vučinić
