Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Poezija je najljepši dar koji se prenosi čovječanstvu, ne kao “savršena” istina, već kao trag, kao
lomljivi fragment unutrašnjeg iskustva koji opstaje samo ako ga neko drugi u sebi ponovo oživi. U
tom smislu zbirka Susretnici Adnana Pepića predstavlja slijed unutrašnjih događaja susreta sa
riječju, sa strahom, sa smrću, sa drugima i sa sobom. To su zapisi jednog trajnog unutrašnjeg stanja,
poezija koja ne želi da zavede, već da śedoči. Intimistički karakter ove zbirke ne proizilazi iz
ispovjednosti u užem smislu, već iz duboke autorefleksije, iz svijesti da se iskustvo ne može iscrpiti
u naraciji, već samo u simbolu, u zastoju, u napuklini jezika. Poezija je svečani unutrašnji čin u
kojem pjesnik svoja lična iskustva sažima upotrebom simbola u najsnažnije momente ličnih
autorefleksija. Taj čin koji je do jednog trenutka bio isključivo unutrašnji, snažan i nevidljiv, kod
Pepića se otjelovljuje u probljeskujućim arabeskama stiha – kratkim, preciznim, često ogoljelim. U
njih je pjesnik položio sve svoje iskustvo, egzistencijalnu tjeskobu, duhovnu nemoć, strah od
govora i strah od ćutanja, svijest o rani koja ne zarasta. Čak i kada poezija zvuči impersonalno, ona
je prožeta dubokom ličnom dramom čak i kada je subjekt redukovan, bol ostaje puna, zgusnuta,
gotovo opipljiva.
Susretnici su zbirka u kojoj se susret ne događa na spoljašnjem planu, već u unutrašnjem prostoru
svijesti. To su susreti sa riječju koja boli, sa ćutanjem koje guši, sa vjerom koja posrće, sa
identitetom koji se „rasipa“ i ponovo sastavlja. Pepićev lirski subjekt često je zarobljen između
krajnosti – između govora i nijemosti, kretanja i mirovanja, života i smrti. Ta liminalnost, to trajno
stanje „između“, daje ovoj poeziji snažan metafizički ton i približava je iskustvu mističke literature
u kojoj se istina ne saopštava direktno, već kroz paradoks, negaciju i bol. Mrtvo slovo predstavlja
jednu u nizu pjesama, koja u sebi kondenzuje osnovne tematske i simboličke osnove Pepićeve
poetike. Već sam naslov nosi snažno, značajno opterećenje; „mrtvo slovo“ upućuje na riječ lišenu
duha, na znak koji je izgubio životnu funkciju, ali i na stanje subjekta koji više ne može da se
ostvari kroz jezik.
Mrtvo slovo
U grudima
Ranu satkalo
Riječ se ne nalazi na pergamentu, ona je u grudima, u centru bića đe se pretvara u ranu. Jezik nije
sredstvo oslobađanja, već izvor bola. Ovđe se jasno vidi bliskost sa mističkim iskustvom negativne
teologije, ono što je najdublje ne može biti iskazano, a pokušaj izgovora postaje rana. Kao kod
Majstera Ekharta unutrašnja istina ne ukazuje se kao uvid, već kao stanje u kojem se svijest suočava
sa sopstvenim granicama.
Nit se rasipam
Niti sazrijevam
Subjekat je „zarobljen“ u stanju potpune stagnacije. On nije u procesu, nema ni dezintegracije ni
rasta. Ovo stanje podśeća na sufijsku ideju barzaha, međuprostora u kojem čovjek nije ni živ ni
mrtav, ni ovđe ni tamo. To je egzistencijalni limbo u kojem svijest opstaje bez mogućnosti
promjene.
Zubima se zarilo
Među bedra
Slika je snažno tjelesna, gotovo brutalna. Bol nije apstraktan, ona grize, ujeda, ponižava. Riječ (ili
ćutanje) postaje zvijer koja se zabija u najranjivije mjesto. Ovđe se može povući paralela sa
mistikom tijela đe duhovno iskustvo uvijek prolazi kroz fizičku patnju.
Nit da govorim
Niti da zašutim
Paradoks je ključni izraz pjesme. Govor i šutnja su jednako nemogući. Subjekat je lišen izbora,
osuđen na unutrašnju blokadu. To stanje podśeća na zen-paradoks, istina se ne može izreći, ali se ne
može ni prećutati. Svaki pokušaj je pogrešan, a ne-pokušaj još pogubniji.
