Dolazak starog prijatelja

Možda neko i misli da je večerašnji Cukerov (Zucchero) koncert na otvorenim terenima „Bemaks arene“ u Podgorici običan koncert, a njegov dolazak u Crnu Goru samo jedan od običnih dolazaka evropskih zvijezda sa kilometražom iza sebe, ali nije tako. Barem ne nama, iz kluba 50+. Cukero je bio nešto drugo, više simbol nego muzičar, prijatelj koji nas ne zna i koga ne znamo lično, ali znamo da je tu ako zatreba za nešto važno.

Moja je generacija, naime, stasavala uz italijanske TV programe, uz RAI varijetee i na desetine privatnih stanica koje bi se pojavljivale ljeti, kad se nebo rascibri… Bio je to jedini „pogled u šareno dvorište“ izvan socijalističke svakodnevnice za radne ljude i građane koji su na crno-bijelim (i kasnije kolor) televizorima na svoja dva kanala mogli pratiti jugo-program samo do negdje malo poslije 22.00.

Na istom fonu bio je i Festival San Remo, koji sam pratio, kao i većina koju sam znao, priljubljen na tridesetak santimetara uz ekran, sve polako pojačavajući ton da se ne probude oni koji su spavali u dnevnoj sobi, bez daha slušajući blagoglagoljivog Pipa Bauda ili zanosnu Loretu Gođi.

BLUZ

Uljuljkani u sladunjavi pop-zvuk italijanske scene, bili smo te 1988. najednom iskreno iznenađeni kasetom na čijem je omotu, uz gomilu ljudi u odijelima poređanih kraj klavira, stajao jednostavni naziv „Blue’s“. Jeste, i ranije smo imali, naravno, dodir sa takvom vrstom muzike, ali ovo je bila italijanska verzija bluza, soula i roka, na jedan suptilan način, ne stadionsko prangijanje.

Sve nas je kupila ta naoko neugledna PGP-ova kaseta, iako o dotičnom nismo znali ama baš ništa, čak je bila po nekoj sniženoj cijeni u mjuzik šopu „Oaza“ u glavnoj ulici, svima dostupna jer je malo ko čuo za čupavog kantautora. Bilo je to potpuno drugačije viđenje Italije: Cukero je psovao i prozivao onog istog Pipa, rušeći tako uvriježene veličine, kao istinski ljevičar urlao je o uticaju crkve na slobodoumnu omladinu, ali je znao i baršunastim glasom da nas uvuče u emotivnu mediteransku kolijevku sa „Senza una donna“ i, naročito, suptilnom „Dunne Mose“. Grube dine po kojima smo gazili, misleći da ćemo dovijeka biti lavovi. A dolazile su najgore godine, „un viaggio in fondo ai tuoi occhi“ u vojničkim čizmama.

Negdje u to vrijeme Vesko i Mili su otišli na gastarbajt u Italiju, i donijeli nam „Litfibu“, ponavljajući po cio dan „Woda Woda“, govorili da je to „italijanski EKV“… Jeste, i to je bila drugačija Italija, ali je onda Cukero povukao strateški potez. Objavio je album pod svojim imenom za strana tržišta, neku vrstu „Greatest Hits“, u kojem je neke pjesme nanovo otpjevao i ukrasio svjetskim zvijezdama.

U ranim jutarnjim satima, pretoplog jula, dobri Pobro je na video-kaseti sa „Rette 4“ usnimio spot za prvi singl, „Mama (Madre Dolcissima)“… Zvukovi radio-stanica i kadrovi puni nesnosne vrućine, šarenih zmija, olinjalih akustičnih gitara i vudu atmosfere, i namah smo uronili u neistraženi prostor kolektivne podsvijesti naših pramajki koje znaju odgovore na sva pitanja. Mediteran, zvuci noćnih ptica, vlaga, bol… sve je bilo tu.

