Foto:PR Centar
Regionalne koprodukcije donose novu vrijednost projektu i uključuju domaće kreativne snage, čime se produžava životni ciklus sadržaja, dok se kroz sistematično otklanjanje postojećih slabosti domaćih kinematografija stvaraju realne pretpostavke za ravnopravniji i konkurentniji nastup na međunarodnom tržištu u narednim godinama.
To su poruke sa panela „Regionalna koprodukcija i TV serije“, koji je održan u okviru programa Creative Europe MEDIA na Montenegro Film Rendezvous-u u Herceg Novom. Panel je moderirao Stefan Bošković.
Senad Šahmanović iz RTCG-a kazao je da je uključivanje domaćih autora i filmskih profesionalaca u regionalne i međunarodne projekte jedan od najvažnijih efekata koprodukcija, dok partnerstva započeta u ranoj fazi razvoja mogu projektu donijeti dodatnu kreativnu vrijednost.
„Mogli smo da preporučimo domaće snage iz Crne Gore da budu angažovane i da budu dio kreativnog tima. To je mnogo važno i mislim da pripada onome što nazivamo organskom koprodukcijom“, rekao je Šahmanović.
Prema njegovim riječima, posebno je značajno kada se partneri u projekat uključe još u ranoj fazi razvoja.
„Ako su partneri prisutni od rane faze razvoja projekta, onda to može biti jako zanimljivo. Konkretno, Crna Gora i Slovenija mogu kreativno da se dopunjuju i donesu projektu novu, dodatnu vrijednost“, naveo je Šahmanović.
On je ocijenio da se domaće tržište još razvija i da svi učesnici u industriji i dalje traže najbolje modele za pronalaženje kvalitetnih ideja, projekata i scenarija.
„Kod nas se još uvijek mnogo toga razvija. Osluškujemo kako tržište reaguje, kako doći do dobre ideje, dobrog projekta i dobrog scenarija, ali nakon toga sve faze koje slijede mogu dodatno da pomognu projektu“, kazao je Šahmanović.
Kao jedno od pozitivnih iskustava pomenuo je i projekat „Ljuljaj me nežno“, u kojem je RTCG bio partner.
„Ne moraju svi koproducenti da budu uključeni od prve faze. Nekada se partner priključi kasnije kako bi pomogao da se projekat finalizuje“, objasnio je Šahmanović.
Prema njegovim riječima, takav model RTCG primjenjuje i kroz konkurs za nezavisne produkcije. Televizija se, kako je rekao, u pojedinim slučajevima uključuje tek kada je projekat već u poodmakloj fazi, pa čak i kada postoji gruba montažna verzija filma ili drugog sadržaja.
„Mi kroz konkurs za nezavisne proizvođače kao televizija ulazimo tek kada je projekat u nekoj kasnijoj fazi, kada već postoji rough cut ili nešto slično. Nekada upravo tada ta podrška može biti najznačajnija“, kazao je.
„Pratimo projekat, ali s obzirom na to da nismo većinski partner, ne možemo direktno da utičemo na kreativne odluke i autorske slobode“, rekao je Šahmanović.
Dodao je da do sada nisu imali negativna iskustva sa takvim modelom saradnje, jer je uglavnom riječ o izrazito autorskim projektima, bilo dokumentarnim ili igranim filmovima.
„Projekti su svaki na svoj način različiti, ali uglavnom su to autorski projekti, dokumentarni ili igrani filmovi“, naveo je Šahmanović.
„Što se tiče TV serija, njih još nije bilo na tom konkursu, ali otvoreni smo da razgovaramo i da se napravi neki master plan kako bi se takvi projekti razvijali“, rekao je Šahmanović.
On smatra da Crna Gora ima potencijal za širenje regionalne i međunarodne saradnje, ne samo u kreativnom smislu već i kroz postojeće produkcijske kapacitete.
„Postoji potencijal i kod nas i u kadru, i u opremi, i u tehnici. Tako da svakako ima prostora za saradnju“, zaključio je Senad Šahmanović iz RTCG-a.
Jasmina Lakobrija iz TS Media ocijenila je da domaće i regionalne kinematografije, uz sistematičan rad na postojećim slabostima, imaju realnu šansu da u narednim godinama ravnopravnije nastupaju na međunarodnom tržištu.
„Mislim da kroz još nekoliko godina, ukoliko vrlo fokusirano budemo radili na slabostima koje postoje unutar naših kinematografija, zaista punopravno možemo da izađemo na internacionalno tržište“, kazala je Lakobrija.
Ona je kao posebno važan model izdvojila saradnju komercijalnih emitera i javnih servisa, jer takve koprodukcije omogućavaju stvaranje dodatne vrijednosti sadržaja, privlačenje drugačije publike i podjelu troškova i rizika među partnerima.