Uhvatilo se
Poput korova
I ne shvata
Da sam mrtviji
I od njega
Korov je simbol neuništivosti, ali i besmisla. Ono što je „mrtvo slovo“, opstaje tvrdoglavije od
samog subjekta. Subjekat je „mrtviji“, lišen čak i one sirove vitalnosti koju ima korov. Ovo je
krajnja tačka egzistencijalne iscrpljenosti, stanje u kojem ni patnja više nema smisao.
Nit se pomjeram
Niti mirujem
Još jedan paradoks je savršeni opis unutrašnje paralize. Kretanje i mirovanje gube značenje, kao
kod mistika koji tvrde da se duša u krajnjem stadijumu ne može opisati kategorijama svijeta.
Ne pušta me
Kao da sam
Posljednji čovjek
Koga ima
Da ujede
Završnica pjesme donosi snažnu eshatološku sliku, subjekt kao posljednji čovjek, izložen je
besmislenom nasilju riječi koja je već mrtva. To je slika čovjeka nakon značenja, nakon nade, ali i
nakon iluzije spasenja. U tom smislu, Mrtvo slovo je pjesma o krajnjoj granici ljudskog iskustva.
Ona stoji u dijalogu s mističkom tradicijom od hrišćanske i sufijske do zen-misli, ali i sa
savremenom egzistencijalnom poezijom, potvrđujući da Adnan Pepić ne piše da bi objasnio svijet,
već da bi svijet śedočio o njegovoj unutrašnjoj pustoši. U poeziji Susretnici pustoš nije prirodni
okvir, niti metafora spoljašnjeg svijeta. Ona nije ni posljedica, ni prolazna faza, ona je stanje.
Mirno, gotovo neprimjetno, pustoš se u ovoj zbirci nastanjuje u jeziku, u svijesti, u samom činu
bistvovanja. Ona ne dolazi naglo, ne razara spektakularno, ona se taloži, izjeda, miruje. Upravo u
toj „samoći“ pustoši leži njen najveći paradoks. Pjesma Pustoš jedna je od najsažetijih, ali i
najsloženijih tačaka Pepićeve poetike. U svega nekoliko stihova pjesnik uspijeva da artikuliše
iskustvo unutrašnjeg bezdana koje nije odsustvo, već prisustvo – tvrdo, postojano, neuništivo.
Sebi mjesto
Napravila
Na jeziku
Pustoš ovđe ne nastaje u prostoru, već u jeziku. To je suštinski iskorak. Jezik, koji bi trebalo da
bude sredstvo imenovanja, komunikacije i spasa, postaje mjesto nastanjenja pustoši. Kao i u pjesmi
Mrtvo slovo, riječ ranjena, izjedena, ali i dalje prisutna. Pustoš ne ukida govor, ona ga kolonizuje.
Ovđe se može povući paralela sa mističkom tradicijom u kojoj se smatra da jezik u krajnjoj tački
iskustva prestaje da bude nosilac istine i postaje njena prepreka. Kod Majstera Ekharta, ali i kod
sufijskih mistika poput Rumija ili Ibn Arebija, postoji ideja da je ono što je istinski spoznajno izvan
jezika. Pepić ide korak dalje, kod njega van dometa riječi ne ostaje kao porazan ili prazan segment
već se ispunjava pustoši. Jezik nije miran, on je izgrižen „izujedan“.
Izgrižena
Pod pepelom
Miruje
Ovđe se pustoš ne kreće, ne širi, ne napada. Ona miruje. I upravo to mirovanje čini je opasnom.
Pepeo je simbol sagorjelog iskustva nečega što je nekada imalo vatru, smisao, intenzitet. Izgriženost
pod pepelom sugeriše da ni sagorijevanje nije donijelo pročišćenje. Nema katarze. Ostaje „vječita“
potmulost iscrpljenosti. U mističkoj literaturi često se govori o „pustošenju duše“, mjestu đe čovjek
ostaje sam sa sobom i Bogom. Međutim, kod Pepića ta pustinja više nema vertikalnu dimenziju.
Ona nije prostor iskušenja koji vodi ka prosvjetljenju, već stanje trajne iscrpljenosti u kojem se ništa
više ne očekuje. To je pustoš bez obećanja. Sličan ośećaj nalazimo kod T. S. Eliota u Pustoj zemlji,
ali dok Eliotova pustoš ima civilizacijski, istorijski i mitološki sloj, Pepićeva pustoš je intimna,
svedena, gotovo asketska. Ona nije krik (urlik), ona je odsustvo glasa. Ako je kod Eliota pustoš
kriza svijeta, kod Pepića ona je kriza subjekta.