PRED RAT

Ta kaseta sa Cukerovim likom u molitvi na prednjoj strani bila je posljednja koju smo kupili pred početak ratova. Nije se skidala sa mog vokmena tokom prve godine studija u Beogradu, svaki je autobus od Trga republike do Konjarnika ispratio „Diamante“ i „Wonderful World“… Završni krik u hipnotički umrtvljenoj „You Losing Me“ bio je vapaj u beznađu depresije i letargije koja je tako lako „jela“ pridošlice iz provincije, iz čega nas je vadila jedino grmljavina samoterapeutske „Diavolo ine me“, ostavljene za ultimu albuma. Čak je i taj englesko-italijanski miks riječi u pjesmama izgledao savršeno dobro.

Bio je to jedini zvuk mora u betonskoj džungli, jedina spona sa burom koja dođe i raščisti sve, jedina muzička razlika između mene i dobrih beogradskih prijatelja. Oni su Cukera mogli da konzumiraju i poštuju, ali ne i da osjete. Ta je kaseta, simbolički, ujedno označavala i kraj jedne političke i životne ere. Tako se pogodilo.

Ali, naravno, tu nije bio kraj. Kad su u prvoj polovini devedesetih sankcije, nemaština i zatvaranje kanala pojeli sve postulate života i doveli nas na ivicu samopoštovanja, dovijali smo se na sve načine kako da dođemo do informacija, onih muzičkih, iz spoljnog svijeta. Brodovi „Prekookeanske“ su prestali da plove, našli smo se nasukani, a onda je predstavniku Radio Bara, gdje sam počeo da radim 1994, dozvoljeno nakon brda dozvola i provjera da putem neke humanitarne akcije ode za Italiju i donese komponente neophodne za rad.

Jedina prokrijumčarena stvar, koja nije bila na strogo kontrolisanom spisku što su kontrolisali namrgođeni strani graničari, bio je Cukerov album „Spirito DiVino“. Igor je naredno veče spektakularno ušao u tonsku režiju i pokazao originalni nosač zvuka, sa sveščicom unutar njega, ali i dodatak – bonus CD sa vanvremenskom „Un Piccolo Aiuto“, uživo sa dječjim horom.

„Mala pomoć“ odozgo spuštena na trošnu baraku često poplavljenu vodom. Bila je to naoko beznačajna pobjeda smisla nad besmislom, nad situacijom kojoj nismo kumovali i koju nismo zaslužili, ali za nas velika. Sa tog albuma, „Cosi Celeste“ se vrtila do bjesomučnosti, čak sam, nekih petnaestak godina kasnije, i kćerku uspavljivao uz taj napjev, „Sheʼs My Babe“.

ZGRABIO ŠANSU

Prolazile su godine, mijenjale se države i ljudi sa njima, mijenjala se i naša svijest o svemu što postoji, često nagore, rijetko nabolje, a Cukero je postao svjetska zvijezda, snimao sa Stingom, Kleptonom, Stivijem Rej Vonom, Džefom Bekom, B. B. Kingom, Dejvis Majlsom… Natjerao svijet da pleše uz „Baila Morena“, Verdijev „Nabucco“ pretvorio u „Va Pensiero“ i približio zapadnoj civilizaciji, a sa Pavarotijem donio „Miserere“ u Royal Albert Hall zvijezdama (džabe, sve su pjesme i dalje ljepše i prirodnije zvučale kao izvornici, a italijanski izgovor Pola Janga u „Senza una donna“ bio je groteskan)… Postao veliko ime, bogati… Malo ko je od nas očekivao da će, ipak, zgrabiti šansu, izgledao je i ponašao se tako obično, tako „neselebritno“, da se izrazim jezikom tabloida.

Evo ga 2023. godine u Crnoj Gori, napokon, nakon toliko odlaganja. I ako misli da je došao u samo još jednu lokaciju na listi turneje, grdno se prevario… U ćoškovima, sjedeći, sa čašom u ruci, biće i gomila onih koji su ga upoznali na svoj način još onda, pa su došli da vide u šta se izrodio njihov nekadašnji bliski prijatelj. Da vide je li, i jesmo li, još „Bambino io, bambino tu“. I koliko smo.