„Ciljano targetiramo i demografski i kvalitativno drugačiju publiku, jačamo naše zajedničke brendove, a s obzirom na situaciju sa budžetima, zajednički dijelimo i određene finansijske rizike“, navela je Lakobrija.
Kao primjer organske regionalne saradnje pomenula je koprodukciju sa RTCG-om na projektu „Ljuljaj me nežno“, koji je najvećim dijelom sniman u Herceg Novom.
„Izuzetno su dobre te koprodukcije sa kojima smo počeli sa javnim servisima“, rekla je Lakobrija, dodajući da će se takav vid saradnje nastaviti i u budućnosti.
Posebno iskustvo za domaću ekipu bila je međunarodna koprodukcija sa Amazonom i španskim javnim servisom RTVE, u kojoj su partneri doprinosili različitim znanjima, resursima i tržišnim mogućnostima.
„Svaki od partnera donio je neku svoju dodatnu vrijednost. Njihova kreativna ekspertiza svakako nam je dala i uvid u njihove procese“, istakla je Lakobrija.
Ona je kazala da je domaća strana tokom pregovora insistirala da u projekat budu uključeni autori i glumci iz Srbije, kao i da se Srbija afirmiše kao potencijalna produkcijska destinacija.
„Postigli smo da četiri glavne uloge budu povjerene našim glumcima, a pritom smo radili i na promociji Srbije kao mjesta za novu produkciju“, kazala je Lakobrija.
Govoreći o jeziku serije, navela je da je projekat pretežno realizovan na španskom, uz djelove na srpskom i ruskom jeziku, te da je jedna od glavnih glumica za potrebe uloge za šest mjeseci gotovo perfektno savladala španski.
„Pretežno je bila na španskom jeziku, sa srpsko-ruskim segmentima“, pojasnila je Lakobrija.
Prema njenim riječima, najprirodnije koprodukcije nastaju kada se partnerstvo gradi od najranije faze razvoja projekta.
„Tada je moguće uskladiti kreativne i poslovne interese i jasno odrediti šta svaki od partnera unosi u projekat. Najvažnije je vrlo rano definisati teritorije i odnose“, naglasila je Lakobrija.
Prema njenim riječima, posebno je važno precizno utvrditi raspodjelu prava.
„Ono što je izuzetno važno za životni ciklus serije ili filma jeste i distribucija ka trećim licima, tako da i to mora vrlo rano da se definiše“, rekla je Lakobrija.
Zaključila je da koprodukcija nije samo način zajedničkog finansiranja projekta, već mnogo širi oblik saradnje koji istovremeno objedinjuje kreativne, produkcione i tržišne interese partnera.
„Koprodukcija je u neku ruku i finansijsko, i produkciono, i tržišno partnerstvo koje treba da odgovara svim stranama“, zaključila je Lakobrija.
Barbara Daljavec iz RTV Slovenija kazala je da koprodukcije između javnih servisa najbolje funkcionišu kada prirodno proizlaze iz zajedničkog kulturnog, jezičkog i produkcionog prostora, dok se kreativna odgovornost u praksi najčešće veže za partnera koji nosi najveći dio finansiranja projekta.
„Dobro je da te koprodukcije na neki način budu organske. Skandinavske javne televizije međusobno koproduciraju svoj sadržaj i to je prirodno, jer imaju slične jezike i dijele sličnu istoriju“, kazala je Daljavec.
Sličan potencijal, prema njenim riječima, postoji i na prostoru bivše Jugoslavije, gdje zajednička istorija i bliskost tržišta mogu značajno da olakšaju razvoj regionalnih projekata.
„Tako je i kod nas na prostoru bivše Jugoslavije. Svi smo nekada bili jedna zemlja i to nam je na neki način olakšavajuća okolnost“, rekla je ona.
Ipak, jedan od izazova koji se pojavljuje u regionalnoj distribuciji jeste jezik, a kao primjer navela je iskustvo projekta „Trezor“.
„Jedno od pitanja bilo je pitanje jezika, jer slovenački sadržaj ne putuje uvijek lako i publika u drugim zemljama nije nužno naviknuta na njega“, navela je Daljavec.
Govoreći o konkretnom modelu saradnje na tom projektu, kazala je da je Televizija Slovenija obezbijedila najveći dio sredstava i time preuzela poziciju glavnog producenta.
„Televizija Slovenija finansirala je oko 80 odsto projekta, tako da smo bili glavni producent“, kazala je Daljavec.
„Kada je riječ o kreativnim odlukama, angažovanju scenarista, reditelja i scenografa, mi smo potvrđivali te ključne odluke“, rekla je Daljavec.
Ona je kazala da su ostali javni servisi ušli u projekat u kasnijoj fazi, kada je razvoj već bio daleko odmakao i kada se produkcija približavala početku snimanja.