Hodajući
Spoznao sam da
Nikud ne stižem
Završni stihovi uvode suštinski egzistencijalni paradoks – kretanje bez dolaska. Koračanje, koje u
mnogim tradicijama simbolizuje put, razvoj, traganje, ovđe gubi svoju svrhu. Subjekat se kreće, ali
ne stiže. To nije poraz u klasičnom smislu, jer poraz pretpostavlja cilj. Ovo je stanje u kojem je sam
pojam cilja ispražnjen. Ovđe se može povući paralela sa Kafkinim junacima, ali i sa Beketovim
likovima koji se kreću jer nemaju šta drugo da rade. Ipak, Pepićev subjekt nije groteskan on je
„poražen“, svjestan, pomiren sa spoznajom. Pustoš nije eksplozija besmisla, već njegovo mirno
prihvatanje.
Važno pitanje koje ova pjesma otvara jeste da li je pustoš poraz ili stanje više svijesti. U mističkom
smislu, pustoš može biti predvorje istine. U egzistencijalističkom, ona je dokaz apsurda. Kod
Pepića, međutim, pustoš nije ni pobjeda ni poraz, ona je činjenica. Ona je stanje svijesti koje više ne
traži izlaz, ali ni opravdanje. Društvena dimenzija pustoši ovđe je prisutna samo u tragovima. Nije
društvo to koje direktno proizvodi pustoš, ali jeste ono koje ne nudi utočište. Subjekat ostaje sam, sa
jezikom koji je izjedan, s korakom koji ne vodi nikuda. Pustoš je, u tom smislu, egzistencijalna, ali
ne apstraktna, ona je duboko lična. Pjesma Pustoš pokazuje da Pepićeva poezija ne traži odgovore.
Ona imenuje stanje. Imenovati stanje u vremenu opsesivnog tumačenja i samoopravdanja, znači
usprotiviti se njegovoj banalizaciji.
U zbirci poezije Susretnici strah predstavlja svojevrsnu psihološku reakciju na prijetnju, ali to nije
efermno emotivno stanje. Ono se javlja kao granica na kojoj se prelamaju unutrašnje i spoljašnje
dimenzije postojanja, vidljivo i skriveno, život i njegova mogućnost prestanka. Strah je u ovoj
poeziji istovremeno pokretač i destruktivni činilac, stanje koje budi i stanje koje poništava. U tom
smislu, on nije suprotnost svijesti, već njen najradikalniji oblik.
Pjesma Strah otvara se slikom zatvorenog pogleda:
Ne bi oka
Da jutro donese
Na obraze
Zazidane
Jutro, tradicionalno simbol novog početka i razotkrivanja, ovđe nema kome da dođe. Obrazi su
zazidani, tijelo je zatvoreno, svijet nedostupan. Oko, koje u filozofiji i religiji često simbolizuje
spoznaju, ne funkcioniše. Ovo je stanje prije viđenja, ali i prije nade. Strah se javlja kao sila koja ne
dopušta svijetu da izvrši svoju osnovnu funkciju – da pokaže.
Strah je
Iz pospane utrobe
Pokrenuo
Zaboravljene molitve
Ovđe se otvara snažna dimenzija pjesme. Strah budi ono što je potisnuto. On ne proizvodi molitvu,
već je vraća iz zaborava. U religijskom iskustvu, molitva često dolazi u trenucima krajnje nemoći,
kada se sve racionalne strukture rasipaju. Strah, u tom smislu, nije suprotnost vjeri, već njen
nenamjerni saveznik koji pokreće dubinsku potrebu za smislom, čak i kada svijest više ne vjeruje u
njegovu mogućnost. Ovđe se može uspostaviti paralela sa Kierkegardovim shvatanjem straha
(anksioznosti) kao temeljnog egzistencijalnog iskustva, ne kao straha od nečega, već kao straha
pred mogućnošću. Pepićev strah ne dolazi spolja, on izranja iz „pospane utrobe“, iz same dubine
bića.
I bi srdžbe
Na grom
Što je strgao s neba
Zavjese
Okačene o zvijezde
Grom ovđe razotkriva iluziju. Zavjese koje su „okačene o zvijezde“ sugerišu kosmičku
scenografiju, lažni poredak, privid smisla. Strah proizvodi srdžbu, jer razotkriva obmanu. U tom
trenutku strah se približava nihilističkom iskustvu, svijetu se oduzima metafizički ukras, ostaje gola
stvarnost. Sličan postupak nalazimo kod Sorana, kod koga strah nije prolazna slabost, već stanje u
kojem se svijet razgolićuje do krajnje tačke besmisla. Međutim, Pepić ne ostaje u toj tački.
