Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Obrađujući književnu i duhovnu zaostavštinu Zaima Azemovića i priređujući knjigu Odjeci
prošlosti iz njegove rukopisne ostavštine, postaje jasno da se uz tekstove neminovno otvara i prostor
śećanja. Zaim Azemović je jednom zapisao: „Zamolio sam te da ono što ostane iza mene
propustiš kroz svoju nesanicu i svoje pero, da od toga zajedno nešto objavimo, miješajući
kristale predanja i grumenje činjenica.“ Slijedeći tu njegovu misao zamolio sam Kemala Musića
da da svoj lični pogled i śećanje na Zaima Azemovića. Musićev tekst gradi lični portret književnika,
ali još više čuva lik čovjeka čija je riječ nadživjela prostore, podjele i istorijske lomove.
LIK ZAIMA AZEMOVIĆA
Kemal MUSIĆ
Sa Zaimom Azemovićem, književnikom i sakupljačem narodnih umotvorina, rado sam se susretao
kad god bih otišao u Rožaje. Imalo se šta čuti od Zaima Azemovića. Čuti, i naučiti. Ljepota
pripovijedanja obilježila je svaki naš razgovor i svaki naš susret. Taj razgovor, podsjećao je na
večernje sjedeljke pored “lambe” gašnjače i tepsije kuvanih krompira, dok vjetar briše napolju, a u
sobi pucketa vatra i traje nadmetanje ko će ljepše, slikovitije i nadahnutije ispričati priču, dočarati
događaj. Tako je pričao Zaim Azemović. Jer, Zaim Azemović je bio majstor riječi.
U riječima Zaima Azemovića osjećala se toplina zavičaja, život podno snjegovite Hajle i bistrina
Ibra. Osjećalo se bogatstvo riječi koje je Zaim Azemović pažljivo prikupljao i čuvao u svojim
knjigama, kao svojevrsnim ćupovima zlata. Neke od tih riječi ponio je sa sobom još iz rodne
Bukovice. U tim zavičajnim riječima osjećao se miris majčine pogače i očeve izorane brazde. Od
njih je sklapao rečenice i pravio nezaboravne priče i pjesme koje danas žive u antologijama,
čitankama, na književnim večerima i iznova bude čitalačku strast i uzbuđenje. A, opet, neke riječi
koje je ponio iz zavičaja, i neke koje je tražio po vrletima rožajskih planina, i one koje su ga
proganjale i tjerale da do kasno bdi pored svjetiljke, slagao je u knjige kulturne baštine, ne
dozvoljavajući im da nestanu pobjegnu sa fijukom hladnih vjetrova i strmoglave se niz vrletnu
Ahmicu.
Zaim Azemović je ostavio snažan trag u bošnjačkoj i crnogorskoj književnosti, kao stvaralac i kao
čuvar narodne književnosti Bošnjaka u Crnoj Gori. Autor je tridesetak knjiga proze, poezije,
narodnih umotvorina, monografija i drugih spisateljskih formi. Iza njega stoji plodan stvaralački rad
u književnosti i priznati rezultati na sakupljanju narodnih umotvorina, kao i izučavanju i
prezentovanju narodnih običaja i tradicije na našim prostorima. Pored brojnih nagrada i priznanja za
književnost i rad u prosvjeti i društveno angažovanje, izdvajaju se nagrade “Oktoih”, Nagrada grada
Rožaja “30. septembar” i Nagrada “Pero Ćamila Sijarića”.
Zaim Azemović je rođen 1935. godine u Bukovici, kod Rožaja. Završio je Višu pedagošku školu u
Kruševcu, a nakon toga je studirao filozofski fakultet. Radio je kao prosvjetni radnik u selima
rožajske opštine, a bio je i direktor Udružene osnovne škole “Mustafa Pećanin” u Rožajama. Dio
radnog vijeka proveo je u Opštinskom sindikatu odakle je otišao u penziju.
Sa Zaimom Azemovićem susretao sam se kad god bih otišao u Rožaje. Pričali smo o književnosti,
slikarstvu, pozorištvu i muzici. Pričali smo i o tome duvaju li jače vjetrovi sa Hajle, ili sa Bjelasice.
Na kojoj od ovih planina su dublji snjegovi. Čije su litice oštrije. Jesu li gladniji vuci na Ahmici ili
Zekovoj glavi. Pričali smo i o tome gdje bolje grize pastrmka: u Ibru ili u Limu. Upoređivali oblake
iznad njegove Bukovice i mojega Godijeva. Sada, kada pogledam u rasute oblake iznad planine,
učini mi se da gore vidim lik. Lik, Zaima Azemovića.
Autor:radiotitograd.me