„Posljednje verzije scenarija potvrđivali smo zajedno, sve tri televizije, i nije bilo nekih velikih neslaganja oko sadržaja“, kazala je Daljavec.
„Svaka zemlja je potvrđivala svoje autore. Isto je bilo i kod montažnih verzija“, rekla je Daljavec.
Ona je dodala da u konkretnom projektu nije bilo situacije u kojoj bi partneri imali ozbiljan spor oko sadržaja, zbog čega nije bilo potrebe da se testira pitanje konačne kreativne odluke.
„Pošto nismo imali konkretnu situaciju u kojoj se oko nečega ne bismo složili, teško je reći ko bi u takvom slučaju imao konačnu riječ“, zaključila je Barbara Daljavec.
Boban Jeftić iz Firefly Productions kazao je da domaća televizijska produkcija još nema potpuno razvijenu funkciju showrunnera, autora koji istovremeno vodi razvoj scenarija i povezuje ga sa produkcijom, dok se u praksi sve više traži model u kojem tu ulogu preuzima kreativni producent.
„Ključno je da autori već prije početka rada znaju da li seriju razvijaju za linearnu televiziju ili streaming platformu, jer se njihove potrebe značajno razlikuju“, kazao je Jeftić.
„Zapravo nemamo showrunnera još uvijek. Ono što je blizu tome jeste model da budeš između te dvije strane, da možeš da donosiš određene kreativne odluke i da si stalno u kontaktu sa produkcijom“, kazao je Jeftić.
Takva pozicija, objasnio je, ipak ne znači da kreativni producent preuzima produkcijsko odlučivanje. Njegova uloga je prije svega da prepozna probleme u razvoju priče, ukaže na njih scenaristima i pomogne da se određena rješenja preispitaju prije nego što projekat uđe u završnu fazu.
„Ne možeš da donosiš produkcijske odluke kao neko ko radi na projektu u razvoju. Možeš da ukažeš i prepoznaš moguće probleme i da kažeš: hajde da se vratimo nazad i da ovo uradimo drugačije“, naveo je Jeftić.
Poseban izazov, prema njegovim riječima, predstavlja tradicionalni odnos prema rediteljima u regionalnoj produkciji.
„Mi imamo takve filmske škole da su reditelji bogovi. Kada dođu u TV serije, žele istu funkciju, a zapravo dolaze na kraju, kada projekat već postoji i produkcijski je u velikoj mjeri zaokružen“, rekao je Jeftić.
„Reditelje ubacujemo u writers’ room od početka. I tamo postoji hijerarhija, neko mora da vodi, postoji kreator koji stalno pazi na svoju ideju“, kazao je Jeftić.
On je naglasio da writers’ room, scenaristička soba u kojoj tim zajedno razvija priču, podrazumijeva jasno podijeljene uloge, od kreatora i iskusnijih scenarista do mlađih članova tima koji bilježe ideje nastale tokom zajedničke razmjene ideja, te da takva organizacija omogućava da se velika količina materijala sistematizuje i pretvori u priču koja odgovara potrebama konkretnog projekta.
Foto:PR Centar
„Morate da znate, prije nego što počnete da radite seriju, čemu je ona namijenjena“, istakao je Jeftić.
Prema njegovom mišljenju, upravo je razlika između linearne televizije i streaming platformi jedna od najvažnijih stvari u savremenom razvoju serija. Linearni program, pojasnio je, dobro podnosi epizodu sa zaokruženom pričom (case of the week), dok streaming platforme traže snažniji kraj epizode koji ostavlja neizvjesnost (cliffhanger).
„Linearna televizija trpi i voli case of the week, gdje je epizoda zaokružena i ima neki blagi cliffhanger, a na streameru vam treba cliffhanger da bi neko u jednom dahu odgledao sedam ili osam epizoda“, objasnio je Jeftić.
Streaming platforme, dodao je, ne traže samo projekte sa najvećim potencijalom gledanosti, već i sadržaj koji gradi njihov imidž.
„Streamer zahtijeva i imidžne serije koje možda nisu toliko gledane i popularne, ali su društveno važne, o njima se priča i stvara se neka društvena debata“, kazao je Jeftić.
Još jedna suštinska razlika je u tome što streaming servis mora da ima dovoljno širok i raznovrstan katalog sadržaja kako bi zadovoljio različite ciljne grupe i zadržao ih kao pretplatnike.
„Linearna televizija može da ima jednu seriju i da ide sa njom, dok streamer mora da zadovolji najrazličitije ukuse i target grupe“, naveo je Jeftić.
Zato razvoj sadržaja, zaključio je Jeftić, više ne može da bude odvojen od pitanja kome je projekat namijenjen, na kojoj platformi će biti prikazivan i kakvu ulogu ima u ukupnoj programskoj ponudi.
„To je ono što je tu najvažnije“, zaključio je Jeftić.
Izvor.PR Centar