U jedan prah
Života dah
Stao
Ovđe se strah dovodi do kraja. Životni dah, simbol trajanja i pokreta, zaustavlja se u prahu. To nije
smrt u biološkom smislu, već iskustvo potpunog zastoja, trenutak u kojem se sve dimenzije svijeta
sudaraju i poništavaju.
I strah se
Od straha
Raspao
Završni paradoks pjesme donosi važnu misao – strah se samouništava. Kada dođe do svoje krajnje
tačke, on gubi snagu. Ovo podśeća na mističku ideju da svaka krajnost, dovedena do kraja, prestaje
da postoji. Kod zen-budizma strah nestaje u trenutku potpunog suočavanja s njim, kod hrišćanskih
mistika tama prestaje kada se prihvati kao takva. U ovom kontekstu, pojam Susretnika dobija dublje
značenje. Susretnici nijesu ljudi, oni su stanja, sile, svjetovi koji se u određenom trenutku dodiruju.
U pjesmi Strah susreću se vjera i sumnja, kosmos i tijelo, grom i dova-molitva, život i prah. To
nijesu harmonije, već sudari. Strah je, dakle, mjesto susreta različitih dimenzija postojanja. On nije
poraz, ali nije ni pobjeda. On je prolaz. U tom prolazu subjekt se ne spašava, ali se razotkriva. I
upravo u tom razotkrivanju leži snaga Pepićeve poezije. Za razliku od čistog nihilizma, koji sve
poništava, Pepićev strah ostavlja trag – dovu-molitvu, srdžbu, svijest. To je strah koji ne oslobađa,
ali ni ne uništava do kraja. On samo skida zavjese.
U zbirci Susretnici smrt nije kraj, niti apsolutni prekid. Ona je stanje prelaza, blagi pomak svijesti,
trenutak u kojem se granice svijeta privremeno rastvaraju. Adnan Pepić u pjesmi Smrt uspostavlja
gotovo asketsku poetiku umiranja, lišenu dramatike i straha. Smrt je prirodni čin razdvajanja
dimenzija postojanja.
Kada zaspi
Insan umre
San i smrt dovedeni su u istu ravan. Ova identifikacija ima snažno uporište u religijskoj i mističkoj
tradiciji, posebno u islamskom duhovnom nasljeđu, đe se san često tumači kao „mala smrt“. Pepić
ovim stihovima ukida jasnu granicu između života i smrti, uvodeći ideju da umiranje nije nešto
izuzetno, već iskustvo koje se ponavlja svake noći. Smrt prestaje da bude „činilac“, ona postaje
stanje.
Kada sanja
Ode sa ovoga svijeta
U neki drugi
Sanjanje je ovdje čin prelaska. Subjekat ne nestaje, već se izmješta. Svijet sna nije iluzija, već
paralelna ravan postojanja. Time se pjesma suprotstavlja racionalističkom pogledu na svijest, nudeći
ontologiju u kojoj je čovjek biće „sastavljeno“ od više segmenata, stalno razapeto između vidljivog
i skrivenog. Ovđe se može povući paralela sa sufijskim učenjima, u kojima se san smatra prostorom
susreta sa istinom koja je u budnom stanju sakrivena. San nije bijeg od stvarnosti, već njen dublji
činilac.
U dva svijeta
Tako živi
A u tijelu
Jednome
Čovjek je specifično biće. Tijelo je jedinstveno, ali iskustvo nije. Ovim stihovima Pepić uspostavlja
jednu od važnih ideja zbirke, čovjek živi u raskoraku između dimenzija. Tijelo je sidro, ali ne i
granica. Ono pripada (propada) jednom svijetu, dok svijest neprestano prelazi u drugi. Ova misao
bliska je i hrišćanskoj mistici, ali i savremenoj filozofiji egzistencije, đe se čovjek posmatra kao
biće stalnog razdvajanja, nikada potpuno prisutno, nikada sasvim odsutno.
U jednome svijetu
Tijelo zemlju gazi
U drugome
Nad zemljom
Lebdi
Završni stihovi donose smiren, gotovo kontemplativan kontrast. Zemlja simbolizuje ograničenje,
prolaznost. Lebdenje, nasuprot tome, označava oslobađanje, ali ne u potpunosti, jer je privremeno
vezano za san, a ne za konačnu srmrt. Smrt je, dakle, u ovoj pjesmi susretnik, mjesto dodira dvaju
svjetova. Ona nije poraz života, niti njegova negacija, već potvrda njegove slojevitosti. Smrt ne
dezintegriše identitet, već ga razlaže na njegove dimenzije. Za razliku od nihilističke poezije, u
kojoj smrt znači poništenje, Pepićeva smrt ostavlja prostor. Ona nije konačno ništa, već privremeno
razdvajanje. Ipak, u toj smirenosti postoji i suptilna nelagoda, čovjek nikada ne pripada u potpunosti
nijednom svijetu. On je stalno „između“. Upravo ta pozicija „između“ čini ovu pjesmu važnim
segmentom zbirke Susretnici. Smrt ovđe nije kraj puta, ali ni obećanje spasenja. Ona je stanje
svijesti u kojem se jasno vidi krhkost postojanja, ali i njegova neuništiva težnja ka onome što
nadilazi tijelo. U tom smislu Pepićeva poezija ne nudi „spasenje“, ona nudi razumijevanje. A
razumijevanje, u svijetu koji se boji smrti, već je oblik lične i autonomne pobune.
U tom unutrašnjem kruženju značenja zbirku Susretnici dodatno određuju pjesme koje ne traže
definisanje, već autorefleksiju čitaoca. Muk ostaje pjesma između nagona da se progovori i bojazni
od riječi, dok se u Sjenci pojavljuje dualnost lirskog subjekta koja ga prati sve dok ne iščeznu i
svjetlost i oblik. Tmuša zatvara svijet u tamu bez izlaza, u prostor u kojem dah opstaje tek kao
navika. Pjesme Zarobljen i Hodam donose iskustvo kretanja koje ne vodi cilju, već svjedoči o
trajanju bez ishoda i o vremenu koje se oblikuje u nemoći da se iz njega izađe. Tuđina i Zavičaju
šire intimni okvir zbirke prema ośećanju raseljenosti i gubitka pripadanja, dok Bilježim i Riječi
vraćaju pažnju na jezik kao jedino, ali nesigurno uporište, u kojem se riječ ne uzdiže, već ispituje.
Pjesme Smrt, Grob, List i Sirat ćuprija ucrtavaju postojanu metafizičku liniju zbirke, dok Tanko si
vezla majko i Bilo je unose trenutke śećanja i topline, podsjećajući da ni pustoš nije sasvim lišena
ljudskog traga. Tako se Susretnici potvrđuju kao zbirka susreta koji se ne „završavaju“, ali ostaju
zapisani kao stanja, kao prolazi, kao mjesta u kojima se pjesnik i čitalac mogu prepoznati.
Zbirka Susretnici, gledana iz intimističkog ugla, ne traži dijalog sa svijetom, već sa sobom. Njene
stranice otvaraju se prema poetici unutrašnjeg ozračja, u kojoj se misao preobražava u svjetlost, a
riječ postaje govor svijesti koja sluša samu sebe. Takvo povlačenje i sabiranje u sebe ima blisku
srodnost sa islamskom mističkom tradicijom, naročito sa mišlju Ibn Arabija (1165–1240), jednog
od najznačajnijih sufijskih mislilaca. Kod njega se, kako navodi (Stanford Encyclopedia of
Philosophy) znanje ne prima spolja, nego se rađa iznutra kao svjetlost koja se u čovjeku sama
otkriva i prepoznaje. Taj trenutak unutrašnjeg prepoznavanja, u kojem se svijet umiri, a svijest
ostane sama sa sobom, postaje zajedničko mjesto i Ibn Arabijeve misli i Pepićeve poezije. U tom
svjetlu, Susretnici su zbirka susreta sa svijetom, a ponajviše zbirka susreta sa sobom. Pepićevi
Susretnici nijesu lica ni simboli, nego prolazna unutrašnja stanja, tragovi svijesti koji se javljaju i
nestaju u jeziku. Poput sufijske marife, spoznaje, koja se ne prenosi već se živi, i ova poezija
pokazuje da se istina ne izgovara nego podnosi. Zato Susretnici ostaju zatvoreni u svojoj iskrenosti,
sabraniji, smireniji. Njihova snaga nije u dijalogu sa svijetom, nego u etičkom činu unutrašnje
snage. Pepićeva zbirka podśeća da poezija još uvijek može biti čin povlačenja i da se upravo u toj
skromnosti skriva njena trajna duhovna snaga, ona kojoj ćemo se uvijek vraćati.
